Deep Purple - Now What?! ( earMusic/Edel, 2013.)
Deep Purple su bend koji je previše dao rock glazbi a nikada nije dobio zasluženo priznanje od strane glazbene javnosti. Za razliku od svojih kolega koji se izvlače na status legende i očekuju od vas da kupite svako re-izdanje starih albuma i kompilacije koje redovito izdaju, Deep Purple svih ovih godina sviraju i kada dođe vrijeme objave novi album.
Nema puno bendova koji mogu opstati kada ih napusti neki ključni član, Deep Purple su jedini koji u tome uspijevaju. Kada ih je napustio Blackmore mislili smo gotovi su, došao je Steve Morse i ”pomladio” bend.
Na žalost sada već pokojni, gospodin Jon Lord je odlučio u 2002. godini posvetiti se solo projektima jer su mu turneje s bendom bile prevelik teret, od tog udarca se Purple najteže oporavio. Koliko je Gillanov glas važan za ovaj bend toliko je kreativnost Jon Lorda bila važna za komponiranje materijala. ’Bananas’ iz 2003. godine nije bio loš album ali sljedeći ’Rapture Of The Deep’ (2005) nije uspio zadržati pozornost slušatelja.
Nakon osam godina pauze i nekoliko turneja, uz novog izdavača Purple su konačno ušli u studio i snimili ’Now What?!’.
Teško je biti objektivan kada ste odrastali, a sada i starite sa bendom kao što je Deep Purple. Bez ikakvog srama mogu priznati da je to jedini bend zbog kojeg sam plakao kada sam ih prvi put vidio uživo. Emotivna veza između slušatelja i određenog benda je jedno, Deep Purple meni ipak previše znače da bih mogao preslušati album i opisati kako sam ga doživio.
Kako zvuči ’Now What?!’, Jednostavno, zvuči kao Deep Purple! Ima pjesama koje dijelom podsjećaju na ovaj ili onaj period benda, par blues pjesama, jedna-dvije balade ...Ono što je najvažnije zvuči iskreno. Bez ikakvih pretenzija da budu Deep Purple iz prošlosti jer ovo je ipak 2013. godina.
Ian Gillanov glas je apsolutno fenomenalan, čovjek u svojih 68 godina i dalje uspijeva oduševiti svojim vokalom. Steve Morse je svojim, sada već, prepoznatljivim stilom pružio dosta dobrih rifova i neke nevjerojatne solaže koje je snimao uživo u studiju bez nasnimavanja. Don Airey je stvarno dao sve od sebe na novom albumu. Ian Paice i Roger Glover nikada nisu bili samo ritam sekcija, možda se ne ističu na ovom albumu ali bez njih tko zna kako bi sve to zvučalo.
Možda je bio čudan izbor benda da produkciju radi Bob Ezrin ali suradnja je ipak dala odlične rezultate. Ezrin najpoznatiji po radu s Alice Cooperom djelovao je kao previše komercijalan izbor za zvuk koji se očekuje od Purple ali mislim da je krajnji produkt neočekivano dobar.
Od hard rock zvuka preko klasičnog rocka, malo sympho, bluesa pa čak i jazza je stalo u 60 minuta. Prve dvije objavljene pjesme ”Hell To Pay” i ”All The Time In The World” su možda i najslabije na izdanju, trebali su krenuti sa: ”A Simple Song”, ”Weirdistan”, ”Out Of Hand”, ”Body Line ”...
Mikica StankovicObjavljeno 05.06.2013.
