Sepultura: ”A-lex” - brutalna HC metal ploča
Sepultura ima novi album imena ”A-lex”. Radi se o konceptualnom uratku koji slijedi radnju knjige Anthony Burgesa ”Paklena Naranča” koja, pojednostavljeno rečeno, obrađuje teme slobode volje, manipulacije i nasilja. Na kraju, jeli’, sloboda volje pobjeđuje, a nasilje ostaje kao nužno zlo te fantastične čovjekove osobine, po čemu, se prema nekim klasicima filozofije, čovjek razlikuje od životinja.
Napomenimo da se u imenu albuma krije igra riječi A-lex što bi značilo protiv zakona.
Dakle, preslušavši album Sepulture stekao sam dojam, da se 90% njihovog novog CD-a bavi nasiljem, jer to je brutalna HC metal ploča. Krećemo s kratkim instrumentalom ”A-lex”, koji su na albumu raštrkani na četiri dijela, da bi krenuli u super agresivnu pjesmu ”Moloko Mesto”, što je u romanu okupljalište Alexove bande gdje piju mlijeko obogaćeno nekakvim amfetaminom kako bi dostigli stadij ”Ultra nasilja”. Inače, za one koji ne znaju u romanu likovi govore kombinacijom ruskog i engleskog, hence Moloko Mesto. Iduća pjesma ”Filthy Rot” nastavlja se sličnim agresivnim, nasilnim pristupom. Samo tu imamo i poznate etno sepulturske elemente.
Inače od ukupno osamnaest pjesama na albumu njih jedanaest je ispod tri minute. To hoće reći da je ovo jedan netipičan konceptualac, jer obično su konceptualci prepuni epskih devetminutnih pjesama, no ovo je pravi šut u glavu.
Ipak, ajde četvrtu pjesmu ”We’ve lost you” otvara intro na akustičnoj gitari, ali onda opet idemo u distorziju. Malo sporiju, poput ”War for Teritory”, što znači preko tri minute.
Pa nam slijede dvije podtrominutke, s tim da je druga instrumental ”A-lex II” i počinje nekim sintićima, što asocira pomalo na muziku iz Kubrickova filma. Pa onda slijede dvije nadtrominutke, što ne znači da je bend smanjio žestinu, a ne ne. Sve trese lupa udara!
E onda imamo pravu konceptualku, šest minuta i pedeset sekundi. Pjesma se zove ”Sadistic valeues” i počinje onako zastrašujuće atmosferski, mogli bi reći čak pomalo psihodelično. Pa da i na to se lijepi Alice in Chains pjevanje i onda opet nagazi distoržn pedal, ubrzaj ritam, vrištiiiiii!!!!!
Sad kada smo došli do polovice albuma da pomalo rekapituliramo, Kisser je čini mi se izabrao uvjetno rečeno gitaristički minimalizam. Naime, nema tu previše solaža, a kada je akustično uglavnom je jedna gitara bez dosnimavanja s mnogo reverba, dok glas Derrick Greena neodoljivo podsjeća na Philipa Anselma s albuma ”The Great Southern Trendkill”.
S pjesmom ”Forceful Behaviour” vraćamo se na žestoke podtrominutke. Što se nastavlja na još dvije stvari, od čega treba izdvojiti pjesmu ”Conform” koja ima opak rif, onako tipa zli roboti napadaju, a tu je i instrumental ”A-lex III”, opet sa probijajućim atmosferskim zvukom. Zatim imamo trominutke, nakon koje slijedi poslastica, punk metal pržilica ”Enough Said” u trajanju od minut i pol.
Slijedi metal verzija Beethovena, omiljene Alexove devete simfonije. Naime, za one koji neznaju, Alex je osim nasilja volio još samo Beethovena, stoga je nakon pranja mozga, osim kod poriva za nasiljem osjećao mučninu i kada bi čuo devetu simfoniju (što je rezultat greške u eksperimentu, ali eto i greške se dešavaju i na greškama se uči).
I obrada je fora ima đđđ gitara u kombinaciji s orkestrom. Fora.
Predzadnja pjesma je ”A-lex IV” koja svojim sintovima referira na film ”Paklena naranča”, dok album zatvara pržilica ”Paradox”.
Sve u svemu, opak album, ali predug za ovakvu žestoku mjuzu. Čini mi se da je to trebalo komprimirati na deset ili dvanaest stvari da to grune u šutu, ovako se na pola albuma počinjete gubiti, jer pjesme nisu toliko raznovrsne za jedan konceptualni album. Možda nije toliko muzičko putovanje, koliko zbilja žestok album za skakanje i ostalo.
Marin Tomić
Objavljeno 28.01.2009.
