Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Intervju: Zoran Kostić Cane - Sve u ime muzike

Intervju: Zoran Kostić Cane - Sve u ime muzikeDragi čitatelji glazbenog internet magazina RiRock.com donosimo vam nastavak razgovora s Zoranom Kostićem Canetom iz Partibrejkersa u kojem je ogolio svoju dušu i iskreno govorio o tome što za njega znači glazba.

RiRock.com: Primećujem u radu s klincima da kod mladih naraštaja definitivno ne postoji ako mogu da to predstavim na ovaj način: potreba za poviješću. Naravno mislim na RnR. Mnogi ne znaju za Chuck Berryja ili nešto bliže iz povijesti, recimo ’znamo za Deep Purple ali tko je to Blackmore’. Žive na onaj način kako im se servira današnjica. Kako doprijeti do njih? Kako objasniti da su Partibrejkers ritam i bluz kada oni ne znaju za pojam ritam i bluz?

Cane: Ako te ne zanima neće te zanimati. Ako te zanima ti ćeš doći do toga. Znaš, to ti je isto kao u ekipi. Imaš ekipu koja hoće biti samo s ribama, hoće lijevo-desno... Dio ekipe sluša muziku, pročita koju knjigu, dok će ovi prethodni reći ’jao ovi su padavičari, što me nerviraju...’. A opet imaš dio ekipe samo za sport, zna tko je kad dao gol, na kojoj utakmici tko je bio isključen,... Znači, prema afinitetima. Radi se o tome da klinci sad ne čitaju, imaju skraćene verzije života. Ne traže, ne interesiraju se, ne objašnjavaju sebe sebi, ne objašnjavaju sebe drugima i sve to... Znači oni su u fazi: ’da se ne zamaram da to uradim kako treba i idem negdje... gdje ne zna se’. Znaš svaka generacija ima svoju modu. Jedno trebaju znati: ako nećeš brinuti sam o sebi neće nitko brinuti o tebi. Ja to mogu kazati poslije toliko godina: neće nitko brinuti jer svijet fura svojim putem. Svijet ima svoje brige. Ne interesira ga neki tamo. Ovaj svijet može bez svega. Vrijeme je za vrijeme. Ljudi... ili ćeš ići s vremenom ili će te vrijeme ostaviti ili pregaziti negdje. A sad ako hoćeš biti pametniji, vidovitiji...
Ali opet to je uvijek tako bilo. 90 % neće preživjeti. 10% preživljava,... razmišljajući. Nalazeći partnera koji isto čita. Takvi dižu nivo svog emotivnog i socijalnog života. Razumiješ! Svom sinu kažem: ’Davide nećeš čitati – imati ćeš onda glupu ženu, imati ćeš glupu djecu’. To tako ide. Hoćeš se interesirati za nešto imati ćeš neke finije energije, imati ćeš nešto drugačije jer važno je srce – moraš sebi objasniti što osjećaš. To što osjećač da osjećaš. Kako i zašto da objašnjavamo bratologiju koja ima u sebi 140 riječi: brate ovo, brate ono... Mislim, ja znam puno stvari o povijesti RnR-a ali ono što me zanima. I dan danas me to zanima. Sjećam se kao klinac da sam imao sve brojeve Džuboks-a (časopis, mjesečnik, na prostoru stare Jugoslavije koji je pedantno, dok nije bilo interneta, donosio informacije o novitetima i događanjima u svijetu – op. autora) naravno od broja 54 kada sam ga počeo kupovati pa nadalje. Ali onda sam uspio nabaviti od prvog broja. Sve s posterima. Eto postoje pedantni ljudi u ovim aljkavim vremenima. I onda sam čitajući zapisivao. Izađe nešto o bluesu, o npr. Lightning Hopkinsu a ja kao klinac skidam diskografiju. Tražim. Kao i sada kada čitam knjige. Postoje oblasti koje me jako zanimaju a slab sam tehnološki, jako sam slab prema kompjuterima. Znaš, spominje se nešto a ja ili zapamtim ili zapišem. Ili ću jačati pamćenje ili ću raditi na njegovom odumiranju. Ali dobro: i pisanje ima svoje kao što i pamćenje ima svoje. I onda tražim ako je netko nešto spomenuo u osvjetljivanju nečega što me zanima, da li je to povijest ili filozofija, poezija,... Opet to kažem: afinitet pravi čovjeka. Kao i za muziku. Sad je ljudima jako lakše: internet, ukucaju nešto i to je to. Ja još uvijek slušam ploče. Ne iz nekog snobizma. Kao što i čitam knjige. Jer diskove ne možeš pratiti. Ako ga ne obilježiš on odjednom rodi još 10 neobilježenih diskova. A inače je zbog tih diskova sve i propalo, cijela ta diskografska industrija. Jer su ti diskovi pompozno najavljivani kao besmrtni. A to nije istina. Može se oštetiti, može preskakati, sve može. Ploča (vinil) ako je čuvaš traje. I još dobiješ toplinu zvuka, dobiješ više perspektive tog zvuka, dobiješ... Ma neka živi muzika! Još malo dok je ima a biti će je. Vjerovatno će se to obnoviti. Obično jedan put dođe do neke slijepe ulice pa neka jednostavna ideja ljudima naznači neki novi put. To je to. Znaš – diskovi su upropastili R’n’R. Heavy Metal je upropastio R’n’R. Festivali su upropastili R’n’R. Znači masovna potrošnja je upropastila R’n’R. Hebeni MTV. To je sve upropastilo muziku. Najbolji R’n’R je u prostoru do 700 ili do 1000 mjesta. Još ako se napuni i još ako dobro prođeš – super.


RiRock.com: A kako objašnjavate činjenicu da ste jedan od bendova koji i dan danas izbacuje tekstove koje ljudi mogu iskoristiti u svakodnevnom životu a da to nisu ljubavni tekstovi. Znači ipak je to obojeno onom svakodnevnicom koja nas okružuje?

Cane: Znaš kako, ponekad razmišljam da kada bih radio u nekoj marketinškoj službi da bih bio bogat. Ali mora sve biti jednostvano. Znaš kako je ispalo: da nešto što je jednostavno iz mnogo složenih stvari je sačinjeno. Mora nešto da ti padne na pamet. Padne ti jabuka na glava a onaj kaže: gravitacija. Da li će neki 5 ili 15-i motiv da te dovede do nekog jednostavnog sagledavanja stvari za koji će ljudi kazati: ’u ovo bih mogao i ja’. To je ono npr. zašto ljudi vole ’Kreni Prema Meni’: kreni prema meni, dođi...


RiRock.com: Ne samo to... Neki djelovi pjesama se koriste kao fraze za svakodnevnicu: Što kada bih živio 1000 godina, ne želim to, hoću sad i hoću sve... ili Kupio sam prsten, kupio sam pušku (pa ti biraj)...

Cane: Krš i lom, eto ti. To ti je to. Kako je danas? Gramzivost i pohlepa. Ali to su stvari do smisla. Znaš treba doći do smisla. Sve što nas interesira to nosimo u sebi. To je u nama. Ok je to kada počinješ. Što ja znam, sve ti se samo nameće. Samo moraš dobro gledati i dobro odabirati. A onda gledaš da ne budeš banalan. Onda gledaš kako bi pisao takve stihove da si takav, da to moraš stalno izvoditi. Znači da nisi samo proizvod nekog vremena, neke mode, nekog trenutka. Bez obzira koje je vrijeme u pitanju i dalje si svjež i dalje si jak. Znaš, da si istinit, autentičan. Ta prva ploča Brejkersa kada se pojavila je donjela totalno neki novi izraz. Jedno novo obraćanje publici. Svijet oko sebe je ponudila. Donjela neke nove ljude. Ulični sleng... znači ulična žvaka,... ali samo da je originalno i autentično. Onda su se ljudi počeli igrati smislom, riječima, znači igrati se pojmovima a to je sve otišlo u ispraznost. Štos je zamijenio pravu istinu. Trik je odvukao pažnju od prave slike stvari. Štos i trik ti odvlače pažnju, usredotočenost na nešto što bi možda želio kazati.
Teško je napisati pjesmu, barem u mom slučaju. Znači to ti je kao porađanje... kao začeće i porađanje. Mi živimo u jednom društvu gdje se ništa ne događa. Poslije svega uvijek je sve isto. Poslije svega smo zaboravili i neke lijepe nijanse života koje čine život izuzetnim, neponovljivim... I non-stop je neki bed. Bed je non-stop. I neke naše mračne misli nas pomalo cementiraju, asfaltiraju... ne daju nam da vidimo nešto lijepo. Ne možemo vidjeti nešto drugo što pored tog beda postoji. I znaš, to može biti malo dosadno. Razumiješ... Ponekad pomislim: da nisam skriboman. Pišem tekst ali moram ga klesati da bi došao do smisla, da bi došao do nečeg što jeste. Moram puno tih verzija proči. Samo da ima tu melodiju riječi, da ima taj smisao jer pjesma bez muzike u sebi je gluha pjesma. Njoj onda ne treba nitko. Ona kao da nema temelj. A temelj mor bit u muzici. Mora biti... npr. čuješ neki rif koji te inspirira, pišeš,... aha, to je to... Treba imati što manje riječi, da su što logičnije rasporedjene. Znaš, da neki smisao postoji.

Razgovor je na kratko skrenuo u stranu jer je sa zvučnika u kafiću dopro do nas glas Morrisona i pjesma ’Riders On The Storm’.(op.autora)

Cane: ’Riders On The Storm’... Znaš, kada sam bio klinac nitko ovo nije slušao.

RiRock.com: Neka priča tko što hoće odlična blues ploča – za sva vremena.

Cane: Dobro, ’L.A. Woman’ jeste. Znaš ali niko to nije slušao među pankerima. Ja sam među prvim pankerima bio ali znao sam tko je Muddy Waters, tko su The Yardbirds. Volio sam prvi The Rolling Stones tada. Volim one bjelce koji uzimaju crnačku muziku. Znači uzimaju duh, uzimaju pravu istinu, prave riječi, pravi smisao. I ne razmišljaju kako izgledaju dok prenose svoju istinu. Da li su klempavi, da li mu je otkopčan šlic ili ne znam šta još.

I ponovno se vratio na našu temu. (op.autora)

Cane: Teško je napisati pjesmu. Teško je i živjeti. Sretni ljudi ne pišu pjesme. Ne pišu se pjesme o sreći na žalost. Jer u sreći se uživa. U sretne pjesme neće nitko vjerovati. To je tako. Ljudi više vole sudjelovati u tuđoj nesreći nego uživati u svojoj sreći.
’Riders On the Storm’. Dobri su The Doors. Gotivim. Znaš, to obraćanje, dramske pauze,... Ja volim pjevače pošto to radim: Iggy Pop, Eric Burdon, Rod Stewart... To su sve ljudi koji imaju lijep glas. Jerry Lee Lewis, Chuck Berry, Little Richard – lijep glas. Najvažnija stvar u bendu je bubanj i glas. Ostalo je kuvac živi. Ostalo je što mora biti tu zbog neke harmonije, zbog svega toga. Dvije najvažnije stvari su vokal i bubanj. Ovo ostalo – ima mjesta za sve. Mora postojati ritam. Ritam znači mora pjevati. Svi ti tonovi imaju svoje riječi. Mogu se objasniti riječima. Kao što je Pitagora sve objašnjavao ciframa. Postoje riječi. Postoje riječi za naše vrijeme. Samo ih treba pronaći.


RiRock.com: Meni se definitvno poslije svega ovoga nameće jedno: kada sam prvi put čuo Partibrejkers, samo ime i muzika, bili ste asocijacija na Bluesbreakers i tako sam i doživio i do danas doživljavam vašu muziku: kao Rhythm and Blues. Što je onda s današnjim klincima – oni kao da nemaju snage da iznjedre nešto iz sebe ili da nastave put...

Cane: Ne znam. Kada odem u Zagreb, tamo me čeka prijatelj i mi idemo i kupujemo ploče po svim vinilnim dučanima. E u jednom dučanu ulaze dva klinca. Gledaju nešto od John Lee Hookera i komentiraju kako su skupe ploče. Onda im ja kažem: ’Ej, uzmite ovo, ovo je jeftina ploča ali ima mnogo toga što će vam pomoći. Svi trebamo recimo krenuti s američkim folk and blues festivalom (čuveni vinil - American Folk and Blues Festival – V.A. - koji se nalazi u kolekciji svakog iskrenog ljubitelja dobre muzike ili kolekcionara vinila – op. autora), evo izvoli, evo ti to.’ Moraš da se interesuješ. Ako ne, uzmi filmove o bluesu Martina Scorcessea, 7 filmova o bluesu.
Sjećam se, moji prijatelji su imali adresu preko koje su naručivali ploče. Ja nisam naručivao ploče. Znaš to je bilo vrijeme kada si klinac pa nećeš dati adresu da taj netko drugi ne bi imao ploče kao i ti. Gluposti! Znači nesvijesni gluposti, ako ostaneš u tome, onda to na kraju svijesno činiš i u životu - sakrivaš neke vrijednosti od ljudi. Što ti je nekad to bilo neka vrsta igre sad ti je namjera. Da nekog držiš bez informacija. Nekad kada pogledam moje ploče razmišljam kome će to poslije... ili knjige. Ali dobro, ok. Neki klinac dođe pa vidi: ’uuuu, imate Robert Johnsona, vidi Blind Lemon Jefferson, što je ovo!’ I ti mu kažeš: ’ok, uzmi, ali čuvaj...’ Ako ne čuvaš nećeš imati! Pitanje je duha, pitanje je tog duha koji postoji, od te muzike. Znaš, on izlazi, uzima nas za ruku i mi furamo s njim. Blues muzika, Rock And Roll, Punk Rock, znači, jako definirano. Ja sam kao klinac slušao i Kraut Rock ili Floyde i jedno vrijeme si u toj fazi ali daj da ipak slušam te prve Stonese, The Yardbirds, The Animals, Tinu Turner da čujem... I to su najvažnije stvari...


RiRock.com: Da ali gdje su klinci danas – nema ih. Posljednjih 15 godina nije se pojavio novi bend koji je ponudio hit pjesmu. Ili je možda postojao hit ali je pojeo bend?

Cane: Evo ima bend gdje svira moj sin. Zove se Machine Gun. Jako dobar bend. Oni su trojka i sviraju Hard Garage.
Ali idemo ovako. Znaš nikad nisam živio neki životni stil. Iako ima puno elemenata. Nikad nisam imao dugu kosu, nikad se nisam rokao, nikad nisam bio kao ’Ej, ja sam roker’, boli me kukac što to znači. Meni je to bilo potrebno kao izraz. Da sam bio u renesansi tko zna, možda bi bio neki slikar ili razbojnik pjesnik... npr. između dva ubojstva tražio svoju milost u ljepoti, tražeći tako milost i nevinost. Ali onda je došlo to vrijeme ’kao roker’, čovjek koji svoju jalovost krije iza nekog stereotipa ’sex, droga i rock and roll’. Šio mi ga Đura! (srpski narodni izraz za neku banalnu radnju za koju se tvrdi da treba biti ispred drugih – op. autora). Ok, droga postoji kao širenje saznanja i svega toga, ali to postoji do nekog određenog vremena a poslije postaje teret. Alkohol mora postojat jer je težak posao u pitanju. Znači mnogo se putuje. Moraš u recimo, za sat i pol nastupa preči svoj život i kada bi možda osjećao, kad bi najradije da te nitko ne vidi, da najradije uđeš u neku fioku i tako ne dopustiš da te itko pogleda a kamoli da te sluša... Ali da se vratim, klinci – ako hoće da se brinu o sebi brinuti će se, ako neće, ćao! Ali kada u ovom besciljnom vremenu vidiš mlade zanimljive face, kad ih vidiš kako furaju s gitarama, razmišljaju kako im je ta muzika važna kao izraz nego da love ribe,... drago mi je da vidim te mlade. Prijatelji moga sina npr. nisu krimi-šimi, nisu propalice, lijepo odgojeni momci. Razvaljuju,... snaga, žestina, energija. Moraju učiti jer to ima samo jedanput i više nikad.
Grupa Partibrejkers je uvijek bila 13-o prase, posljednja rupa na svirali. Mi smo autsajderi, sa strane smo, uvijek je nešto bilo važnije od nas tog trenutka. Nekad su to bilo razne grupe kojih se danas nitko više i ne sjeća. Ne može se nama izdati ploča nego mora nekim tamo xy moronima. A Brejkersi? A šta je to? Teški su za manipulaciju, nezgodni su. Svakakve priče smo vukli za sobom. Tako i klinci. Ne treba da se predaju da ih drugi ne bi modelirali po svom, da ih diraju svojim prljavim rukama... Tako da možeš naletiti poslije svega na neku facu... samo neka ustraju... da ta njihova kvaliteta pobijedi sveopču kvantitetu. Sveopči metež, sveopču gomilu, sve ono: ’ne znam što ću, brate!’ Ok je i Rock And Roll i Rap i sve što ima onaj bunt, pobunu protiv seljaka, protiv mediokriteta, protiv neznalica/pukih amatera koji ti žele srediti život. Koji težele isključiti iz života pošto ne znaju kako da te iskoriste, kako da ti se napiju krvi, a ti im ne daš. Ne daš im jer si u fazi ’ej, provaljeni ste, tko vas hebe’.


RiRock.com: Definitivno čujem u posljednje vrijeme a i to smo dotakli u razgovoru: priča se da će Rock And roll trajati dok budu živi The Rolling Stones, Tina Turner još uvijek se pojavljuje, B.B. King...

Cane: Ne znam, to je Gile (ELORG) isto rekao. Pa moguće,... Razumiješ, mi smo rijetki primjerci svoje vrste. Ali muzika radi na dugovječnosti, radi na vitalitetu. Tko se s muzikom druži život mu je duži. Tko neće muziku slušati vrag ga kuša. Tko zna, vidjet ćemo. Ima neka logika svemira: ne može nestati nešto – može dobiti drugi oblik ali samo pamćenje na to održava život. Npr. meni se dogodlo dva puta, prijatelji s djecom dođu kod mene, ja stavim ploču, slušamo je i klinci gledaju ploču koja se vrti. Da ne bi bila žvaka starog rokera ’ej, sine, ploča je zakon’ ništa ne pričam o tome. Oni gledaju u ploču pa me pitaju kako to sad... Ja kažem: to je plastika, vidiš ove linije - tu ti je muzika, vidiš igla na gramofonu, može se slušati i s jedne i s druge strane, stane 23 minuta na jednoj i isto toliko na drugoj strani, evo ima 10, 15 pesama. I klinci gledaju. Drago mi je što moja kćer koja ima 5 i pol godina, kad ja pustim Hendrixa album ’Electric Ladyland’ ona me pita u pjesmi ’1983’: ’što radi ovaj barba’? Ja kažem,’ pa ne znam, svojom muzikom oslikava nebo, vjetar, more, stijene’,... A ono dijete sluša. Ona je još mala i možda ne može shvatiti ali može osjetiti. Treba samo puštati muziku jer je to terapija protiv monstruozne civilizacije. To je zaista najljepša terapija protiv ove momstruozne civilizacije. Ali da li će to sad tako biti. Uvijek su postojale pećine sa skrivenim blagom, kao kad smo bili klinci: zamisli da nađeš ćup sa zlatom ili nešto već drugo. Tako će to biti i s muzikom. Samo se treba prenositi s koljena na koljeno i da se čuva. Netko će već to pronaći.


RiRock.com: Mogli bismo do sutra o muzici. Ali da pitam: dokle mislite trajeti? To je, mislim, klasično novinarsko pitanje.

Cane: nadam se da neću umrijeti na bini. Mnogi bi to voljeli ali ja nikad ne bih to volio. Zamisli ono: na nekoj prljavoj bini, metež ljudi, tvoja duša izađe iz tijela i gleda čitavu tu gungulu. Ali, odgovor: do kraja života ako može – super, ali mrtav u krugu porodice. To je najveća ambicija. Znači da imaš porodicu. Znaš, nije frka baviti se muzikom, izaći na stage i satrti sat i 40 minuta u visokom tempu, ispričati svoj život, iscijediti sebe i uključiti u emociju svakog... Jako je lijepo kada ti niko ne izlazi za vrijeme koncerta, svi stoje. Znaš, to uzbuđenje koje ne postoji u ovome svijetu, u ovom svakidašnjem životu koji mi živimo, koji ti stalno nešto plasira, koji ti pljuje na inteligenciju, pljuje ti u dušu što znači pljuje ti u osobnost, pljuje ti u sve... Važno je izdržati ljude, izdržati sebe... Da ti se ne ogade putovanja, da ti se ne ogade članovi benda, da se ti ne ogadiš njima, znači Sve U Ime Muzike. Sve u ime muzike. Napraviti ćemo najveći kompromis u ime muzike ali ta naša muzika ne smije trpiti kompromise. Svirati ćemo i s nekim s kojim se nikad ne bi družili ali hajde, muzika je, idemo! Muzika – odhranila, branila, učinila da budemo bolji.


RiRock.com: Hvala Vam na ovom razgovoru.

Cane: Nema na čemu.

Ivica Stanković

Objavljeno 03.12.2010.

Vremeplov

Kada riječi utihnu glazba govori.
Hans Christian Andersen