Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Metallica – „Death Magnetic“ (Vertigo, 2008.)

Metallica – „Death Magnetic“ (Vertigo, 2008.)End of the line, je umjesto kraja karijere benda postao najbolja pjesma na novom Metallicinom albumu Death Magnetic. Recimo da se intro u tu pjesmu može mjeriti s legendarnim introom u jednu od referentnih točka Metallice, pjesmu For whome the Bells tolles.

Death Magnetic nije bolji od Ride the Lightning, jer taj album je pun magije, pa možemo reći čak i crne magije, budući je svoje prste u kreiranje tog albuma umješao i King Diamond - od Ride the Lightning ne postoji bolji album na svijetu. Čini mi se da je Death Magnetic negdje uz albume Master of Puppets i And Justice for all, a svakako je bolji od Black albuma i ostalih nastalih nakon njega.

Samo uvodna thrash punkerica “That was just yor life” je nešto najbolje što je Metallica u
posljednjih dvadeset godina komponirala, osim jasno već spomenute The End of the Line.
Čini je thrash metal rifovanje i refren koji je križanac Misfitsa i Bad Religiona, ali, jasno, na foru Metallice.

Na albumu postoji i pjesma imena Judas Kiss, za koju mogu slobodno reći da je klasik heavy metala, Stvar posebno osvoji kada krene refren na tragu old school metala Judasa. Zbog navedenog čini mi se da je pjesma neka posveta Judas Priestima. Također na Judas Kissu se nalazi jedna od najboljih solaža Kirk Hammeta, koji se nakon apstinencije na albumu St. Anger, na Death Magneticu predstavio kao monstrum dobiven križanjem DNK Hendrixa i Satrianija.

Kad smo već kod solaža, treba izvojiti i solo na pjesmi All nightmare long, gjde imamo dva djela. Prvo neka luda blues solaža na thrash metal riffu, da bi zatim krenula ONA solaža zbog kojih masu ljudi sluša heavy metal, solaža koja uz melodijsku pratnju (tipa E, D, C, H) ili razne varijante, otvara rupu na nebu ili što bi rekli Black Sabbath Hole in the sky. Skači, rasturaj se i osjećaj se uzvišeno! Isto vrijedi za solažu s kraja prvog singla The day that never comes gdje je Hammet kombinirao solo s Fade to Black, One, te, Am I Evil.

Na albumu se nalazi i treći nastavak Unforgivena. Iako sam na početku bio skeptičan, pjesma je zapravo OK, mnogo bolja od drugog Unforgivena. Unforgiven III je kombinacija filmske muzike Enia Morriconea, Nick Cavea iz faze Murder ballads i Metalice iz pjesme Memmory remaines. Drugim riječima, Hard rock Gothic western i jedina pjesma koja podsjeća na Load i Reload fazu. Samo bi možda Lars trrebao smanjiti bubnjeve kada idu orkestracije. Isto nije učinio na pjesmi “Nothing else matters” s Black albuma, ali se vidi napredak.
No vratimo se na solažu. Tu je Hammet rekreirao solažu s prvog Unforgivena, divlja kvarta na početku i bolji solo nego na prvom, iako pjesma malo šteka na refrenu, gdje mi je prvi Unforgiven ipak bolji.

Ponovno se vratio instrumental Suicide and Redemption, koji podsjeća na Orion, ali ne dostiže njegovu kvalitetu, iako ima tu ludih riffova, no ne zadovoljava standarde ranijih instrumentala benda.

Završna My Apocalipse je prava thrash metal rasturačina, iako malo podsjeća na Slayerovu pjesmu Angel of Death.

Prvi put je Robert Trujillo odsvirao bas na ploči Metallice i vratio onaj neki filing koji je bend imao za vrijeme Cliff Burtona. Najviše ga se može čuti na pjesmi Cyanide, čvrstoj pjesmi srednjeg tempa i wah wah gitara.
Još nisam spomenuo pjesmu Broken, Beat and Scarred, koja ima jedan uvrnuti riff koji malo podsjeća na uvodni riff Frantic sa St. Angera i to mi je možda najlošija pjesma, iako bi na prošla tri albuma benda bila među prvih tri.

Uglavnom “Death Magnetic”, prema riječima Hetfielda, album je posvećen smrti i onima koje je ona magnetski privlačila poput Lane Stanleya, Kurt Cobaina i Cliff Burtona. Ipak, naravno nema boljeg osim Ride the Lightning, no tu se radi o magiji, što je nedostzižno, nejasno i ne može se ponoviti.

I na kraju o promjeni producenta.
Mnogi tvrde da je upravo Bob Rock, producent poznat po radu s grupama Bon Jovi i Motley Crue, smekšao Metallicu, stoga je za povratak na metal zvuk bend trebao novog producenta.
Izabran je Rick Rubin koji je još jednom napravio remek djelo rocka. Nakon albuma Electric grupe The Cult, Blood, Sex, Sugar, Magic, Red Hot chilly Peppersa, Reign in Blood Slayera, American recordings Johnny Casha - Ric Rubin je obogatio rock and roll svijet albumom Death Magnetic.

Marin Tomić

Objavljeno 15.09.2008.

Vremeplov

Nogomet je festival taština. Jedanaest spermija pokušava na sve načine ući u jajašce. Jako mi je žao golmana...
Bjork