Mono ”Hymn To The Immortal Wind” – dobro definirani japanski perfekcionizam

Sve što je danas pročitano je dovoljno, kava je tu ali učinak izostaje, premalo je tamnoga. Samo još valja priznati suncu da je pobjedilo, ali ipak osjećati se nadmoćno i tražiti pjesme koje imaju snijeg u sebi, dovoljno je da se tako zovu, ne moraju pričati priču, samo – svirati.

Tamaki, Yasunori Takada, Yoda i Takaakira ”Taka” Goto plus orkestar su najnoviji Mono. Svi oni minus orkestar su japanski post-rock bend sa već četiri puna i zaokružena albuma iza sebe. Gudači, flaute, klavir, orgulje, timpani ono je što čini svu razliku u novom ruhu. Sa tridesetak instrumenata i duplo toliko ruku više nego inače, ipak su tiši, jer kako sami kažu prije su morali nadglasavati sve one amerikance u polupraznim barovima bez pozornice koji ili ih nisu slušali, ili su bili prepijani.

Makar postoje deset godina i pomislite da više ne mogu biti ništa više nego MONOtoni, na kraju vas pometu i zapuše besmrtan vjetar i odnese vas nekamo i svaki put ispočetka na novih desetak minuta te vas ponovno spusti taman dovoljno nježno da ne udarite u onu pedalu koju stisnu na pojačalu.

Ako su prije bili i pomalo bezukusni, sada su svom silinom žica uspjeli napeti naše uši te melodije koje zvuče ponekad i ’’poznato’’ zaogrnuti u dobro definirani japanski perfekcionizam, te se pod tim ogrtačem kreću polako ali znaju kamo idu i iste teme stoput mu promjene boju i temperaturu, ali ogrtač ne sklizne ni pri najjačem klimaktičnom distorzičnom vjetru već ga posudi sljedećoj pjesmi, i onda sljedećoj.

’’Ashes in the Snow’’, ’’Burial at Sea’’, ’’Silent Flight, Sleeping Dawn’’, ’’Pure as Snow (Trails of Winter Storm’’, ’’Follow the Map’’, ’’The Battle to Heaven’’, ’’Everlasting Light’’. Naslovi pjesama jedine su riječi ikad prisutne u Mono uratcima. Njima zaista niti ne trebaju što ne znači da ne možemo čuti priču koja je zaista uredno i filmski poslagana u ovom albumu kojega je Esteban Rey divno oslikao te se u originalnom izdanju može pronaći i umjetnička slika za svaku od sedam traka zajedno sa poglavljem iz kratke priče spisateljice Heeya So.

Ovaj post-rock album napravljen je tako da se može slušati i ujutro, kako sam Taka kaže, iako to ljudi obično čine uvečer ili noću. Neovisno o dobu dana, izvući će poetu iz vaše osobe te kad muzika utihne nećete znati što vas je učinilo sladunjavim i raznježenim za razliku od tvrdog, samouvjerenog, uzaludno rebelioznog okorjelog rokenrol Riječana kakav inače jeste.

Mono – Follow the Map



Cheshire Kath

Objavljeno 11.09.2009.