Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

GRAD - Nebo na dohvat ruke

GRAD - Nebo na dohvat ruke»Nebo« je album kojim grupa Grad ne skriva svoje rockerske korijenje (čitaj: riječke osamdesete kao baštinu), ali na kojemu je kompas više nego zorno usmjeren prema top listama s početka milenija

Medijski uvidi u diskografske i koncertne istupe riječke skupine »Grad« u novijoj fazi njezina rada, poslije samoreaktualizacije grupe s kraja devedesetih, gotovo u pravilu uključuju podrobno elaboriranje udarničkih uspjeha »Grada« zabilježenih u vremenima kada su ovdašnjim pop-izričajem dominirale novovalne poetike, dakle osamdesetih.

Takav se pristup valja smatrati u osnovi dobrim potezom, pogotovo sa stajališta novijih naraštaja slušateljstva, kojima je omogućavanje svakog »linka« s herojskim razdobljem domaćeg popa činom u čiju kulturnu isplativost ne treba dvojiti.

Ipak, uporno podsjećanje na nekadašnje zasluge skupine, na njezinu »bolju prošlost«, lako se moglo primiti i kao znak nedovoljno potkrijepljenih akreditacija »Grada« za djelovanje u danas aktualnom trenutku, što znači u okruženju bitno drukčijem od nekadašnjeg i u odnosu prema kriterijima bitno izmijenjenim od svojedobnih. Jednostavno, stalno podsjećanje na stare uspjehe nezgodno svjedoči o nedostatku novih, a neimanje pak novih – treba li reći? – čini dvojbenom i perspektivu skupine.

Ironija je sudbine da takva čitanja »Gradove« prisutnosti na domaćoj sceni tijekom nekoliko posljednjih godina nisu u vezi s kakvoćom glazbenog materijala ponuđenog na povratničkom albumu »Planet majmuna 1999«, kao ni s uvjerljivošću u međuvremenu zaredalih koncertnih aktivnosti družine. »Planet majmuna 1999« od one je vrste albuma koji svakim ponovljenim slušanjem otkrivaju dodatne argumente što im idu u prilog, potvrđujući se kao ostvarenje koje više nego dostatno svjedoči o respektabilnim aktualnim autorsko-izvođačkim mogućnostima grupe (štoviše, kao izdanje čiji materijal ne treba imati kompleksa u odnosu na prethodne uspješnice grupe, također ponuđene na albumu, i to ne samo kao dokumentaran isječak iz »Gradova« back-kataloga već i kao mudro podcrtavanje važnosti »Gradove« vertikale).

Pred »sudbinskom« pločom

»Majmunska« je ploča predstavila »Grad« novim naraštajima kao družinu koja nema namjeru odustati od temeljnih postulata vlastitoga rukopisa, rukopisa koji je u neka druga vremena razmatran u okrilju onoga što se nazivalo alter-rockom. Ta činjenica, uz novostečenu iznenađujuću robusnu, silovitu zvučnu sliku grupe, podešenu posve s onu stranu radiofonijskog milozvučja, te uz praktično nepostojeću videopotporu Galićevih dalekovidničkih pulena (u novinskim crnim kronikama ovih dana čitamo i zašto), u sudaru s dominantnim zahtjevima domaćeg suženog i osiromašenog, što u praksi znači potpuno mainstreamiziranog diskografskog tržišta, nimalo se – blago rečeno – nije pokazala igrom na dobitnu kartu. Umjesto konačnog i dugogodišnjim udarništvom zasluženog kapitaliziranja dosad uloženog, »Grad« se uoči snimanja albuma »Nebo« iznova našao u situaciji stajanja pred još jednom za budućnost grupe »sudbinskom« pločom.

Zahtjevnu zadaću s mnoštvom pitanja kralježnica »Grada« (čitaj: trojka s pedigreom originalne postave družine), dakle Orjen Modrušan, Dean Škaljac i Igor Stevanović, uz potporu bubnjara Slobodana Gruičića i novopridošle basistice Vande Vujatović (ex-Gipss, koja već na prvi pogled nemalo redizajnira ono što bi se moglo smatrati vizualnim identitetom grupe), na albumu »Nebo« nastoji razriješiti priklanjajući se novim odgovorima.

Nasuprot žestokom zvučnom udaru »u glavu«, kao ključnom čimbeniku iznenađenja na prethodnoj ploči, »Nebo« također donosi napad na slušne organe, ali je uzrok iznenađenja posve različit: potpuna radiofonijska ispoliranost zvučne slike, kao izravan produžetak jasne popističke usmjerenosti novog materijala. Točnije, novoobjavljeni materijal ne pokazuje odustajanje od prepoznatljivih oslonaca »Gradova« rukopisa, primjerice od čvrste gitarističke teksture ili pak tekstualnog liriziranja, ali je drukčijim omjerima istih sastojaka zakuhano novo glazbeno jelo, kojemu aromu određuju dominirajuće melodijske linije, s naglašeno pjevnim refrenima, uz vokal gurnut u prvi plan i instrumentalnu potporu čija je snaga nerijetko mudro podređena bojenju ugođaja pojedinih skladbi.

Remix eksces

Uvodni rifovi prvih nekoliko tema albuma bez okolišanja stavljaju stvar na željeno odredište, a gdje je ono možda ponajbolje svjedoče prva mjesta top lista domaćih radijskih postaja dosegnuta prvih dana po objavljivanju ploče. Urbani gitaristički pop s ljepljivim refrenima »Gradova« je klopka postavljena slušatelju na cijeloj seriji mjesta unutar koordinatnog sustava albuma i njezinom se »žrtvom« postaje zakorači li se na bilo koji od naslova kao što su »G-spot«, »Nebo«, »Bela L.«, »Na cesti«, »Nova regija« ili »Zemlja«. Ipak, iza naslaga što ih donosi lavina top-listama lako prijemčljiva materijala valja prepoznati iznimnost skladbe »Tobogan«, skrojen dramatski više nego umješno, njegova je tenzija gradirana do vrhunca na način u kojemu možda ima ponešto od pozitivne infekcije gradiranošću Page&Plantovih magnum tema, čemu valja pridodati višeznačan Škaljčev tekst. Nakon te skladbe slijedi dobrodošlo smirenje uz mazo-snenu poluakustičnu temu »Sanjaj« koja vodi ka završetku albuma.

Ako na ploči ima promašaja, onda ga valja potražiti upravo tu, u njezinoj završnici, u neinventivnom plesnom remixu pjesme »Daj«, umjetno presađene u »nebeski« kontekst sa svojedobnog »Gradova« albuma »Amerika«. I producent Janez Križaj koji potpisuje aranžman skladbe i družina efektnije bi priveli ploču kraju bez toga remix ekscesa.

Zaključno, »Nebo« je album kojim grupa »Grad« ne skriva svoje rockerske korijenje (čitaj: riječke osamdesete kao baštinu), ali na kojemu je kompas više nego zorno usmjeren prema top listama s početka milenija. Hoće li to biti dovoljno za mirniju sutrašnjicu njegovih potpisnika, pitanje je kojemu je odgovor tijesno povezan s činjenicom da »Grad« ovaj put, unatoč verbalnim opredjeljenjima, nije baš sve prepustio nebu, već i sam učinio mnogo toga što bi mu trebalo konačno donijeti potporu onih koji pod tim nebom kroče.

Velid Đekić, 2002.

Objavljeno 16.10.2004.

Vremeplov

Mene iznenađuje da mladi ljudi ne nalaze dovoljno provokacije u ovom vremenu u kome živimo da bi stvorili nešto što je zanimljivo i drugačije. Ima tu i tamo nekih pokušaja ali to ne dobacuje na žalost previše daleko.
Zoran Vulović Vule, intervju za RiRock.com