Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Combat rock

Combat rock”Bokte! Nabavio sam si od frenda koncert od Mejdena na videu i gledo sinoć i viš ono, Heris uzme bas i onako ga uperi u rulju, i s prstima, ono ful brzo plete i čuješ ono zvuk ko da brzo puca iz mitroljeza, a on onako, digne nogu na onaj zvučnik i maše sa basom ljevo desno ko da puca po ljudima! Kaš ti tako? A?”

Žile
Veliki odmor.
Brodograđevno industrijska škola - 1986.

Uvijek mi je bilo žao što je ulaz u Palach imao jednu povišenu stepenicu, jer bih se počesto u nedostatku koncentracije sapleo o nju i uteturao unutra. Tih dana razloga za rastrojenost bilo je i više nego li smo navikli. Ni danas ne mogu sebi objasniti od kud se u meni stvorio val bijesa kad sam ’91. sjedeći u predvorju Palacha gledao s ekipom TV vijesti na kojima su prikazali kako je naoružana bradata mafija iz čiste objesti zatvorila pitku vodu domu za retardiranu djecu u Vrlici. Sjećam se da smo svi pukli, poskakali se na noge, prolila se piva, smočile cigare, a deset dana nakon toga umjesto da sam bio u vlažnoj, pljesnivoj prostoriji na Drenovi i umjesto da mi je s ramena o kaišu visio Precision, stajao sam u vlažnoj, pljesnivoj prostoriji osnovne škole ”Klanac”, a na kaišu preko ramena klatio se ne baš jako precizni AK-47. Svo vrijeme mojeg boravka u Lici, mene i ekipu izvlačio je radio kazetar koji sam po ne sjećam se više kome, dobavio od kuće. ”Rijeka-Paris-Teksas” smo izvrtili do te mjere da se kazeta na koncu totalno izgulila, a TDK sa snimljenim ”EKV - Live in Kulušić”, vrtila se počesto, ali samo ako u sobi nije bilo starije ekipe, čisto da ne provociramo ljude odjednom nepopularnom ekavicom.

Rat i rock su mi oduvijek bile nespojive stvari, do te mjere da mi je mrsko čak i pogledati cover The Clashovog albuma ”Combat Rock”. Ne mogu u rat ukalupiti razmišljanja o životu koja su baza rock izričaja i sve ono pozitivno što on sa sobom nosi. Mada priznajem, u jednom trenutku sam pod pritiskom atmosfere bio napravio popriličan otklon od samoga sebe, no srećom imao sam uz sebe ljude koji su mi puno značili, i koji su mi na vrijeme skrenuli pažnju da šizim. No, koliko god je atmosfera u Lici bila nenormalna, s njom sam se znao dobro nositi jer sam znao s koje strane je vjetar upuhivao ludilo. Veći je problem predstavljala ekipa koja je iza mene ostala u Palachu. U par navrata kad bih dolazio preko vikenda u Rijeku, i obavezno navratio do Kružne, skužio sam da je moju omiljenu destinaciju preplavila horda proroka koji su kužili stvar. Njima je sve bilo jasno još od prije, oni su znali sve, a mi, ako Bog da, tek ćemo doći do te spoznaje. No tad, tog časa, dok smo još uvijek bili slijepi, oni su srećom bili tu da nam objasne kako stvari stoje. Tako smo od samozvanih mudraca mogli doznati ono što se oduvijek znalo (samo se o tome nije smjelo glasno pričati), da su ”Fitovci” četnici. Ta uvijek su oni nešto bili skloniji snimanju albuma i koncertima po Srbiji nego li po Hrvatskoj i Sloveniji, a posteri na kojima je u poderanim trapericama sjedio Bajo, tiskali su se u sprskim tiskovinama, nikad hrvatskim i slovenskim. Da stvar bude gora, nemaju li oni na jednom albumu pjesmu koja se zove ”Beograd”? Kad je zapuškaralo, prvi su otišli preko grane, navodno poručili svima da se neće boriti, i navodno besplatno svirali na koncertu za Antu Markovića i njegov ”Pokret za Jugoslaviju”. No s njima se lako moglo, jer nisu ništa niti krili, ali bilo je tu i onih koji su se pritajili, a ti su bili najopasniji. Počelo se kalkulirati tko je od kuda, čiji se ćaća krsti, čiji križa, a čiji klanja. Na Palahovom šanku su se uz pive, počele nizati liste s nadimcima riječkih rockera, dopisivala su se prezimena, čeprkalo se po stvarima koje nikad nikoga nisu zanimale. Neki ljudi su se kroz rock scenu znali desetljeće, opijali se skupa, skupa bivali izbacivani od policije, razmjenjivali su prostorije, posuđivali teškom mukom stečenu opremu, dijelili zadnju cigaru, zadnju čašu cuge, a da su pri tome jedni o drugima znali samo da su dio istoga kruga, da dijele jednaku fascinaciju rockom, da su dio iste energije koja pojedinca tjera na kreativnost. Kako se tko prezivao, masa njih uopće nije znala. No u to je doba ludilo uzelo maha, i počela su propitkivanja. Kako li se ono preziva Prlja, a kako onaj iz ”Dr. Steela”, a kad smo već kod njih, i oni su svoj album snimili za Srbe? Zapravo ne za Srbe. Za četnike. Nije li Plopi Crnogorac, a Rajko Cigan pravi Cigan? Mada bolje Cigan nego Srbin kao Jeggy i Vava, al ne, oni su ipak naši, dok Stiv iz ”Grada”...

Kad bi se genetičari i rodoslovci usaglasili kako su to ipak naši dečki, jer svakakvih ima na sve tri strane, i kad su se stvari oko porijekla riječkih rockera raščistile, na tapet je došlo i rušenje granica rocka. Više nije bilo popularno slušati ”Partibrejkerse”, pogotovo ne sad kad smo otkrili da imamo svoje ”Majke”, koji recimo usputno, do tada u Palachu nisu mogli sakupiti 30 ljudi koji bi na njima zadržali koncentraciju dulje od deset minuta. No odjednom Anton više nije bio bog zna kakav gitarist, jer sve je to bilo hermetično i bez mašte, tri rifa, ma srpska posla, a dupkom krcati Palach na njihovim koncertima je nekako bila prenapuhana stvar. Ta kakav krcati Palach? Ja se toga nešto slabo sjećam. Znalo se isto tako da je ”Grč” oduvijek svoj izričaj kanalizirao kroz hrvatstvo, da su bili vizionari, uvijek svoji a nikad prodani, ta petnaest godina prije rata pjevali su o Beogradu koji se noćas pali. Mene srećom nitko nije ništa pitao. Maskirna je uniforma u to vrijeme bila prejak argument, prejak da bi netko uopće pomislio kako Zoran nije hrvatsko ime, pogotovo što je i Zoff u osobnoj imao jednako takvo.

No u novonastalom cirkusu se prešućivala činjenica da je ”Fit” krv pljuvao da dođe do svog prvijenca i da su ih redom odbijali svi kako u Hrvatskoj tako i u Sloveniji, te da su tek u Sarajevu dobili zeleno svjetlo za snimanje albuma, koji je pak nečijom aljkavošću nakon snimanja u studiju obrisan. Zaboravilo se da je ”Fit” baš kao i ”Dr.Steel”, tek na koncu svog demo puta zakucao na vrata beogradskog izdavača, gdje su ih ljudi profesionalno primili, i s njima potpisali ugovor. Zaboravilo se da je beogradska rock scena tada bila neoliko puta jača od riječke, ali da se RTB izdigao iznad lokalpartiotskih pizdarija davši prednost kvaliteti koja je sve to nadilazila, a koja je dolazila iz Rijeke, i uz to zvučala preegzotično ijekavski. Zaboravilo se da ”Grč” nikad za ideju vodilju nije imao politiku, te da se u njihovoj pjesmi kao simbol otpora pojedinca nad represijom vlasti umjesto Beograda, mogao naći i Zagreb da je kojim slučajem bio ondašnji glavni grad. Uzalud je i sam Zoff znao dobaciti kako mu se mahom uvijek jebalo za politiku ne želeći da se njegov sirovi glazbeni horror izričaj ukalupljuje u ono čega se ”Grč” uvijek klonio, podobničke strukture. Zaboravilo se da je malo tko od riječkih rockera uzeo pušku i otišao u rat, i da je jedina razlika između novo probuđenih osvještenika i ”Fitovaca”, u tome što su ”Fitovci” imali obraza stati iza svog stava i javno ga plasirati, dok su kuloarske galamdžije i kritizeri spavali po prostorijama za probe u strahu da im kući ne dođe poziv za novačenje u ZNG.

Vrhunac licemjerja desio se upravo u onome čime se riječka rock scena najviše ponosi, projektima ”Band aid”. Prevelik je broj pojedinaca pobjegavši od puške, kroz pjesmu pljuvao one koji su učinili to isto. Preko noći smo dobili nove heroje, ratnike pjesmom koji su dali svoj obol patriotizmu, i koji će i danas rado istaknuti svoje učešće u pjesmama ”Bedem ljubavi” i ”Go home”. Velikani rocka... i rata, onog nespojivog s razumom, kuluturom, sviješću. Face koje su se osjećale bitnima u to vilovito vrijeme, raspjevani i nalakćeni na Palachovom šanku, face koje će da bi se i dalje osjećale bitnima jednako tako rado napomenuti da je Paolo Sfeci kreten jer se obrušio na Piggyjev ”Stuff” koji je prihvatio u Sloveniji svirati s ”Partibrejkersima”. Uvijek mi je bilo žao što je ulaz u Palach imao jednu povišenu stepenicu, jer bih se počesto u nedostatku koncentracije sapleo o nju i uteturao unutra. Bubnjar ”Strossmayera” Norac pak, nije mogao niti to. Nakon gelera iz Like, nikad više nije izašao iz kolica.

Zoran Žmirić

Objavljeno 18.10.2005.

Vremeplov

Prohujalo deset godina i ništa. Prohujat će i još deset. Šta je bilo između i što će biti, nemam pojma...
Stanko Bažanić, intervju za RiRock.com