RiRock albumi: Fit - ”Daj mi ruku” (PGP RTB, 1989.)
Nakon pojavljivanja na antologijskom ”Rijeka-Paris-Texas” i mukotrpno objavljenog hard rock albuma ”Uz rijeku”, pod producentskom i idejnom paskom Milana Mladenovića (EKV), Fit je sazrio u prepoznatljiv pop-rock band sa jasnom vizijom definiranja zvuka, imagea i identiteta.
Grupa je odlično procijenila kakav zvuk nedostaje na tadašnjoj (milijunskoj) sceni i uz svesrdnu pomoć mladog producenta iz Splita Dragana Lukića (nekad davno u Đavolima, nešto kasnije alfa & omega grupe T.B.F., a danas Luky) odlučila u studiju i realizirati zamišljeni projekt.
Lokalni dušebrižnici i ”pravovjerni” rockeri odmah su im zamjerili ”smekšavanje” i promjenu nekadašnjeg oštrog rock zvuka u pop-rock mainstream. Međutim, posebice iz današnje perspektive, jasno je da su Fitovci pametno osluhnuli svjetske trendove i izvođače kao što su Hothouse Flowers i U2 nakon ”The Joshua Tree” i ”Rattle and Hum” albuma, te na sličan način upakirali vlastite pjesme. Rezultat je po samu grupu, ogromnu fanovsku bazu, te poslovično nesklone medije bio iznenađujuće dobar, gotovo odličan.
”Daj mi ruku” je jednostavna ploča, pametno odsvirana, brižljivo producirana, te što je u suštini svakog komada vinila ili plastike najbitnije, sadrži više nego dovoljnu dozu pamtljivih refrena i pjesama. Odlična produkcija je otvorila vrata mnogim ”novim nadama” koji su pohodili splitski studio Nenada Vilovića sa nezaobilaznim Draganom Lukićem za mix pultom - spomenimo samo Daleku obalu i Laufer (poslušati originalnu snimku numere ”Moja voda” objavljenu na ”The Best Off” albumu).
Unatoč manje-više zanimljivim pričama oko produkcije, puno je bitnija činjenica da se formacija Tešević-Opačić-Lukas-Benzia dokazala u svakom smislu kada je u pitanju uspješna ploča - velike, danas nezamislive, tiraže i stalno koncertriranje diljem bivše Jugoslavije, najčešće ipak po urbanijim sredinama ondašnjih republičkih središta. Jedan od zanimljivijih podataka je taj da su Fitovci u Beogradu svirali samostalno pred nekih pet tisuća ljudi, što je danas u Hrvatskoj nezamislivo, osim u slučaju rijetkih iznimaka poput Hladnog Piva ili Edo Maajke.
Raspadom Jugoslavije, u predratnoj groznici nestaje i Fit, treći album nikada nije objavljen, mada je u potpunosti dovršen u riječkim glazbenim studijima početkom devedesetih. Neki članovi grupe sele se u Amsterdam, neki u USA, a neki ostaju u Rijeci potpuno zanemarujući bavljenje glazbom predajući se tek povremeno određenim projektima (pjevač Davor Lukas osnovao je band ”Lucas” i objavio solidan CD ”Jedan svijet” za Croatia Records, međutim nije polučio neke ozbiljnije rezultate, pogotovo ako ih se usporedi sa nekadašnjom slavom matičnog Fita). Amsterdamski dvojac Miro Tešević i Zorko Opačić se i dalje bave glazbom pod imenom Cyberfit, posvećeni elektronskim vodama (jungle, breakbeat, trip hop), objavljuju chill out radove u Nizozemskoj i Europi, a skladba ”Pojo, Pojo” može se čuti na cijenjenoj kompilaciji easy listening glazbe ”Cafe del Mar Vol.7” i ”Cafe del Mar - Best Of”. Navedeni dvojac također se bavi snimanjem i produkcijom u amsterdamskom studiju, između ostalih radili su materijale za zagrebačke funk-jazzere Bastardz i bivšeg kolegu Lucasa.
Nakon svega ipak ostaju Pjesme. Na ovom albumu naći ćete efektan power pop prepjev grupe Blondie ”Zvoni telefon”, proputovati imaginarnom Amerikom u ”Rock’n’roll je kriv za sve”, osjetiti melankolično ”Kišno popodne” uz zvuke dalekih crkvenih zvona, htjeti zaspati pospan i mamuran u ”Velikom gradu”, biti mlad bez obzira na godine (”Makni kosu sa očiju”), kao i sjetiti se prvih zaljubljivanja u ”Daj mi ruku” i pravih ljubavi uz odličnu ”Zaboravit ću sve”.
Više nego dovoljno za jednu gotovo zaboravljenu i prašnjavu pop ploču.
Pjesme:1. Daj mi ruku
2. Zaboravit ću sve
3. R’n’R je kriv za sve
4. Nemirne godine
5. U je
6. Zvoni telefon
7. Bubanj
8. Makni kosu sa očiju
9. Veliki grad
10. Kišno poslijepodne
Robert Paulić
Objavljeno 28.11.2005.
