Alice in Chains: ”Black Gives Way to Blue” – Album remek djelo

Alice in Chains su nakon 14 godina izdali novi album koji nosi ime ”Black Gives Way to Blue” i tematski je posvećen pjevaču grupe Layne Staleyu koji je umro od overdoza 2002. godine.

Umjesto njega bend je angažirao Williama DuValla, koji je svojim iznimnim vokalnim sposobnostima i dobrim gitarističkim umijećem dostojno zamijenio Staleya.

”Black Gives Way to Blue” je, onako jednostavno rečeno, genijalan album. To je kombinacija grungea, stonera, metala, psihodelije i rock and rolla koja je prekrivena izvrsnim harmonijskim pjevanjem Cantrella i DuValla, što je zaštitni znak benda, tako da se ponekad čini kao da je na albumu pjevao duh Staleya.
Zbog svega toga ovaj album stoji po vrijednosti uz najbolja ostvarenja Chainsa, a to su prva dva albuma ”Facelift” i ”Dirt”.

Album otvara psihodelična ”All Secrets Known”. Radi se o kombinaciji stare pjesme Floyda ”Astronomy Domine” i Flamenca, a sve to odsvirano preko distorziranih gitara. Tu nalazimo poznate međuigre vokala, zbog kojih su Chainsi dobili epitet sotonskih Beach Boysa. Pjesma postepeno raste ali nikad u potpunosti ne eksplodira, jer bi to bilo predvidljivo, tako da ste cijelo vrijeme napeti u iščekivanju, ali to iščekivanje je prelijepo.

Eksplozija koja se nije dogodila u prethodnoj događa se s pjesmom koja slijedi, a to je ”Check my Brain”. Radi se o najmasnijem rifu na svijetu. Stvar zvuči kao da se cijelo vrijeme svira intro od klasika Black Sabbatha ”Iron Man”, preko čega idu pishotični harmonijski vokali Chainsa. Rif zvuči kao paljenje motora, zapravo se radi o dva tona, kao da raštimavate i naštimavate gitaru nakon čega slijedi totalno zarazan refren. Drugim riječima, skužite da slušate najbolju pjesmu na svijetu. E tako je. Opaki komad stoner/grungea – ”Check my Brain” mi je momentalno najbolja pjesma na svijetu.

Nakon nje slijedi ”Doomerica Last of my Kind”. Ovo je jedina pjesma na albumu na kojoj vokale u potpunosti preuzima DuVall i prikazuje velik raspon glasa kojeg isfurava u maniri najboljih soul rock pjevača poput Ian Gillana ili Glen Hughesa. To je duboka i mračna kompozicija koja kao da je stigla s eponimnog albuma Chainsa. Pogotovo je impresivan tekst koji ide ”Smash all the temples and crawl trough the rubble”. Za nadati se je kako će DuVall na sljedećem albumu imati više prilika za iskazivane fantastičnih glasovnih sposobnosti.

Nakon ovih distorziranih pjesama stiže nam prvi akustični komad. Radi se o pjesmi ”Your Decision”, koja evocira najbolje down blues akustičnjače grunge doba. I to je ona vrsta laganice koja je garantirani radio hit, ali ne sadržava niti najmanju dozu te ljigavosti ili podilaženja ukusu masa.
Da je moguće takve stvari napraviti dokaz su Chainsi, koji su uvijek znali točnu mjeru između melodičnosti i mračnjaštva, tako da pjesma o prekidu veze (valjda) ne djeluje izlizano.

Nakon ove akustične laganice opet povratak u distorzirano mračnjaštvo. A ”Looking in View”, je teška, spora, opaka pjesma, koja poput ”Last of my Kind”, kao da je došla s eponimnog albuma. Disonantni rifovi samo se valjaju jedan za drugim uz, jasno, savršeno harmonijsko pjevanje.

Ponovno slijedi akustična pjesma. Stvar se zove ”When the Sun Rose Again”, a počinje mračnim rifom na akustari uz pratnju bongosa i zvečki koji daju ovoj stvari dodatni šarm, pravi hipijevski, a posebno je diže lijepi refren i izvrsno aranžirana međuigra gitara, akustare u oktavama, surf tremolo efekt. Hipnotički prekrasno, jedan od vrhunaca albuma.

Iz hipnoze nas budi još jedna uber mračna pjesma ”Acid Buble”. Ona je simetrično strukturirana. Imate spori dio kojeg nakon dvije minute presječe brzi mračni rif, da bi se to opet ponovilo. Takve strukture kompozicija nisu previše česte jer znaju biti predvidljive, ali na ovom albumu Chainsi su u najboljoj kreativnoj formi, tako da ova stvar, unatoč riskantnoj formi, zvuči genijalno. A dodajmo da kao i na prvoj pjesmi ovdje imamo malo elementa Flamenca.

Nakon toga nam slijedi brža pjesma, rockerica, ”Lesson Learned”. Super stvar za plesanje iako i dalje ima mračne riffove, ali kao što rekoh, magija Chainsa jest da vam i najveće mračnjaštvo predstave kao zabavu.
Zatim slijedi melodiozna završnica.

Pjesma srednjeg tempa ”Take her out” zvuči kao usamljeno šuljanje kroz noć, a najviše je karakterizira iznimno melodičan refren koji vam se uvlači u onaj juke box u mozgu kojeg ne možete isključiti jutrom dok krećete na posao, u školu ili na arktičku ekspediciju.

Druga melodična pjesma je ”Private Hell” koja može podsjetiti na stvar ”Down in The Hole”.

Album završava emotivnom akustičnom baladom ”Black Gives Way to Blue” koja je posvećena Layne Staleyu. Emotivne trenutke naglašava električna slide gitara, a za klavirom sjedi Elton John. Naime, upravo je prvi koncert Layne Staleya bio Elton Johnov, a i Cantrell je ljubitelj tog britanskog pop rockera. Prava pjesma za dodatno pojačavanje emotivne uzbuđenosti, a još je dovoljno spomenuti uvodne stihove ”I don’t wanna feal no more/It’s easyer to keep falling”.

Zaključak, kao što rekoh genijalan album, jedan od najboljih u diskografiji Chainsa. Objedinjuje gotovo sve njihove faze od mračnih albuma, do akustičnih EP-jeva ”SAP” i ”Jar of Flies”. Svakako nabaviti, jer se radi o remek djelu.

Marin Tomić

Objavljeno 13.10.2009.