Chui ’The Second Arrival’ (Dancing Bear, 2013.)
Valjda je u jazzera i instrumentalista uobičajena pojava da osim sto se bave fuzijom glazbenih žanrova isto pravilo primjenjuju i na članstvo u sastavu, pa se lako dogodi da imamo na sceni nekoliko muzičara a pregršt različitih imena glazbenih sastava. Zato je uvijek važno znati imena ljudi koji rade na nekom projektu jer onda tretiramo ime benda kao trenutačno raspoloženje njegovih članova, a ne magijski odabir trajnog branda. Tako nam se dio ekipe iz Mangroovea okupio pod nazivom Chui (Leopard), konkretno tu su Toni Starenišinić i Đuro Dobranić uz gostovanje Vojkana Jocića na saksofonu.
Putovanje započinje s pjesmom “Chui’s waltz”u stilu Stomp Out Loud na nekakvim željeznim cijevima, ali umjesto industro sambe čeka nas odlična vožnja bubnja i distorzirane gitare(ili syntha) tko će danas znati…
Uglavnom riff nas drži na zemlji a klavijature odnose u svemir i to sve prema Veneri i Marsu gdje se na slijedećoj pjesmi “Venera vs Mars” poigravaju s odličnim funkyem u stilu Medeski&Martin&Wooda, a priču nam priča neka vrsta radijskog interviewa s amerom koji je živio u Hrvatskoj… eksperimentalno začinjenog scratchanjem istog.
Slijedi ambijentalni “Hypnodrome” u african atmosferu s lijepim i jednostavnim rješenjima – mantrična atmosfera za dokumentarac o afričkim šumama. Malo mi se miješaju ovdje neki zvukovi koji su zasebno krasni, ambijentalna puhačka linija i klavir na delayu, ali tko me pita… svatko uvijek ima neko mišljenje.
Slijedi pitanje za trubača iz Mangroove priče … postavljeno na Vocoder efektu sa Novation style klavijatura “Can we still be friends”, a Andrej Jakuš odgovara krasnim ambijentalnim dionicama na trubi. Krasan pad u sporom tempu i lijepa priča sa zvukom Fender Rhodesa pokazuje ipak da je glazba najljepši jezik kojim prijatelji mogu komunicirati…
“Umfufu” je plesna varijanta ponovno meni dragih Medeski&Martin&Wooda, tko njih ne voli – jednostavne i sirove sa odličnim grooveom, znati će cijeniti ovaj hrvatski pokušaj dočaravanja tog prepoznatljivog stila.
Scofield ovdje nije bio potreban jer je saksofon napunio priču zanimljivim i nabrijanim solo dionicama.
Ne znam ima li netko u bendu djece, ali ako ima onda znam kako uspavljuje djecu. ”Bedtime story” je jednostavna i iskrena glazbena mantra za laku noć s mekim rimshotom i ksilofonima. Međutim bit će da su ipak ovakve uspavanke primjerenije za neku indigo ili kristalnu djecu jer astralni razvoj uspavanke ipak nadilazi svijest prosječnog maloljetnog slušatelja.
Odgovor na ‘’Kalelargu’’ naše mladosti je u 2 različite atmosfere gdje doživljavamo sanjivu Zadarsku šetnicu u zoru dok se tek budi na sanjivim maj akordima klavijatura i u špici kada je rush hour gdje band vozi žešću varijantu.
”Kalelarga” je posvećena Krešimiru Ćosiću – još jedan dokaz uz Nikolu Teslu, da postoje hrvati koji se ne doimaju kao da su sa ovoga svijeta.
Razriješavanje albuma je “Chui” odlučio smjestiti u astralni glazbeni prostor mantričnog plesa po obodu i koži snare druma, sanjivih klavijatura , puhačkih pasaža i igre sa klavirom na delayu. Stvarno uživanje u muziciranju. Fade out i kraj.
“Chui is here to stay”. Dečki će sigurno ostati, no obratite pažnju na imena jer, ponavljam jazzeri vole promjene pa se lako može “third arrival” pretvoriti u “we are here, where are you”.
Biti će ovaj album pravo malo blago na sve učmalijoj i bezidejnoj sceni, vlak koji Vas vodi na putovanje ljubavi prema svemiru glazbe i njezinih mogućnosti, smijem li reći umjereno i decentno. I pametno.
Poslušajte i sami, što da vam kažem...albumi se slušaju a ne čitaju.
Sandi Bratonja
Objavljeno 26.02.2014.
