Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Monoview by Josip M. Broz Tinturić - Zašto sviram u ”Gori ussi winnetou”

Monoview by Josip M. Broz Tinturić - Zašto sviram u ”Gori ussi winnetou”Uvod
Ne smatram se muzičarem u onom smislu da baratam ikako bilo kojim instrumentom ili da mi je jasno što se s tim istim instrumentom radi (i ovo nije ni isprika ni preporuka), ali koristim prostor i ideje koje muzika omogućuje ili bolje reći dopušta jer svašta se tu zbiva, a mnogi misle da je to to, no htjedoh reći da je nevjerojatno što se u par minuta sa par trikova može izreći i opisati, naravno bez zamke da to ikome koristi, pa smatram muziku jednom od ”toplijih” životinja izašlih iz tog vrta: a zapravo želim reći da ovo nije dnevna masturbacija o muzici nego želja da se paranoja proširi gradovima i kontinentima! Puši kurac! (to je citat i briga me!).

Dalje
Gorri ussi winnetou sam prvi puta vidio u Palachu, klubu koji je tada, krajem osamdesetih, bio živi užas. Ne sjećam se previše muzike, znam da su to bile nekakve šašave mješavine hard-rock himni, valcera i psovki, puno psovki i ugodne sprdnje sa svim i svačim. Ne sjećam se ponajviše zbog tri kanistera vina i rakije koje je band postavio na rub stage-a publici na radost (nas 19). Ali na stage-u ih je bilo dosta tako da je cijela scena bila cool, mi pijani, a oni ludi od sebe samih. Ja sam se nasrao kao prasac i izrigao na autobusnoj stanici i tako rigajući sve zaboravio (ono kao živu memoriju). 20 godina kasnije sa mnom je sve isto, samo što sad sviram u Gorri ussi pa lakše pamtim koncerte, ali, nećete vjerovati, ni s bendom nije puno drukčije; većina publike pamti kad Franci psuje; od svega što kaže i izbesidari ljudi se nasmiju kad kaže ”pička”, a bend je pijan i ne počne pratnju na vrijeme. Dakle, prava oslobađajuća situacija. Zapravo za G.U.W. ne bih znao da me moj dobri drug Červar nije uputio na njih; on je studirao ili radio u Zagrebu, a tamo se nešto moglo i saznati, a da je novije od ’82 jer u Rijeci je to zabranjeno. On mi je rekao ”hej, odi u Palach u petak, sviraju ti i ti, a nose i rakiju”, a, sjećam se, jednom mi je pokazao ”omladinsku iskru” (ali nisam siguran) časopis koji je tada izlazio i objavljivao Francijeve textove. Opet se ne sjećam o čemu, ali su bili ilustrirani letećim pičkama i kurcima pa je imalo smisla.
I tako je prošlo upoznavanje.

Kasnije je Franci jednom sam nastupao u Palachu i nije previše pjevao nego psovao i to lažnim mikrofonom kojem je onaj dio na koji se pjeva bio na lastik pa ga je Franci stalno ispaljivao i vikao ”evo imamo vezu sa domovinom” (ko razumije dobro, ko ne; puši!). I nakon toga, sklopom situacija kojih se ne sjećam (pogodi zašto), ja i spomenuti Červar i još njih 4 postali smo pratioci, a kasnije i ovisnici o nastupima i snimkama G.U.W.-a, ono fanovi, kad god i bilo gdje i bilo kako obreli bi se tamo gdje treba, nasrali i uživali u psovkama i storijama o Istri i njenim nesretnim, smiješnim i zajebanim stanovnicima.

Jednom, mislim u Labinu, nisu htjeli svirati bis ma koliko se mi derali, pa smo poslije u nekoj oštariji naručili eier-cognac za Francija; kužiš da ga ne gađamo jajima, a da bude fora! (briljantno a?). I tako gor i dol po Istri kao neka malo posvećena i posebna bratija upijali smo nešto što je jako pasalo i našem svjetonazoru: alko-anarhija i (ovo je jezična izmišljotina) polit-lokal-folk-freak-art (ko razumije ko ne: puši!). Dakle situacija gdje si kroz art ili to što bi sam nazvao artom mogao reagirati na stvari oko sebe (reagirati, ne utjecati - da ne bi bilo patetičnih primisli), a predivno je to još upakirati u anarhiju jer izbor tema nije morao-mogao biti ničim omeđen; dakle nitko ili ništa nije posebno ili sveto da ne bi moglo završiti gdje već treba završiti!
Sjećam se predavanja iz škole kako je anarhija zapravo prilično organizirano stanje! (ha !?!). Službeno smo se upoznali u Kopru na nekom protestnom koncertu u organizaciji Marka Brecelja. Netko od nas je pitao Francija ”hej, kako je u Puli?”, a on je rekao ”Pola citta putana!” ili nešto slično. Nakon par godina tog praćenja počeo sam raditi kao tehničar u G.I.S.-u (čitaj nosač zvučnika i teških kutija sa kabelima) u firmi koja servisira, već dugo; nastupe G.U.W.-a, i sad smo već dobri drugovi svi skupa, ali svejedno, i kad ne bih trebao raditi ja bih pičio s njima i u jednoj od takvih situacija sam dobio nadimak Tinturić: to je nekakvo grozno vino koje je pre-obojano (tinta-tinto-tinturić) i od kojeg su ti usta plava za dve minute. Nastup se (i moj i njihov) zbio u Grimaldi; oni su svirali, ja sam lokao, a sve je to u podne, G.U.W. često svira u ta nemoguća vremena, dakle oni sviraju, ja ločem, i to traje i traje i ja idem pišati - prospem se u blato, poslije idem pišati opet i razbijem se po kamenju i grmlju kao prasac i još na kraju se izrigam jer mi je neki nono donio bocu svoga vina ”na mali provaj ča je pravo vino”, možeš misliti kako je bilo pravo; dakle, pijan, izrigan i plav oko ustiju nisam mogao dobiti drugi nadimak. Taj je dan zapravo bio oslobađajući za više članova kohorte; na povratku iz Grimalde po bijeloj cesti, uskoj, prestigao nas je mercedes iz kojeg je treštalo ”kreni prema meni” i slijedeći zavoj mercedes je bio u grabi, šofer je mahao da mu pomognemo a pjesma je dalje zvonila grimaldskom šumom. Sam poglavica Franci je navodno otišao u krivom smjeru, kako se kaže, po lijevoj strani za Trst po napola izgrađenom y.

I par godina kasnije nakon brojnih druženja i uzajamnog štovanja dobijem poziv ”Ciao bre. Franci je! Imam plan”. Na prijedlog Nadana Rojnica iz Pule koji sad živi u Švicarskoj, a koji je inače briljantan crtač i ilustrator i ne znam čime se sve ne bavi i super cool tip, koji je uradio valjda sve omote i plakate za Gorri ussi, a s kojim se ja znam iz drugih situacija, Franci me nazvao s idejom da skupim bend jer želi napraviti ploču grubljeg i zešćeg zvuka i svega ostaloga; zapravo, on je pričao sve i svašta, u ”Žminjki”, ja pola nisam kužio, ne jer sam u kurcu nego je on stvarno pričao nerazumljivo, a valjda me htio impresionirati nakanom i voljom, no kapio sam to ”daj bre nađi još par heroja pa da krenemo”.

I krenuli smo i sa Francijem i Tubinom i Marinom snimili smo ”etnocid” gdje se Franci htio nasmijati tom rastućem valu etna i ”pjesmama koje ti idu na kurac”. Nama je to stvarno i išlo na kurac jer smo morali svirati pjesme, a bome i stil koje nismo nikad jako štovali, a sve vrijeme smo se grozili ideje da to sve podsjeća na ”Kud idijote” mada su nam svi govorili da nije to tako, a to nas je još više strašilo. Usprkos Francijevoj želji i našoj paranoji, ”etnocid” se narodu dopao i svi su sretno pjevali ”La mula di Parenzo” (mala iz Poreča ko ne zna) i mi smo postali partijska ćelija Opatija. Ja sam uz Tinturić postao i Broz, Tubin mehta, a Marin basajs (bas + bajs ko ne kuži). Tubin se najprije nećkao oko ideje da svira jer su mu se između ostalih stvari bubnjevi popeli na kurac, a Marin je na probu došao slučajno i rekli smo mu ”daj ako možeš sviraj danas bas jer je ovaj drugi bolestan”, a kako Marin zna svirati skoro sve onda je i ostao u bendu, a i znao je lik i djelo G.U.W.-a pa mu je godilo; Tubin nije baš znao ali evo nakon dvije i pol godine druženja sa G.U.W.-om i Francijem snimili smo deset albuma (upravo mixamo jedanaesti, a snimamo 12. hahahaha!). Što je sve skupa dvadeset godina i 23 albuma, a možda i više Gorri ussi doli pusi!

Cicci u duši je naslov jednog drugog eseja, ali baš me briga (ko zna zna). U tom eseju jedan muzičar piše o drugome s divljenjem i kaže kako je ovaj drugi (oba su pjevači) ”ispustio urlik kao da mu vade čičak iz duše”. Eh sad, isti taj čičak Franci sam sebi vadi više puta tjedno, možda i dnevno. (Mada se stalno družimo i obavili smo miljon ossteriada i koncerata nismo si, ja mislim, još sasvim jasni osim u nakani da djelujemo, zapravo sad sam se malo izgubio).
Vadi si čičak jer je odlučio govoriti, vriskati i urlati o stvarima koje ga jebu, a jebe ga svašta jer je takav jer je odlučio. A i uloga ”poeta-vriskača” (izmišljotina, ali zvuči) je da govore i vrište, a ne da misle da su posebni zato jer vrište i ponekad su na stage-u, da su netko tko ”posjeduje” išta, a najmanje riječi i tu kreće ”jebanje”. (Za jebanje je potrebno bar dvoje dakle tango-minimum.) Poete, umjetnici, artisti su tu da upale svijest ostalima, da pomognu mašti ostalima i da u datom trenutku prekinu trenutak ugode koju mas-mediji i entertainment-moguli uspješno uvaljuju u našu podsvijest inficiranu inertiom.
Cijelu priču o jebanju, nedovršenu, na sreću, možete čitati na stranicama starih i budućih albuma G.U.W.-a ili koji se već format bude koristio. Mislim ova priča isto nema veze sa muzikom kao medijem, mediji su ovdje svijest i strast, a mislim da je stupidno da ja sad razlažem tu svijest i strast jer imam istovremeno prilično intimnu i zbrkanu verziju u smislu da to nikome ne bi nikako koristilo, a ovo sve ionako ne kontroliram ja nego me nešto goni, vjerojatno strast, strast kao trigger koji pomiče granicu ”potrebe” o saznanju o sebi u nekom okruženju i senzibilitetu koji te navodi na kakvu bilo suradnju (kreativnu, emotivnu, ekonomsku ako hoćete). Tokom svih ovih godina praćenja i suradnje s Francijem nisam uvijek bio (ali ja sam najmanje bitan), kao, zadovoljan muzički, nisu mi sve pjesme ”muzički” highlight, ali kad čitam textove ili ih zapravo slušam mogu apstrahirati zvuk instrumenata ili genre-reading i ući u film kojeg (valjda?) G.U.W. vrti; film priča i storija strpanih u naoko blesaste situacije koje većina puka zbog toga i ne puši kao prijepis stvarnosti jer bi ih to valjda užasnulo, pa lakše puše storiju o toplom moru i brodskom motoru i svim tim diskrepantnim polustvarnostima. Storije koje G.U.W. priča su zaista ”naše domaće, tu iz sela”, ali ne s onom bajkovitom-folklor kulisom kao ”bili smo...”, već smo tu sada (bez obzira na datiranja) i sad nam se sve to zbiv,a a poslije jebi ga. Sve strasti i mamurluci, sve pičke i kurci i sve (mislim ja sad to i sebi objašnjavam tako da puši) ostale pizdarije koje nam čine glad i žeđ, i mada klaunovskog pokreta Gorri ussi i sam Franci su najmanje klaunovi da bi se samo smijali, a i bez obzira što sviram s njima, nisu ništa više klaunovi nego cijela estradna regimenta koja se po naredbi zabavlja na zvuk trumpete i mirisa tartufa. Neugodna i nespretna prošlost te sumnjiva socijala uvijek su bile teške, nezgrapne i možda nepoželjne teme za uživaoce poezije, pa se njima često bave literarni slijepci i pripite art-nazi-pederčine (svaka čast homićima) i visoko ”obrazovani” ili dobro pozicionirani ”umjetnici”; G.U.W. su često i rado baš o tome pjevali ili barem ubacivali takve ”scenarie” u život pop-songa, upravo da sjebu mit, a potvrde stupidnost ili najobičniju smiješnost ideje o ”kontroli” bilo čega?

Nakon što je iščitao cijelu Istru kroz sve ere i godišnja doba sada kao teški istrovisnik Franci je napravio jebeno tešku introspekciju i kroz ideju o ”porno depresiji” iščitao sebe kao još jednog koji je popušio film i zato kad čujete urlik na bilo kojoj ploči ili koncertu ili na cesti, to si Franci vadi čičak iz duše! A kad ga vidite da piša uz ipsilon znači da snima novu ploču!

A DJ. ne pušta našu muziku jer je ružan i glup, ali zapravo nas čuva jer Franci i Gorri usssi winnetou i partijska ćelija su ”kult” (tako nam kažu), a to se ne konzumira svugdje, jebote, navodno se u Zagrebu Art-intelektualci skupljaju u ružnim i jeftinim krčmama (tako oni zamišljaju osteriu) i slušaju G.U.W.; moš’ si misliti! puši kurac! A kult je kad te svi štuju i možda cijene, ali ti ne daju novaca. Ha! I neka nitko ne sere o patetici jer ova je namjerna!!!!!
A i iskrenost je stupidezza! Sorry Franci!

DISKOGRAFIJA ’’GORI USSI WINNETOU’’

ADDIO POLA – 1986.
WELCOME HOME – 1988.
MENS SANA IN MALVASIA ISTRIANA – 1990.
ICH BIN DU BIST UND AMEN – 1991.
ROLLING STRONZ’S – 1993.
ISTRA TI MATERINA vol.1 s KUD IDIJOTIMA – 1994.
MONTE GHIRO – 1995.
V ŽIVLJENJU KOT V FILMU (textovi Budimira Žižovića) – 1996.
DAŽ DAŽDI MIS PRDI ili tzv. ORLICIJADA (textovi Drage Orlića) – 1997.
U TUNELU USRID MRAKA ZVIZDI PIZDA PETOKRAKA- LJETOPIS HVARSKI – 1997.
MERACK ZA FAK (textovi F. A. K. - ovaca) – 2000.
ETNOCID vol, 1 ili MOŽE LI HRVATSKA SJEST I POPIT KAVU * - 2002.
KOBRA JE U BRAJDI - OJA NINA NENA * (textovi Mladena Lučića ) – 2003.
SO SPRACH MILAN RAKOVAC* (textovi M. Rakovca) – 2004.
THEKA TAHIRIANA * (textovi Tahira Mujičića) – 2004.
INSTRUMENTAL ZA RADOJICU (A U PIČKU MATERINU ) * - 2004.
MASTERPLAN *- 2004.
PORNO DEPRESIJA ILI SRP I ČEKIĆ IS NOT DEAD * + - siječanj 2005.
TARTARUGA SMS - ISKA JE SMISAO DI GA NI ...KRETINO PJESNIČKI * + - veljača 2005.
BUDI SE ISTOK I ZAPAD HAJDE LJUBAVI POKAŽI PIČKU / BUDI SE SJEVER I JUG HAJDE LJUBAVI.................UF UF UF * + - ožujak 2005
THE END * + - travanj 2005.
DESANT NA SRBIJU * + - svibanj 2005.
ISTRIJANCI ili tzv. ORLICIJADA 2 * (textovi D. Orlića) - lipanj 2006.

* albumi snimljeni uz suradnju PARTIJSKE ČELIJE OPATIJA
+ albumi na kojima se kao gost textopisac pojavljuje Bojan Žižović

J.M.B.Tinturić

Objavljeno 28.12.2005.

Vremeplov

I nijedna odrasla osoba neće nikada razumjeti da je to toliko važno...
Antoine de Saint-Exupéry