Gabreile D’Annunzio - Neka drugačija Rijeka

ili ”Muzika kao temelj ustava i privremena autonomna zona” - by Marin Tomić

Vladavina talijanskog književnika Gabreila D’Annunzia u Rijeci od 12. rujna 1919. godine do siječnja 1921. ostala je zapamćena kao prvi eksperiment fašističke vladavine. Naime, nakon što se kao sudionik prvog svjetskog rata nije želio pomiriti s činjenicom da Rijeka nije pripala Italiji, D’ Annunzio sa nekoliko stotina svojih dobrovoljaca okupira Rijeku. Međutim Italija nije željela anektirati Rijeku, pa D’Annunzio proglašava slobodnu državu Rijeku i objavljuje rat Italiji. Međutim talijanskom premijeru Giovanniu Giolitti je bilo dosta D’Annunzieve samovolje te šalje borbeni brod Andrea Doria neka bombardira Rijeku. Brod je ispalio par hitaca u smjeru guvernerove palače, što je bilo dovoljno da se zastraši D’Annunzia i da on odstupi s vlasti u Rijeci.

Za vrijeme svoje vladavine u Rijeci D’Annunzio je uveo po prvi put neka fašistička znamenja i ’rituale’. Naime, njegova privatna vojska Arditi je bila obučena u crno, što će kasnije fašistički crnokošuljaši preuzeti, naređeno je premlaćivanje svih protivnika režima, pogotovo ih se željelo poniziti time što bi im se nasilu sipalo ricinusovo ulje, te bi jadni ljudi se uneredili usred grada. Osim toga, D’Annunzio je autoritarno vladao što je kasnije Mussolini preuzeo.

Međutim ima i drugačijih mišljenja o D’Annunzievoj vladavini. Američki mistik i anarhist Hakim Bey, predstavlja slobodnu državu Rijeku kao jedan od načina kako se ljudi mogu oduprijeti tiraniji društva i stvoriti slobodno drušvo. U terminologiji Hakim Baya takvo društvo i se zvala privremena autonomna zona. To su područja nad kojim država nema kontrolu. Uzmimo na primjer, sva područja svijeta su razdjeljena između država i kultura koje imaju svoje zakone i svoje društvene norme, a pojedinac se htio ne htio njih mora pridržavati. E, pa u slobodnim zonama ne treba! One su kao neke privremene rupe unutar zida država.

Privremena autonomna zona jest je kada se zauzme jedan teritorij zemlje i makar privremeno ga se izključi izvan zakona države i normi društva. Jedan od prvih oblika takvih društava Hakim Bey vidi u piratskim otocima na Karibima i u ’mitskoj’ (ne baš tako mitskoj po njemu) piratske utopijske države na Madagaskaru. To su bila područja nezavisni od svake vlasti. On pirate ne drži za obične kriminalce ili pljačkaše u službi neke države, već ih drži za one koji su se odmetnuli od zakona države i normi društva. Ista je stvar sa slobodnom državom Rijeka. Po Hakim Bayu ona nije bila protofašistička tvorevine, već privremena autonomna zona koja je simbol, kako je sam D’Annunzio rekao ’moralnog, političkog i društvenog otpora cijelom političkom uređenju’. U Rijeku su se zajedno sa D’Annunziom, kojeg Bey naziva crnim magom, dekadentnim pjesnikom, umjetnikom, muzičarem, estetom, zavodnikom, pionirom vratolomnog zrakoplovstva, genijem i huljom, spustili pripadnici Mornarice koju su sačinjavali dezerteri i mladi Milanski anarhisti. Poput pirata, ili uskoka, pljačkali su bogate talijanske brodove i omogućili budućnost državi Rijeci što je privuklo mnoge umjetnike, boeme, anarhiste, avanturiste, bjegunce, izbjeglice, homoseksualce da se nasele u Rijeci. Da bi ih povezao s Piratstvom i njihovom slobodarskom tradicijom Bey ističe kako su Arditi imali oznake s lubanjom i kostima koju su kasnije preuzele i zloupotrebile njemačke SS trupe. I cijela ta šarena ekipa je tulumarila u Guvernerovoj palači, pijančevale, svako toliko radila vatromete. D’Annunzio je svako jutro sa balkona palače čitao poeziju i manifeste, a svaku večer organizirao bi koncerte. Vrhunac svega i kuriozitet jest to što je temeljem ustava proglasio muziku. Svaka skupina ljudi po kojima je Rijeka bila podijeljena (medicinari i odvjetnici, poslodavci, industrijalci, pomorci, birokrati, učitelji i učenici i nadljudi koje su činili umjetnici, proroci, genijalci i ostali) morali su imati svoju himnu, molitve, rituale. Cijela zabava je trajala dok je bilo vina, što samo potvrđuje Beyevu teoriju da ustanak i privremena autonomna zona mora biti hedonistička, poput neke paganske svetkovine.

Zanimljiv je način na koji Hakim Bey opisuje kako je D’Annunzio krenuo na Rijeku (citat uzet iz knjige Hakim Bey, ’Privremene autonomne zone’, Jesenski –Turk, Zagreb 2003., str. 42) ’nakon spiritističke ceremonije na venecijanskom groblju s ljubavnicom, D’Annunzio je krenuo u osvajanje Rijeke’. Mističnije i romantičnije ne može biti, zato ga Bey i uzima za primjer mistika anarhiste. Naime, po Beyu da bi se čovjek oslobodio od društva, prvo mora shvatiti da je realnost u kojoj živimo iluzija nametnuta od strane vlasti, religija, korporacija i prevladavajuće determinističke znanstvene paradigme. Naša realnost je samo skup simbola (reklama, brendova i uporabnog jezika...) koje stvaraju već navedene institucije. Takvo viđenje Bey preuzima od francuskih postmodernista poput Baudrillarda. Kada to shvati, pojedinac će spoznati da postoji niz realnost (što kvantna fizika potvrđuje, pa i internet) te mističnim iskustvom može utjecati na promjenu stvarnosti. Ili što bi nadrealisti rekli ’pustiti čarobno u svijet’. I djelovanjem tog čarobnog na lažnu realnost ruši se veo iluzije i čovjek postaje slobodan.

Ukratko, Beyova teorija je kombinacija anarhizma, spiritizma i cyberpunka. Međutim, on ne odbacuje poput većine anarhista hedonizam i upada u askezu. Naprotiv, upravo zbog spoznaje da je ova svijet pretvaran on preuzima Nietzscheansku dionizijsku perspektivu uživanja u životu.

Poanta Hakim Baya je sljedeća: ne treba umirati i žrtvovati za neku vječnu i trajnu slobodu koja tek treba doći, već stvoriti si privremenu autonomiju i živjeti unutar te sadašnje aktualne slobode. Makar privremeno, ali bježeći iz jedne privremenu slobodnu zonu u drugo čovjek može biti vječno slobodan. To još potječe od Nietzschea koji se zalaže za iskorištavanje trenutka, da se živi život takav da bi se isti ponovno želio živjeti, a to je takav život koji kaže da se uživa odmah i sada, a ne da se cijeli život trpi radi neke slobode koja neće doći, jer ne mogu željeti ponoviti život u kojemu sam samo patio.

Stoga neka poruka, vlasti se treba oduprjeti slavljem i uživanjem, a ne askezom i žrtvovanjem. U praktičnom smislu to bi bilo poput organiziranja događaja koji se ne prijavljuju vlastima i na kojima prisustvuju umreženi slobodni pojedinci. Recimo... nešto kao festivali nezavisnih bendova.

Marin Tomić

Objavljeno 04.08.2006.