The Dead Weather ”Horehound” – album zavodljivog i mračnog karaktera
Gradu koji laje, zavija, gradi ceste, pregrijava se, zaprašuje komarce i ose, morate se oduprijeti makar ekvivalentnom količinom buke. Onaj koji ima uvijek nove načine za ponuditi nam kvalitetnu buku, bez sumnje je Jack White.
On je okrutan, besraman, hladan i opasan, ali mi smo 60 stopa visoki te nam to ne smeta i ne možemo ga samo ostaviti – nepreslušanog na polici. Zove se ’’Horehound’’, a u Nashvilleu je ove godine okupio osim već prozvanog Jacka, i Jacka Lawrencea iz ’The Raconteurs’, Alison Mosshart iz ’The Kills’ i Deana Fertita iz ’Queens of the Stone Age’. Cijeli taj super novosloženac zove se ’The Dead Weather’.
Prvo The White Stripes, zatim The Raconteurs, pa The Dead Weather. Ono zbog čega i treća Jackova tvorevina privlači veliku pažnju, prvenstveno je Alison Mosshart koja se upetljala u cijelu priču čitajući sa papirića veliku ’Steady as She Goes’ rame uz rame Jacku na ’The Raconteurs’ turneji. Iako, osim u povremenom slovkanju riječi i brojanju do četiri, ovaj projekt ne naliči osobito njenom bendu ’The Kills’, ovdje su njene glazbene inovacije više došle do izražaja te savršeno nadopunjavaju instrumentalnu podlogu, ili instrumentalna podloga nadopunjava nju. Usudila bih se dodati da sam na prvo oko i uho, potajno čekala da Alison zamijeni Megan, te da glazbenom White monstrumu, tehnički jačem od ’The Kills’, ustupi jednu više seksi komponentu.
Osim zavodljivog, album je i mračnog karaktera te osim one zlije verzije blues svirke, razlila se tu i cijela paleta zlih verzija svih žanrova u onom obliku u kojem oni čuče u Jackovoj glavi koja pije iz nepresušnih izvora i koja – možda i ne samo figurativno – nikada ne spava. Ima tu i čistog nefosiliziranog rocka, plavih zvukova američkog juga, Dylanov poni zvan Lucifer, Freudovsko dozivanje podsvijesti, pulutriphopistični instrumental ’’3 Birds’’, mnogo razmaženog vikanja i ništa pretjerano slatko, sve nekako – ljetno.
’Treat me like Your Mother’, ’I cut like a Buffalo’, ’60 Feet Tall’, ’Rockin Horse’ i ostale numere svakako urešavaju ovogodišnju glazbenu kolekciju, a godina je doživjela sjajan plodni album ’boom’. Kao posljednju relevantnu činjenicu valja navesti da se Jack ovdje vratio bubnjevima i da ne spreže svoj vokal i ne prepušta sve ženskom frontmanu, a sve ostalo relevantno je samo u domeni ove prljavo bijele buke koju će vaš player zadovoljno odsvirati na što ćete vi kimnuti glavom i priznati da vam Jack White zapravo nikad nije išao na živce.
