The Cult - ”Electric” (1987.)

Antologijski albumi

”O zlom demonu znamo da je mišljen kao suprotnost Bogu, a da ipak, stoji veoma blizu njegovoj prirodi. Njegova povest, svakako, nije tako dobro istražena kao božja, niti su sve religije prihvatile zlog duha, božjeg protivnika, pa je on kao uzor ostao u individualnom životu pretežno zatamnjen. No jedno je izvesno: bogovi se mogu pretvoriti u zle demone kada ih potisnu novi bogovi. Kada neki narod pokori drugi, tada se, ne retko, srušeni bogovi pokorenog pretvaraju, za pobednički narod, u demone. Zao demon hrišćanske vere, đavo u srednjevekovlju, bio je i po hrišćanskoj mitologiji, pali anđeo, prirode istovrsne s Bogom. Nije potrebno mnogo analitičkog oštroumlja, da bi se pogodilo da su Bog i đavo izvorno bili identični, jedan jedini lik koji će se kasnije raspasti na dva, sa suprotnim svojstvima.” (Sigmund Freud, Psihoanaliza i telepatija, Grafos, Novi Sad 1987.str 87, 88)

Pjesma grupe The Cult ”King Contrary Man” s njihovog genijalnog albuma ”Electric” objavljenog 1987. godine započinje sa osobom koja se nađe na raskršću na kraju duge ceste, gdje sretne... Đavla. Tamo Đavao zatraži od osobe njezinu dušu. Osoba, odnosno pjevač Ian Astbury, prvo odbije ugovor sa Đavlom, ali nakon dubljeg razmišljanja konačno ga prihvati.
Dakle, jedan mitski element u ovoj odličnoj rock pjesmi, prodaja duše đavlu koja je popularizirana negdje za vrijeme, odnosno krajem srednjeg vijeka u jeku progona na vještice potaknutog skolastičkom filozofijom i inkvizitorskim priručnikom ”Malleus Maleficarum”.
Taj mit se u detalje obrazlaže u Goetheovoj knjizi Faust koja svoje utemeljenje ima u staroj priči o dr. Johann Faustu. On se rodio u mjestu Roda u provinciji Weimar. Kaže se da su mu roditelji bili bogobojažljivi - pravi vjernici.
Sam se školovao, tako da je savladao i sveto pismo i matematiku, fiziku, astrologiju, čarobnjaštvo i nekromanciju (prizivanje mrtvih). Navodno je na raskršću (poput lika iz pjesme grupe The Cult) u šumi Spesser, blizu mjesta Wittenberg prizvao Đavla između devet i deset sati uvečer. Đavo je stigao usred zelene oluje sav okružen munjama, vatrom i dimom. Nakon što je završio sa svojim dramatičnim uletom Đavao je zatražio od Fausta neka izloži što želi.
Faust je zatražio neka mu Đavao služi sve dok je živ, da mu pruži svaku informaciju koju zatraži, te da nikada ne izgovori neistinu dr. Faustu. Dok je Đavo od Fausta zatražio također tri stvari da mu nakon dvadeset i četiri godine Faust da tijelo i dušu, da potpiše ugovor s svojom krvlju i na kraju, da se odrekne kršćanske vjere. Faust se složio s Đavlom i potpisali su ugovor.
Od tada je Faustov život bio ispunjen pretjerivanjima u luksuzu, užitcima i preverzijom. Imao je sve najljepše žene na svijetu, uključujući i Helenu Trojansku.
Vjerojatno je ta seksualna žudnja i slava koja donosi tjelesne užitke ono što je nagnalo pjevača grupe The Cult da na kraju pjesme kaže DA Đavlu. Nakon izricanja velikog DA u pjesmi Astbury spominje ”starine Beat generacije koji se opijaju tuku i opiru konvencijama radi potrage za što boljom zabavom”. Točno, Beat generacija kao jedna od najozloglašenije književne skupine koja je ikada postojala na zemaljskoj kugli je bila upravo toliko strastvena i u potrazi za užitcima, kao da su svi od reda prodali dušu Đavlu (je li to razlog što se Kerouac na kraju u potpunosti okrenuo kršćanstvu, kao što Fausta pred kraj života anđeli doslovno vade iz vražijih pandža, što je pomalo licemjerno jer nakon što je kušao sve tjelesne naslade završava u raju zajedno sa najvećim svjetskim patnikom koji nije imao nikakva tjelesna užitka tijekom života). U svojoj potrazi za konačnim prosvjetljenjem u romanu ”Na cesti” likovi ga nalaze u javnoj kući u zabiti Meksika u zagrljaju prostitutki, dok Burroughs svoje prosvjetljenje i konačnu zabavu traži u prašumama Južne Amerike gdje traga za idealnom drogom, kao što Kerouac traga za idealnim barom u svakom novom gradu do kojeg dotutnje on i Neil Cassidy akka Dean Moriarty. Opsjednuti nalaze boga u onome što bi malograđanski bogomoljac nazvao đavlom. Bog kao konačni porok. Ideal beat generacije i pjesme grupe The Cult. Bog i Đavo su jedno, samo je stvar kako ih percipiramo.

Postoje zabilješke i ugovori s đavlom što se čuvaju u francuskim knjižnicama, a tiču se sličnih orgijastički opsjednutosti koje su se događale diljem samostana po Europi kroz 17. i 18. stoljeće. Razni lovci na vještice i demonolozi bi nalazili samostane u potpunom seksualnom razvratu. Bit će da je jako teško bilo održati celibat, a kad jedno pukne, onda se ide do kraja, do totalnog razvrata. Jadni demonolozi, s obzirom na kontekst vremena i što je sve bilo znanstvena istina, nisu mogli zaključiti ništa drugo osim da su časne postale opsjednute đavlom, a ne da im je naprosto bilo dosadno.

S druge strane Sigmund Freud u svojoj knjizi ”Psihoanaliza i telepatija” donosi malo drugačije obajšnjenje ugovora s Đavlom kroz vrlo slikovit prikaz slikara Christoph Heitzmanna rođenog oko polovice 17. stoljeća umrlog 1700. godine. Heitzmann je tvrdio da je dva puta prodao dušu đavlu, te je posjedovao i ugovore (jedan potpisan krvlju drugi potpisan običnom tintom) i uvjerljive uspomene na susret s Đavlom, kada mu se ovaj prvo prikazivao kao: ”lik uvaženog starijeg građanina, sa smeđom bradom, u crvenom ogrtaču, sa crnim šeširom, oslonjen o štap desnom rukom i crnim psom pored sebe. Kasnije njegova pojava biva sve strašnija, moglo bi se reći sve mitološkija: rogovi, kandže orla, krila slepog miša spadaju u njegovu opremu. Konačno se u kapeli, on pojavljuje kao krilati zmaj” (”Psihoanaliza i telepatija”, Grafos, Novi Sad 1987.str 86).
U prvom Heitzmannovom ugovoru s Đavlom, potpisanom tintom pisalo je: ”Ja Christoph Heitzmann, potpisom se obričem ovom gospodaru da njegov ropski sini budem na 9 godina. Godine 1669.” a drugi ugovor potpisan krvlju glasi: ”Christoph Heitzmanna, potpisom se obavezujem ovom Satani, da njegov ropski sin budem i na 9 godina da mu moje telo i moja duša pripadnu.” (”Psihoanaliza i telepatija”, Grafos, Novi Sad 1987. str 83)
Freud tumači ugovor s đavlom na svoj klasični način, kao loš odnos slikara s njegovim ocem za vrijeme mladosti, pa prema tome, đavo predstavlja figuru oca koja je autoritativna i zastrašujuća, a od koje je mali slikarčić želio priznanje, citat: ”Mogućno je da se otac protivio sinovljoj želji da bude slikar. Sinovljeva nesposobnost da posle očeve smrti upražnjava svoju umetnost bila bi onda, s jedne strane, poznato ”naknadno potčinjavanje”, a - s druge - morala bi, čineći sina nesposobnim za samoodržanje, da uveća čežnju za ocem kao zaštitnikom od briga oko opstanka. Kao naknadno potčinjavanje, ona bi bila i ispoljavanje kajanja i veoma uspešno samokažnjavanje.” (”Psihoanaliza i telepatija”, Grafos, Novi Sad 1987. str 90)

Ipak, možda ima nešto istine u tome, jer kao što vidim i Faust i zvijer 666 A. Crowley potiču iz vrlo religioznih obitelji. Je li ih na pobunu protiv boga potakla upravo želja pobuna protiv oca s kojim nikada nisu uspostavili dobar odnos, te su sve njihove demonske vizije samo rezultat njihove poremećene psihe koja je takva zbog nesređenih odnosa s ocem? Kod Crowleya nije, budući je on bio jako privržen ocu, a kršćanstvo i obitelj je zamrzio nakon što mu je otac umro dok je on imao 11 godina. Freud to objašnjava ovako ”Da bi neko smrću svog oca postao melanholičan, mora svakako da je tog oca voleo. No, onda je veoma neobično da takvom čoveku može pasti na pamet ideja da đavola uzme kao zamenu za voljenog oca.” (”Psihoanaliza i telepatija”, Grafos, Novi Sad 1987. str 84)
Dakle nije krivo samo neslaganje, već i nagli gubitak oca, kao kod Crowleya tako i kod slikara, što rezultira lošim odrastanjem koje iskrivljava psihu.

Ipak ono Beatničko objašnjenje mi se čini romantičnijim i privlačnijim.
Mitologija raskršća na kraju puta (bordel u zabiti, tajanstvena droga u zabiti... nepoznato... skriveno) to je ono što vječno golica ljudsku maštu i za što bi mnogi prodali dušu, jer samo znanje nepoznatog će dati moć iz razloga što je znanje moć, a apsolutno znanje je moć i s tim apsolutnim znanjem osoba postaje gospodarom ovog svijeta.

Novi Demijurg!
A moćan poput kakvog smrtnika kojemu je Đavo pružio skriveno znanje je upravo The Cultov album ”Eletric”. Od aviona B-52 koji nas bombardiraju ljubavlju (ja sam to u svojoj glavi zamislio kao desant seksualno napaljenih super zgodnih žena) do ”Električnog ocean”a u kojem osoba pliva i osjeća sve strujne udare seksualnog čina, preko obrade ”Born to be Wild” sa dimom i munjama (popratna događanja prilikom dolaska đavla) i ”Heavy metal thunder” (također proglašene đavolskom muzikom) do pjesme ”Wild Flower”, odnosno žene što muškarca pretvara u vuka koji urla od žudnje za pokvarenom zabavom obučen u afrodizijačku jaknu, ta ploča obiluje demonskim porukama da je naprosto grijeh ne poslušati je!

Indikativno je da se ovaj album, kronološki nakon ploče nazvane ”Love”, trebao zvati ”Peace” i već je bilo snimljeno 12 pjesama, ali onda produkciju preuzima demonski Rick Rubin, mjenja se ime albuma iz miroljubivog ”Peace” u nabrijani ”Eletric”, a muzika napušta psihodeličnu nježnost i suptilnost i postaje oštra, agresivna i bučna.

King Contrary Man

I saw the devil
The contrary man
I saw the devil down the long, long road
He said to me, boy
I want your soul
I said no
You can’t take my soul

I took a while and thought about it
Down at the crossroads temptin’ fate
I took a while and thought about it
Down at the crossroads temptin’ fate
Yeah, yeah, yeah
You can take my soul
Take my soul
I want it all, yeah

Zany antics of a beat generation
In their wild search for kicks
Fighting, drinking, scorning convention
Making wild love, making wild love

I saw the devil
The contrary man
I saw the devil down the long, long road
He said to me, boy
I want your soul
I said yeah

I want it all

Marin Tomić

Objavljeno 19.03.2007.