FONA 03 – 05

Iz pera poznatog riječkog kritičara i povjesničara umjetnosti saznajte sve o FONI ili ti Festivalu nove umjetnosti... glavom i bradom Branko Cerovac.

NESVRSTANI

Dublje smisaone veze između fenomena “privremene” svetkovine, ustanka, “gerilske” ili,”beyevski” impostirano – “piratske” akcije ( s kojom je veoma živopisno bila povezana i “d’annunzijevska” kratka avantura / epoha / epizoda u povijesti Rijeke, na jako ambivalentan, konfliktan i jako “ostrašćen” način upisana u kolektivnu memoriju starijeg i mlađeg građanstva ) – i fenomena Festivala FONA u Rijeci 00-ih itekako su potvrđene putem hirovite ali ustrajne trogodišnje “tradicije”. Usred “neformalnog” razvoja ovogodišnjeg Festivala koji traje “u malim dozama”, sukcesivno, “u diskretnim porcijama energije” tijekom cijeloga ljeta 2005-e desit će se i SREDIŠNJA izložba, glavni “party”,praćen jednako intenzivnim,a moguće i još intenzivnijim neformalnim AFTER-om – čiji tempo rasta i razvoja nije moguće “najaviti” osim intuitivno, metodičnom slutnjom – pošto simbolična,pa i “znakovita”,dakako, društveno-politička financijska potpora jedva da omogućuje ikakav drugi no gerilski, piratski, spontano – improvizacijski, riječju – “alternativni” način djelovanja u hodu. FONA je PRIVREMENA AUTONOMNA ZONA uspostavljena u prvom redu zahvaljujući krajnje neoficijelnoj i slobodarski usmjerenoj inicijativi nekolicine građana, ne samo “grada” već načelno i “svijeta”. Kao što je po naravi “nesvrstani” starogrčki kinik Diogen sebe držao i pred sujetnim Atenanjima proglasio GRAĐANINOM SVIJETA, a ne tek “polisa”, tako je i Organizacijski odbor Fone odabrao šifru NESVRSTANOSTI da uputi na “rizomski”, “nomadski”,anarhistički, “mrežasto – neumreženi” karakter SUVREMENE UMJETNIČKE SITUACIJE, nastale na tradiciji Nove umjetničke prakse odnosno postkonceptualiza u društveno – političkim uvjetima POSTKOMUNISTIČKE TRANZICIJE.

UMJETNOST I POST ( PT – ART - ASKETIZAM )

Kako lijepo piše Viktor Olegovič Pelevin ( Moskva, 1962. ), najistaknutije ime suvremene ruske književnosti, na početku romana “Generation P”, svojedobno je u Rusiji doista živio bezbrižan mladi naraštaj, koji se smiješio ljetu, moru i suncu – i izabrao “Pepsi”. (… ) “Uzrok je najvjerojatnije bio u tome što su ideolozi u SSSR držali da postoji samo jedna istina. Stoga naraštaj “P” zapravo nije imao nikakva izbora, i djeca sovjetskih sedamdesetih izabrala su “Pepsi” isto onako kao što su njihovi roditelji izabrali Brežnjeva.”
Nakon ove male,ali namjerne digresije, vratimo se na pitanje otkud i čemu enigmatičan naslov Fone 2005: NESVRSTANOST - desetljećima nakon što su i Zapada žedna djeca “Pokreta Nesvrstanih” temeljito ogrezla ne tek u rivalskim rajskim napicima “Coca – Coli”, “Pepsi – Coli”, “Spriteu” već i u kokainu ( ukoliko im je standard dopustio ), heroinu i ostalim blagodatima Perestrojke odnosno našeg domaćeg Demokratskog Socijalizma kao “prijelaznog perioda” u čisti Komunizam,a potom Tranzicije kao mukotrpnog “prijelaznog perioda” ,valjda, u EU ili gdje već bilo? Hmm, da, daa, Nesvrstanost! Čudne li zamisli.
Pa, skrenimo pozornost pučanstva na činjenicu da najinteligentniji teoretičari poput Miška Šuvakovića i u politici određenih IZLOŽBENIH dakle umjetničkih manifestacija (npr. Venecijansko Biennale, Documenta u Kasselu, Manifesta … ) nalaze određenu ovakvu-ili-onakvu IDEOLOGIJU s manje ili više primjerenom i “podobnom” borbenom strategijom i taktikom.
U svrhu zbunjivanja naivnog uma istakli smo krajnje nesuvremen, arhaičan, atavističan termin NESVRSTANOST kao mamac za “postkonceptualistički” hereditarno opterećenu maštu umjetnika i njihovih kritičara. Od današnjih političara ionako ne treba očekivati preveliku financijsku potporu artističkom “Festivalu Nesvrstavanja”, a kamo li blagoslov s njihova Olimpa.
Iz teksta na posteru FONE 05 moguće je razumjeti da je riječ o pitanjima AUTONOMIJE izložbe, festivala, organizatora, sudionika, njihovih radova, “performances”, “parties” od ikoje HETERONOMNE sile – čiji se PRISILNI karakter itekako osjeća, i to iz različitih sfera i domena utjecaja na “Art scenu”. Dakle, postavljeno je samo PITANJE koje ima primat pred “odgovorom”.
Velika većina umjetnica i umjetnika – nije uopće bitno iz kojih zemalja, nacija, regija, gradova ili sela - koji su se prijavili na Natječaj dobro su razumjeli poruku da njihovi radovi uopće ne trebaju ni na koji način tematizirati “temu” koja TO i jeste i nije, a jedino je “svrstavanje” u aktu prijave na Natječaj za taj festival, u okolnosti postojanja selektora, u sudjelovanju u selekciji i u konačnoj mogućnosti ili nemogućnosti financijske, tehničke, prostorne REALIZACIJE rada / sudjelovanja. Uostalom, ni “Pokretu Nesvrstanih” nije baš uvijek bilo lako, dapače, toliko se razvio da više ni ne postoji kao “državna” politička opcija. Godine 2005. može “opstati” jedino u asketskoj sferi niskobudžetnog Festivala FONA u riječkoj EX – TVORNICI PAPIRA. U privremenoj autonomnoj zoni neoficijelnog umjetničkog druženja i komunikacije, na “Art – partyju” i na zabavi AFTER. Pa da, HARTERA je ionako “odumrla” kao tvornica, zadržavši svoj lijepi, “domaći”, radno – nostalgični NADIMAK. Paleoindustrijski krš preobražen je u objekt od kulturno – političkog, umjetničkog i ugostiteljskog interesa.
Umjetnici, mahom na distanci prema diskurzu ma koje eksplicitne “angažiranosti” bilo “domoljubne” bilo “mediteranofilske” bilo “proeuropske” bilo “balkanske” ili mozda “amerofilske” ideološko – političke provenijencije, pokazali su da su sposobni misliti o umjetnosti i o vlastitoj, svakidašnjoj egzistencijalnoj okolini kao o nečemu što pruža “gandijevski”, “pasivni”, gotovo asketski OTPOR političkim ambicijama mobilizacije i formiranja javnog mnijenja u kalupima stranačko – diplomatskog svrstavanja u komunikacijski “novi poredak” kakav je zavladao nakon petnaestak ili više godina ideološkog “novogovora” ( Orwellov termin iz “1984.” ) i aktualnih zidova i administrativnih preraspodjela “informacije” odnosno kolanja kapitala. Ti “zidovi” više nisu niti “Kineski” niti “Berlinski” niti su nove “zavjese” pred očima – “željezne”. Ali jednako uspješno generiraju apsurdne “pozicione ratove” i besmisleno retardirane “kulturne razlike” utemeljene u nimalo umjetničkim ideologijama.
Razvivši otpor prema svim ratobornim praksama iz 70-ih, 80-ih i 90-ih, umjetnici su se na Natječaj javili s radovima lišenim velike kritičke geste, političkog interesa i patosa borbe, kao da je moment “borbe” i političkog komentara već prisvojen i postvaren u neestetskoj ekonomiji društvenih sukoba i mehanizma vlasti.
U lirskim ili prozaičnim transpozicijama svakodnevice, malih kolektivnih rituala i intimnih preokupacija u znak i priču ( Končar: slike s bjelovarske tržnice, Matan: doživljaji, ljetovanje, putovanje … ) nema drastične satire, rijetko gdje ironije; nema kritičko – ideologijskog obračuna s militantnim ideološkim opcijama Društva; prije se “gladan pogled”( Končar ) usredotočuje na dobrohotnu deskripciju i fenomenološku analizu neke egzistencijalne realnosti, “stila života”, odijevanja, odabranog “identiteta”, seksualnosti, odnosa prema tijelu i njegovim performansama i obredima. Tu se ironija i distanca ne rabe u svrhu akcentuiranja ili pojačavanja tenzije do konflikta, pucanja, sloma već ih jaka empatija dopušta, tolerira, ležerno podnosi. Moment samoprikazivanja, hrabrog davanja na uvid i refleksiju
Drugome, bez projekcije strahova, predrasuda, krivnje, odlikuje radove umjetnica Petre Brnardić, Ane Belošević, Svetlane Jovanović, Aide Pašić. Editu Matan i Ninija Cinottija zanima odnos realne situacije i njene kodifikacije u formu, šifrirani jezik, znakovni sustav.
Video rad Yonatana Vinitskyja poetski spaja kadrirani pogled na krajolik,nebo, pticu, let aviona s lirskim tekstualnim ingredijentom ( stihovi ). Gabrijela Vasić medij – poruku identificira na univerzalno važećem jeziku tehnologije, novih medija, odlijepljenih od antropomorfnog adresata.
Interes za sociološku, antropološku, etičku, ekološku i kritičku dimenziju rada uvijek je bitan i izrazit u Marijana Vejvode ( tema i simptomatologija 11. Rujna i “Twinsa” ) i Gorana Čače ( film o splitskom škveru ). Petar Grimani putem interneta prenosi dešavanje FONE u Split, omogućujući policentričnu, dislociranu percepciju i širenje događaja.
Moment kolektivnog, a formalno “neumreženog”, individualističkog, u tom smislu “nesvrstanog” djelovanja “prijatelja Fone” odnosno riječkog MMC-a prisutan je i u periodičnom pojavljivanju određenih autora poput Ninija Cinottija, Vladimira Končara, Damira Stojnića, Marijana Vejvode, Deana Kljuna, Andreja Zbašnika, Ane Belošević – koji su I ranije svojim angažmanom pomogli u profiliranju imagea i aktivnosti “Palacha” u posljednjih sedam – osam godina “Galerije O.K.” A posljednjih nekoliko mjeseci je i gospodin Antonio Lauer ( nakoć poznatiji kao Tomislav Gotovac ) svojom nazočnošću i performansima snažno obilježio riječku art scenu : istodobno. Po prvi put u povijesti taj je bard eksperimentalnog filma i korifej Performing – Arta nastupio i u “Palachu”( performance “Točno u ponoć” ) i u Harteri – u drami “Marš, pjesma nad pjesmama”. Kao gosti MMC-a svoje su performanse izveli i Vladimir Dodig Trokut, te Jusuf Hadžifejzović – koji godinama intenzivno surađuju s ovim riječkim “Poduzećem u kulturi”. Cijeli niz likovnih umjetnika i glazbenika pomaže MMC-u da opstane u presudnim trenucima, “u ovom teškom času”!
Još jednu važnu odliku Festivala FONA svakako treba istaknuti.
Od vremena ratnih zbivanja s početka 90-ih kao da je i u ovom multikulturalnom gradu postalo nepopularno organizirano informirati javnost o postojanju i djelatnosti suvremenih umjetnika iz pojedinih zemalja Ex – Jugoslavije, posebice onih iz današnje Srbije I Crne Gore. Biennale mladih Jugoslavije prestao je postojati nakon raspada Jugoslavije, a brojni umjetnici koji bi u ovome gradu rado izlagali i gostovali nisu to mogli putem Biennala. Ni novoutemeljene institucionalne manifestacije nisu toliko otvorene pošto su administrativno “svrstane” sukladno pisanim i nepisanim, “apokrifnim”političkim odnosno ideološkim procjenama više geostrategijskog nego li estetskog i povijesno umjetničkog karaktera. No koja to “viša politika” i čiji “viši ciljevi” smiju spriječiti legitimnu umjetničku komunikaciju i organiziranu suradnju sa suvremenim umjetnicima iz SiCG u mirnodopskim uvjetima koji se navodno kontinuirano razvijaju već desetak godina od “Oluje”? i koliko izložbi sa snimkama uništenog Kršinićeva kipa Nikole Tesle treba “višim instancama” da prestanu prikrivati kriminalne postupke i skupe štete nanesene kulturi, umjetnosti i etici zaštite spomenika – ma o “čijim” se postupcima radilo?
Prozrijevši već poodavno opću hipokriziju, licemjerje i kulturnu štetnost prolongirane hladnoratovske kultur – politike, MMC-ov Organizacijski odbor FONE već je ljeta 2003. Godine pozvao i predstavio cijeli niz umjetnika iz Ex – Yu, uključiv, naravno i SiCG, potpuno ravnopravno s domaćim i inim inozemnim umjetnicima - ma otkud došli i ma koje “etničke pripadnosti” bili.
Putem Natječaja i kontakta s voditeljem beogradske Galerije SKC Stevanom Vukovićem, članom Organizacijskog odbora , te razgovora s kulturnim djelatnicima i umjetnicima iz drugih umjetničkih središta SICG – od Novog Sada do Niša, na Festivalu FONA 2005. Sudjeluju i brojni njihovi umjetnici koji su uvršteni, nakon stručnog žiriranja, u selekciju:Grupa WROOM, Svetlana Jovanović, Gabriela Vasić, Milan Zulić, Milica Crnobrnja Vukadinović, Katarina Radović … Iz Makedonije je Vera Kovačevska, iz BiH Aida Pašić, Goran Rubil, Gordana Anđelić Galić…, da ne nabrajam dalje.
Pored središnje izložbe, u Harteri i prostorima “Palacha” odvijat će se popratni programi:koncertni nastupi brojnih pojedinaca i grupa ( vidi poster s popisom ); defile mode mladih riječkih dizajnerica Tajči Čekade, Lili Bužančić, Ivane Butković; izložba “RefleXija”( fotoreporteri URBAN BUG-a, Beograd ) praćena D.J. setom i druženjem uz glazbu na After partyju.
O mogućim umjetničkim akcijama u “Neboderu”(Galerija Nebeska ) i na Golom otoku javnost će biti pravodobno obaviještena (izviještena ).

Branko Cerovac

Objavljeno 20.09.2005.