Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

FONA 03 – 05

FONA 03 – 05Iz pera poznatog riječkog kritičara i povjesničara umjetnosti saznajte sve o FONI ili ti Festivalu nove umjetnosti... glavom i bradom Branko Cerovac.

NESVRSTANI

Dublje smisaone veze između fenomena “privremene” svetkovine, ustanka, “gerilske” ili,”beyevski” impostirano – “piratske” akcije ( s kojom je veoma živopisno bila povezana i “d’annunzijevska” kratka avantura / epoha / epizoda u povijesti Rijeke, na jako ambivalentan, konfliktan i jako “ostrašćen” način upisana u kolektivnu memoriju starijeg i mlađeg građanstva ) – i fenomena Festivala FONA u Rijeci 00-ih itekako su potvrđene putem hirovite ali ustrajne trogodišnje “tradicije”. Usred “neformalnog” razvoja ovogodišnjeg Festivala koji traje “u malim dozama”, sukcesivno, “u diskretnim porcijama energije” tijekom cijeloga ljeta 2005-e desit će se i SREDIŠNJA izložba, glavni “party”,praćen jednako intenzivnim,a moguće i još intenzivnijim neformalnim AFTER-om – čiji tempo rasta i razvoja nije moguće “najaviti” osim intuitivno, metodičnom slutnjom – pošto simbolična,pa i “znakovita”,dakako, društveno-politička financijska potpora jedva da omogućuje ikakav drugi no gerilski, piratski, spontano – improvizacijski, riječju – “alternativni” način djelovanja u hodu. FONA je PRIVREMENA AUTONOMNA ZONA uspostavljena u prvom redu zahvaljujući krajnje neoficijelnoj i slobodarski usmjerenoj inicijativi nekolicine građana, ne samo “grada” već načelno i “svijeta”. Kao što je po naravi “nesvrstani” starogrčki kinik Diogen sebe držao i pred sujetnim Atenanjima proglasio GRAĐANINOM SVIJETA, a ne tek “polisa”, tako je i Organizacijski odbor Fone odabrao šifru NESVRSTANOSTI da uputi na “rizomski”, “nomadski”,anarhistički, “mrežasto – neumreženi” karakter SUVREMENE UMJETNIČKE SITUACIJE, nastale na tradiciji Nove umjetničke prakse odnosno postkonceptualiza u društveno – političkim uvjetima POSTKOMUNISTIČKE TRANZICIJE.

UMJETNOST I POST ( PT – ART - ASKETIZAM )

Kako lijepo piše Viktor Olegovič Pelevin ( Moskva, 1962. ), najistaknutije ime suvremene ruske književnosti, na početku romana “Generation P”, svojedobno je u Rusiji doista živio bezbrižan mladi naraštaj, koji se smiješio ljetu, moru i suncu – i izabrao “Pepsi”. (… ) “Uzrok je najvjerojatnije bio u tome što su ideolozi u SSSR držali da postoji samo jedna istina. Stoga naraštaj “P” zapravo nije imao nikakva izbora, i djeca sovjetskih sedamdesetih izabrala su “Pepsi” isto onako kao što su njihovi roditelji izabrali Brežnjeva.”
Nakon ove male,ali namjerne digresije, vratimo se na pitanje otkud i čemu enigmatičan naslov Fone 2005: NESVRSTANOST - desetljećima nakon što su i Zapada žedna djeca “Pokreta Nesvrstanih” temeljito ogrezla ne tek u rivalskim rajskim napicima “Coca – Coli”, “Pepsi – Coli”, “Spriteu” već i u kokainu ( ukoliko im je standard dopustio ), heroinu i ostalim blagodatima Perestrojke odnosno našeg domaćeg Demokratskog Socijalizma kao “prijelaznog perioda” u čisti Komunizam,a potom Tranzicije kao mukotrpnog “prijelaznog perioda” ,valjda, u EU ili gdje već bilo? Hmm, da, daa, Nesvrstanost! Čudne li zamisli.
Pa, skrenimo pozornost pučanstva na činjenicu da najinteligentniji teoretičari poput Miška Šuvakovića i u politici određenih IZLOŽBENIH dakle umjetničkih manifestacija (npr. Venecijansko Biennale, Documenta u Kasselu, Manifesta … ) nalaze određenu ovakvu-ili-onakvu IDEOLOGIJU s manje ili više primjerenom i “podobnom” borbenom strategijom i taktikom.
U svrhu zbunjivanja naivnog uma istakli smo krajnje nesuvremen, arhaičan, atavističan termin NESVRSTANOST kao mamac za “postkonceptualistički” hereditarno opterećenu maštu umjetnika i njihovih kritičara. Od današnjih političara ionako ne treba očekivati preveliku financijsku potporu artističkom “Festivalu Nesvrstavanja”, a kamo li blagoslov s njihova Olimpa.
Iz teksta na posteru FONE 05 moguće je razumjeti da je riječ o pitanjima AUTONOMIJE izložbe, festivala, organizatora, sudionika, njihovih radova, “performances”, “parties” od ikoje HETERONOMNE sile – čiji se PRISILNI karakter itekako osjeća, i to iz različitih sfera i domena utjecaja na “Art scenu”. Dakle, postavljeno je samo PITANJE koje ima primat pred “odgovorom”.
Velika većina umjetnica i umjetnika – nije uopće bitno iz kojih zemalja, nacija, regija, gradova ili sela - koji su se prijavili na Natječaj dobro su razumjeli poruku da njihovi radovi uopće ne trebaju ni na koji način tematizirati “temu” koja TO i jeste i nije, a jedino je “svrstavanje” u aktu prijave na Natječaj za taj festival, u okolnosti postojanja selektora, u sudjelovanju u selekciji i u konačnoj mogućnosti ili nemogućnosti financijske, tehničke, prostorne REALIZACIJE rada / sudjelovanja. Uostalom, ni “Pokretu Nesvrstanih” nije baš uvijek bilo lako, dapače, toliko se razvio da više ni ne postoji kao “državna” politička opcija. Godine 2005. može “opstati” jedino u asketskoj sferi niskobudžetnog Festivala FONA u riječkoj EX – TVORNICI PAPIRA. U privremenoj autonomnoj zoni neoficijelnog umjetničkog druženja i komunikacije, na “Art – partyju” i na zabavi AFTER. Pa da, HARTERA je ionako “odumrla” kao tvornica, zadržavši svoj lijepi, “domaći”, radno – nostalgični NADIMAK. Paleoindustrijski krš preobražen je u objekt od kulturno – političkog, umjetničkog i ugostiteljskog interesa.
Umjetnici, mahom na distanci prema diskurzu ma koje eksplicitne “angažiranosti” bilo “domoljubne” bilo “mediteranofilske” bilo “proeuropske” bilo “balkanske” ili mozda “amerofilske” ideološko – političke provenijencije, pokazali su da su sposobni misliti o umjetnosti i o vlastitoj, svakidašnjoj egzistencijalnoj okolini kao o nečemu što pruža “gandijevski”, “pasivni”, gotovo asketski OTPOR političkim ambicijama mobilizacije i formiranja javnog mnijenja u kalupima stranačko – diplomatskog svrstavanja u komunikacijski “novi poredak” kakav je zavladao nakon petnaestak ili više godina ideološkog “novogovora” ( Orwellov termin iz “1984.” ) i aktualnih zidova i administrativnih preraspodjela “informacije” odnosno kolanja kapitala. Ti “zidovi” više nisu niti “Kineski” niti “Berlinski” niti su nove “zavjese” pred očima – “željezne”. Ali jednako uspješno generiraju apsurdne “pozicione ratove” i besmisleno retardirane “kulturne razlike” utemeljene u nimalo umjetničkim ideologijama.
Razvivši otpor prema svim ratobornim praksama iz 70-ih, 80-ih i 90-ih, umjetnici su se na Natječaj javili s radovima lišenim velike kritičke geste, političkog interesa i patosa borbe, kao da je moment “borbe” i političkog komentara već prisvojen i postvaren u neestetskoj ekonomiji društvenih sukoba i mehanizma vlasti.
U lirskim ili prozaičnim transpozicijama svakodnevice, malih kolektivnih rituala i intimnih preokupacija u znak i priču ( Končar: slike s bjelovarske tržnice, Matan: doživljaji, ljetovanje, putovanje … ) nema drastične satire, rijetko gdje ironije; nema kritičko – ideologijskog obračuna s militantnim ideološkim opcijama Društva; prije se “gladan pogled”( Končar ) usredotočuje na dobrohotnu deskripciju i fenomenološku analizu neke egzistencijalne realnosti, “stila života”, odijevanja, odabranog “identiteta”, seksualnosti, odnosa prema tijelu i njegovim performansama i obredima. Tu se ironija i distanca ne rabe u svrhu akcentuiranja ili pojačavanja tenzije do konflikta, pucanja, sloma već ih jaka empatija dopušta, tolerira, ležerno podnosi. Moment samoprikazivanja, hrabrog davanja na uvid i refleksiju
Drugome, bez projekcije strahova, predrasuda, krivnje, odlikuje radove umjetnica Petre Brnardić, Ane Belošević, Svetlane Jovanović, Aide Pašić. Editu Matan i Ninija Cinottija zanima odnos realne situacije i njene kodifikacije u formu, šifrirani jezik, znakovni sustav.
Video rad Yonatana Vinitskyja poetski spaja kadrirani pogled na krajolik,nebo, pticu, let aviona s lirskim tekstualnim ingredijentom ( stihovi ). Gabrijela Vasić medij – poruku identificira na univerzalno važećem jeziku tehnologije, novih medija, odlijepljenih od antropomorfnog adresata.
Interes za sociološku, antropološku, etičku, ekološku i kritičku dimenziju rada uvijek je bitan i izrazit u Marijana Vejvode ( tema i simptomatologija 11. Rujna i “Twinsa” ) i Gorana Čače ( film o splitskom škveru ). Petar Grimani putem interneta prenosi dešavanje FONE u Split, omogućujući policentričnu, dislociranu percepciju i širenje događaja.
Moment kolektivnog, a formalno “neumreženog”, individualističkog, u tom smislu “nesvrstanog” djelovanja “prijatelja Fone” odnosno riječkog MMC-a prisutan je i u periodičnom pojavljivanju određenih autora poput Ninija Cinottija, Vladimira Končara, Damira Stojnića, Marijana Vejvode, Deana Kljuna, Andreja Zbašnika, Ane Belošević – koji su I ranije svojim angažmanom pomogli u profiliranju imagea i aktivnosti “Palacha” u posljednjih sedam – osam godina “Galerije O.K.” A posljednjih nekoliko mjeseci je i gospodin Antonio Lauer ( nakoć poznatiji kao Tomislav Gotovac ) svojom nazočnošću i performansima snažno obilježio riječku art scenu : istodobno. Po prvi put u povijesti taj je bard eksperimentalnog filma i korifej Performing – Arta nastupio i u “Palachu”( performance “Točno u ponoć” ) i u Harteri – u drami “Marš, pjesma nad pjesmama”. Kao gosti MMC-a svoje su performanse izveli i Vladimir Dodig Trokut, te Jusuf Hadžifejzović – koji godinama intenzivno surađuju s ovim riječkim “Poduzećem u kulturi”. Cijeli niz likovnih umjetnika i glazbenika pomaže MMC-u da opstane u presudnim trenucima, “u ovom teškom času”!
Još jednu važnu odliku Festivala FONA svakako treba istaknuti.
Od vremena ratnih zbivanja s početka 90-ih kao da je i u ovom multikulturalnom gradu postalo nepopularno organizirano informirati javnost o postojanju i djelatnosti suvremenih umjetnika iz pojedinih zemalja Ex – Jugoslavije, posebice onih iz današnje Srbije I Crne Gore. Biennale mladih Jugoslavije prestao je postojati nakon raspada Jugoslavije, a brojni umjetnici koji bi u ovome gradu rado izlagali i gostovali nisu to mogli putem Biennala. Ni novoutemeljene institucionalne manifestacije nisu toliko otvorene pošto su administrativno “svrstane” sukladno pisanim i nepisanim, “apokrifnim”političkim odnosno ideološkim procjenama više geostrategijskog nego li estetskog i povijesno umjetničkog karaktera. No koja to “viša politika” i čiji “viši ciljevi” smiju spriječiti legitimnu umjetničku komunikaciju i organiziranu suradnju sa suvremenim umjetnicima iz SiCG u mirnodopskim uvjetima koji se navodno kontinuirano razvijaju već desetak godina od “Oluje”? i koliko izložbi sa snimkama uništenog Kršinićeva kipa Nikole Tesle treba “višim instancama” da prestanu prikrivati kriminalne postupke i skupe štete nanesene kulturi, umjetnosti i etici zaštite spomenika – ma o “čijim” se postupcima radilo?
Prozrijevši već poodavno opću hipokriziju, licemjerje i kulturnu štetnost prolongirane hladnoratovske kultur – politike, MMC-ov Organizacijski odbor FONE već je ljeta 2003. Godine pozvao i predstavio cijeli niz umjetnika iz Ex – Yu, uključiv, naravno i SiCG, potpuno ravnopravno s domaćim i inim inozemnim umjetnicima - ma otkud došli i ma koje “etničke pripadnosti” bili.
Putem Natječaja i kontakta s voditeljem beogradske Galerije SKC Stevanom Vukovićem, članom Organizacijskog odbora , te razgovora s kulturnim djelatnicima i umjetnicima iz drugih umjetničkih središta SICG – od Novog Sada do Niša, na Festivalu FONA 2005. Sudjeluju i brojni njihovi umjetnici koji su uvršteni, nakon stručnog žiriranja, u selekciju:Grupa WROOM, Svetlana Jovanović, Gabriela Vasić, Milan Zulić, Milica Crnobrnja Vukadinović, Katarina Radović … Iz Makedonije je Vera Kovačevska, iz BiH Aida Pašić, Goran Rubil, Gordana Anđelić Galić…, da ne nabrajam dalje.
Pored središnje izložbe, u Harteri i prostorima “Palacha” odvijat će se popratni programi:koncertni nastupi brojnih pojedinaca i grupa ( vidi poster s popisom ); defile mode mladih riječkih dizajnerica Tajči Čekade, Lili Bužančić, Ivane Butković; izložba “RefleXija”( fotoreporteri URBAN BUG-a, Beograd ) praćena D.J. setom i druženjem uz glazbu na After partyju.
O mogućim umjetničkim akcijama u “Neboderu”(Galerija Nebeska ) i na Golom otoku javnost će biti pravodobno obaviještena (izviještena ).

Branko Cerovac

Objavljeno 20.09.2005.

Vremeplov

Provincija je samo stanje duha. Glazba je samo jednim dijelom stvar zemljopisnih korijena, ostatak je umijeće slušanja i primanja utjecaja svih vrsta. Ne samo glazbenih.
Livio Morosin