Fu Manchu - ”We must obey”

Fu Manchu - ”We must obey”
Liquor and poker records 2007.

Grupa Fu manchu ima novi album, deseti po redu, imena ”We must obey”.
Fu manchu je jedan od predvodnika tzv. stoner rock pravca. Za razliku od druga dva stoner rock velikana, ugaslih Kyussa i aktivne Nebule (Brant Byork iz Kyussa i gitarista Eddie Glass i bubnjar Ruben Romano iz Nebule su svirali u Fu manchuu) koji su Sabbathovske nabasirane gitare kombinirali sa psihodelijom, Fu manchu su svoj Sabbathovski zvuk kombinirali s njeposrednošću i jednostavnošću rock riffova AC/DC-a. Što bi se reklo, čiste rock harme provučene kroz masne gitare.

To ih je učinilo jednim od najpopularnijih stoner bendova, a i njihovi tekstovi, za razliku od Kyussovih i Nebulinih svemirskih promišljanja, su se bavili svakodnevnicom-brzim autima, golim ženama, skejtanjem i surfanjem, pa se tako pjesma ”Evil Eye” sa albuma ”The action is go” našla na skejterskoj video igrici ”Tony Hawk pro skater”.

Ipak, nakon par slušanja najnovijeg albuma ”We must obey” može se zaključiti da su se Fu manchu dosta ”pomračili” i napustili AC/DC veselicu i preusmjerili se na disonantne i tmurne riffove Black Sabbatha. Također su primjetne i kontre u ritmu, što do sada nije bio čest slučaj u Fu-ovom ”highway” pristupu ritmici. Najbolji primjer takve ”promjene” je u pjesmi ”Let me out”.

Ali to ne znači da je album loš, naprotiv album je rasturaljka. Grmi i sjeva kroz preplitanje nabasiranih distorziranih i fluidnih wah i slide psihodeličnih gitara, te fantastičnog vokala Scota Hilla, stvarajući dojam kod slušatelja istovremene euforije i melankolije.
Ovo je jedan od najboljih stoner albuma u zadnje vrijeme i mnogo je zabavniji od razvikanijih Queens of the stone age, koji su pomalo samozadovoljni i u želji da naprave što veći odmak od stoner furke postali monotoni u svojim repetativnom pristupu komponiranju i bolje nego što je Monster Magnet sa svojim odmakom od stonera, a približavanjem hard and heavy stilu, napravio u zadnje vrijeme (čitaj prosječnim albumom ”Monolitic baby”). Jedini konkurtent su im Nebula, iako mi se čini da je ”We must obey” možda za mrvicu bolji od posljednjeg albuma Nebule ”Apollo”, koji je zbog kratkoće pjesama pomalo nedorečen.

Meni je najdraža zadnja stvar na albumu ”Sensei vs. sensei” koja kombinira intrumentalni psihodelični surf, s gitarama na slideu koje asociraju na Robby Kriegera iz The Doorsa u pjesmi ”End of the night” i Sabathovskim distorziranim riffom preko koga ide tekst najvjerojatnije inspiriran trash kung fu filmovima. Od favorita bih još izdvojio ”Shake it loose” neku vrstu kombinacije stonera i surfa, već spomenutu ”Let me out”, uvodnu - neurotičnu ”We must obey”, punkericu ”Between the lines” i psihodeličnu ”Lesson”.
Album je producirao Andrew Alekel (Weezer, Rancid, Queens of the Stone Age), a izdan je pod etiketom diskografske kuće ”Liquor and poker”.
Cijeli album možete poslušati na njihovoj My space stranici.



Marin Tomić

Objavljeno 10.02.2007.