Ekskluzivno - Prvi smo slušali novu live ploču grupe Grad

Grad - Live @ Palach 29.12.2005.

Tijekom godina u uobičajenoj praksi rock’n’rolla live albumi dolaze kao ”šlag na kraju” neke karijere. Obično se takvi albumi objavljuju u vrijeme kad bend više ne postoji, a pojedini članovi kreću u solo vode. Live ploča dobro dođe da se fanovima opet mazne koja kinta, da se ponovo digne malo medijske prašine oko grupe i da glazbeni kritičari koji favoriziraju bend mogu napisati dostojan epitaf. Veliki bendovi (u razmjerima svjetske diskografije) mogu si dopustiti reizdanja prvih albuma. Ti albumi obično su snimani u lošijim studijskim uvjetima (danas smo razmaženi produkcijom, soundom i sl. pizdarijama), ali ionako je bitna pjesma a ne snimka. Jel’ tako MTV generacijo?. Albumi snimljeni prije desetak godina, (a kamoli ranije) obično zvuče jako loše, suho i arhaično.

No, napravio si bend, furao si se po raznim gitarijadama, YURM-ovima, festivalima, svirao si pred desetke tisuća ljudi, a nemaš svoju ploču. Prisutan si tek s četiri finalista na albumu jednog omladinskog festivala (jel’te radi se o Subotičkom festivalu, na ploči su dvije pjesme grupe Grad, a ostali finalisti su KUD Idijoti, Mizar, Tužne uši, Indast bug) i na jednoj kompilaciji lokalnog izdavača (Rijeka – Pariz – Texas). Nakon svih tih godina dobiješ poziv izdavača da snimiš i objaviš ploču. Onda počne rat, snimaš prvi album u vrijeme kad baš nitko ne mari za mjuzu (ispričavam se, mari se samo za domoljubnu mjuzu i tambure), jedva čekaš objavljivanje i to za lokalnog izdavača (poslovično punog problema) koji album ne vrednuje po količini dobrih pjesama, nego poput kokica ili nečeg sličnog, naravno, sve kroz profit prodane ploče. Onda dođe prvo primirje na hrvatskim ratištima, a ti snimaš drugu ploču i to opet za istog izdavača. No, odraz cijele situacije koja te okružuje reflektira se na albumu. A kako bi narod rekao: ”’Ko će slušat’ tuđu muku?”. Album snimaš (ponovo) u ograničenim studijskim uvjetima, i album se opet objavi paralelno s Daytonom. Ažurnost izdavača je katastrofalno loša i većina tiraže ostaje u njegovom podrumu (jednako kao i prva ploča). Melankolija je zavladala gradom/državom, para se nema, rane se liječe, a ti nakon dvije ploče (s brdom odličnih pjesama i lošom snimkom istih) raspustiš bend i kreneš u bijeli svijet…

Nakon života u bijelom svijetu popizdiš, spakiraš kufere i odlučiš se vratit. Fali ti ekipa, Učka, Palach, svirke, Kvarner, bend, HGU, privatizacija, Žuja, penetracija u prazno, Orijen na gitari i onda opet reaktiviraš bend. Napraviš super ploču s promijenjenom postavom, napuniš Točku (s time da paziš da te na ulazu ne popale za lovu, jer si naravno pristao svirat na upad), odsviraš nekoliko svirki i shvatiš da su se stvari promijenile, došli su neki novi klinci, neka nova mjuza, neki novi mutikaše i smutljivci. Shvatiš da je nihilizam na vrhuncu svoje moći…

Opet sve to otkaraš i kreneš radit slijedeći album, postava je nestalna, diskograf ti ne želi platiti studio da snimiš ploču (al’ te uredno ucijeni s autorskim pravima), al’ jebiga sad to radiš iz gušta pa ti nije problem dignut kredu i o svom trošku snimit ploču. Imaš jedan radijski hit, mazneš neku lovu od ZAMP-a, odsviraš nekoliko svirki. Sretan si al’ si opet na početku…. A taj početak podrazumijeva novu postavu s iskusnim basistom koji je u stanju i popit i odsvirat. I opet sviraš i sviraš i sviraš, i složiš odličnu ploču… Promijeniš studio, riješiš se starih bolesti (Križaj) i napraviš ploču dostojnu svog live i sviračkog nivoa/renomea. I sve to traje 20 godina. Čovječe, pol života…

Tada dođe dan za obilježit 20 godina rada, truda i muke. Uspiješ na jedvice jade dobit Palach (grad, murija, inspekcije), opet skupljaš lovu i odlučiš snimit live ploču. Pozoveš cijelu ekipu, frendove, rodbinu, žene, djecu (eto, u međuvremenu su ti i djeca narasla, pa mogu vidjet ”starog” na bini), bivše članove, nove fanove i tako redom. Odsviraš koncert (da ti mnogi mlađi bendovi/kolege mogu pozavidjeti), kakav ostaje u pamćenju svima. Al’ i snimiš ga i dobiješ svojevrsni ”best of” svoje karijere. Naravno, i kad je sve pomno isplanirano, i kad je sve savršeno na petoj stvari rikne ti pojačalo (al’ sve je OK, u Palachu si, Čarli nema radno vrijeme za radit cijelu noć, ali zato ima rezervno pojačalo, i to Mrkijev Marshall). Sve udarne stvari odsviraš: ”Ljudi”, ”Ima li nešto”, ”Riječi”, ”Vodi me”, ”Eni”, ”Savršen dan”, ”Vjetar u meni”, ”Glad”, ”Kako da zaboravim”... Koncert otvoriš s ”Vjetar u meni” (u potpuno zamračenom Palachu krene kasa… dva puta, nakon toga bas, pa gitare do gromoglasnog ”dark” orgazma) i skužiš da je Grad jedini bend koji ima potpuno pravo biti predgrupa Sistersima. Nakon toga stvari u revijalnom tonu idu do izvrsnih balada ”U balonu” i ”Biti normalan”. Red starih, red novih pjesama. Grad je bio Franz Ferdinand i prije njih samih, ali na žalost Grada tek sad su to i oni shvatili. Napokon čuješ da pjesme koje su bile na vinilu, kazetama, prženim CD-ima dobiju svoj puni sjaj. Sjaj kakav si do sad mogao čut jedino na koncertu.

Grad je bend koji je uvijek pisao i svirao izvrsne pjesme (s odličnim sviračima, Ori – kapa dolje), ali cijelo vrijeme je mučio muku s produkcijom i snimkama. Mnogi današnji bendovi mogli bi se ugledat na Grad (u sviračkom, tekstualnom i glazbenom pogledu), kako stvari stoje Grad je tek sad počeo davati najbolje od sebe, Građani – respect. I eto, došao je dan da se ta povijesna nepravda ispravi. Dame i Gospodo – greška je ispravljena, a u ispravku piše: GRAD: LIVE IN PALACH 2005. Kako je jedan član benda rekao, Grad nije bend nego dijagnoza… Bobo, potpuno si u pravu.

Nikola Cvjetović

Objavljeno 25.05.2006.