Grand finale ”Rijeka zove!”
Ako je suditi po svemu viđenome u ovoj, tridesetoj godini života aktivnog riječkog rocka, u razdoblje zrelih godina ući ćemo bez bojazni od krize srednjih godina i pogubljenih identiteta.
Već početkom godine gradu je nametnut žestok ritam obilježavanjem treće dekade riječkog novog vala i činilo se kako smo već na samom pragu ispucali svu žesticu koja je 2008. bila zacrtana. Međutim, zahvaljujući odličnoj vibri, ova je godina ispala rockerska u svim pogledima. Dovoljno je sagledati broj objavljenih albuma i zaključiti kako se rođendan nije proslavio tek jubilejski, već s porukom da je riječki rock mlađi no ikad, te da se na njega u idućim godinama i dalje može osloniti s povjerenjem.
Zahvaljujući Svid Radiju, i projektu „Rijeka zove“, konac godine obilježavamo ništa manjom silinom nego li smo je i započeli. Niz koncerata, počevši od onoga grupe Fit, preko Morsa, Ogledala, Grada, i konačno Grča zapalili su grad. Ne smije se izostaviti i promocija albuma Belfast Fooda kao i izvrstan nastup Elvisa Stanića s prijateljima u Palachu. Baš kao nekad na kompilaciji Rijeka-Paris-Teksas, riječki rock prvoborci su u Stereo dvorani svatko na svoj način pokazali kako se kalio riječki rockerski čelik. Fit je tjedan dana prije nastupa rasprodao dvoranu i u paklenoj atmosferi snimio nosač zvuka koji je promociju doživio već na završnici ovog niza koncerata. Uistinu galopirajući tempo, svaka čast bendu, organizatoru i izdavaču Dallas recordsu. Ogledala i Grad su podijelila pozornicu ostavivši publiku bez daha u noći koja će se pamtiti po tome što su mladi rockeri u nevjerici gledali kako ljudi u četvrtoj deceniji života gruvaju kao da nema sutra. Kultni Grč je održao koncert veći od sebe samoga. Bio je to koncert, ali i opskurna scenska predstava prepuna ritualnih simbola koja nije odmakla od prve ideje zacrtane prije 26 godina. Otpor i oslobođenje, danas možda aktualniji nego ikad, ideje su koje je Grč na svoj rođendan isporučio uzavreloj dvorani šamarajući ih istovremeno kompaktnom svirkom, brutalnom scenografijom i dojmljivim video performingom, tako da su nakon nastupa zadovoljni bili svi, i oni koji su došli zbog glazbe, i oni koji su tu bili zbog simboličkog ceremonijala oslobođenja od okova društva, kao i estetici koji su uživali u video kulisama. Morso pak, nastavljajući tradiciju riječkog novovalnog zvuka, vidno trasira put modernom radiofoničnom produkcijom i nesvakidašnjom kombinacijom muško ženskog vokalnog front linea. Ako je suditi po reakcijama publike na njihovom koncertu, uspjeh će teško izostati.
Prošlog smo petka nazočili velikom finalu. „Rijeka zove“ je zaključila grupa bendova koja je činila zanimljiv presjek autora i to onih s kojima možemo računati u budućnosti, onih koji već jesu afirmirani, te onih koji su nam pokazali kako se to radilo nekad. Unatoč povremenim pljuskovima, šator riječkog Korza bio je prepun dobrog raspoloženja. Disco ’n’ Action je otvorio večer, na žalost pred nezasluženo malim brojem posjetitelja. Problem ovog grada uvijek je bio neshvatljiva odluka da večer ne počinje prije 22:00. Imam osjećaj da Stonesi sviraju na Korzu u 19:00, kako bi tamo stajali samo Jeggy, Vava i par prolaznika koji žure s posla. Jer eto, još nisu 22:00. Ovaj bend je po svemu viđenome, moguće čak i jedini među šatorskim kolegama koji će opstati na izuzetno dugim stazama. Mislim da budućnost moderne glazbe leži u dvoranskim masovkama na tragu techno partyja ukrašenih energičnim live nastupima, a to je upravo ono što nudi Disco ’n’ Action. Frenetična ritmika s energičnim gitarama, kombinacija koje se ne bi posramio niti Matrix soundtrack. Ovako plesnu, sumanutu, a opet pozitivnu vibru nisam čuo još od Afro Celt Sound System projekta.
Hesus Attor je trenutno jedan od jačih domaćih bendova. Njihov nastup tog petka odrađen je u maniri svjetskih atrakcija, beskompromisno, zrelo, čvrsto, uz već prepoznatljiv „ne može se skinuti“ vokal koji je defacto u bendu četvrti instrument. Ono što ogavno iritira a vezuje se uz Hesus Attor jest neshvatljiva potreba medija da ih uspoređuje s nekim tko u svijetu radi glazbu slične profilacije, pri tome ne mislim na nešto konkretno nalik Hesusu, već bilo čemu što izričajem radi odmak od kanaliziranog. Ovaj bend je svjež, i nisu mu potrebne usporedbe kako bi se doživjela njihova kreativnost. Tim više je nerazumljiva potreba novinskih tipkača osobnih koncertnih impresija da Hesusu prikrpe kakvu naljepnicu, dok se My Buddy Moose koji od samog svog početka tapka u kreativnoj hermetičnosti, ne uspoređuje s nikim, mada sliče na tisuće drugih americana bendova i teško da će ikad razviti lepršavost u izričaju, pa ako ništa drugo prema feštarskoj atrakciji, poput idejno jednako siromašnog Belfast Fooda. No My Buddy Moose je rijetko iskren bend, to što rade dolazi ogoljeno od bilo kakve premise pomodarstva ili trenutne euforije. Članovi benda rockeri su u pravom smislu riječi, i samo bi im zlobnik mogao osporiti ono što većini bendova i inače nedostaje, ljubav prema onome što rade. Ovaj bend istinski uživa u svirki, i to se i te kako osjeti, porazno je jedino što se vidno ne trude razmahati, pa se čine kao kakvi utremirani dječarci s prvog Ri Rocka koji jedva čekaju da okončaju nastup. Nedostaje komunikacije prvenstveno među članovima benda, pa onda i s publikom, šteta jer njihove pjesme daju potencijala da se u nekoj frivolnijoj inačici dvorana digne na noge i nagna na ples.
One Piece Puzzle možda je najjebozovniji bend u regiji, i to ne samo zbog pjevačice. Glazbeno su sve dopadljiviji, čvrste ritam sekcije i vrlo pametno doziranih gitarskih rifova, njihova energija je feromonska brutala u kojoj se želimo utopiti do smrti. Ono pak što kod OPP-a vidim kao uteg na nogama, jesu ponegdje infantilne teme kojih se dotiču u tekstovima, što mi se čini kao jedini razlog da se ovaj bend još uvijek tretira krilaticom elegantnog odjeba; velika nada. OPP nije nada, to je afirmiran i zreo bend kojemu će za koju godinu životno iskustvo izbrusiti i zrelije poruke kojima će se pozabaviti.
Koncert je zatvorila grupa Fit, koja je ostavila publiku prilično podijeljenom. Jedni su nakon izvrsnog nastupa u Stereu došli još jednom proživjeti danu im energiju, u čemu su po svemu viđenome donekle i uspjeli, dok su se drugi pitali što ovaj bend uopće radi na popisu izvođača jer Fit je već imao svoje predstavljanje pred Riječanima. Imao je čast otvoriti „Rijeka zove“, a ovo ako im je to bila namjera, nije bila potvrda uspjeha. Zvučali su rutinerski, baš onako kako su oduvijek i zvučali dok su bili u kreativnoj aktivi. Visoko profilirani pop zamaskiran u kukavičje jaje masnog rifa, nekad je nekoga i mogao nagnati da pomisli kako je to perjanica riječke scene, barem do trenutka dok se pozornice ne bi dočepao Grad ili Let. Onaj kome je bend bitan, u rukama sigurno ima okruglu plastiku iz Dallas shopa, a ako se Fit u tu večer uguralo s namjerom da nam se ponudi jedan od starijih izvođača, realnije je na to mjesto bilo postaviti Ogledala koja konceptualno u Stereu pokraj karizmatičnog Grada nisu imala što tražiti. U večeri progresivnog rocka, poezija tri rifa s pećinskih plaža naspram svih ostalih bendova te večeri, zvučala je potrošeno i previše umorno. Nekim stvarima treba dati zasluženo mjesto u povijesti, ali pod uvjetom da se ne iskapaju i ne mrcvare, ne pred publikom koja je u međuvremenu odrasla na nekim drugim stvarima.
Uz te neznatne greške u koracima, koji čitav „Rijeka zove“ projekt nisu niti usporili ni ga natjerali da izgubi korak, u konačnici valja podvući najbitnije. Svid Radio i njegov spiritus movens Simčić, promotori su riječke scene kakve treba upisati u enciklopediju riječkog rock nasljeđa. Možemo se samo nadati kako će ovaj serijal koncerata postati tradicionalan, pa da svaku iduću godinu zaokružimo na najbolji mogući način. Baštinjenje riječkog rocka s druge strane ne bi trebao sjediti u krilu tek jedne radio postaje, no s obzirom da nitko drugi u ovom gradu nema sluha (čitaj: ne vidi profit) za gradsku rock glazbu, čak što više, radi se na tome da se projekti opstruiraju na krajnje djetinjast i zločest način (preljepljivanje plakata Grča tjedan prije koncerta plakatima Radio Trsata), ostaje da kao i do sad, mirno spavamo jer znamo da Radio Svid bdije nad riječkom scenom.
Petar Popovski
Objavljeno 09.12.2008.
