Henric III. - Gradski Rolling Stonesi

RiRock.com glazbeni magazin ekskluzivno vam donosi priču o postanku i radu riječke skupine Henric III. autora Velida Đekića. Proširena verzija biti će objavljena u sljedećem broju Sušačke Revije.

Inicijalna igla koja će udarcem u pravo mjesto začeti bend Henric III. pokrenuta je u trenutku razlaza VIS-a Riječani. Ne sjedeći skrštenih ruku, njihov gitarist Matjaž Kopač Kope i basist Igor Arnold odhrlili su pod novu zastavu. Njima se uskoro pridružuje Sergio Banov. Pridošlu trojku na novom zbornom mjestu čekali su Edi Malovrh i Zlatko Mesić Mit. Bio je prosinac 1965.

Raspored dužnosti? Postava je profunkcionirala na sljedeći način: Edi Malovrh (vokal), Matjaž Kopač Kope (solo gitara), Sergio Banov (ritam gitara), Igor Arnold (bas), Zlatko Mesić Mit (bubnjevi). U takvoj raspodjeli uloga brzo je došlo do upitnika, i to u ritam-sekciji, pa su uslijedile prilagodbe.

Mesića već nakon dva-tri mjeseca zamjenjuje Vanja Galetović Rošo, a ljeta 1966. njega nasljeđuje Toni Ćatović. No, nije mu potrajalo, iznova ostavlja palice, pa se krajem ljeta iste dužnosti prihvaća Andrija Fišćur. Bas? Arnolda u proljeće 1966. zamjenjuje Remigio Gabre, a on pak u jesen prepušta posao Zoranu Kompanjetu. Tim je promjenama veza s ugašenim Riječanima dodatno osnažena: Fišćur, Gabre i Kompanjet u svojim su glazbenim iskaznicama također imali zabilježen staž u tom sastavu.

Premijerni izlazak na pozornicu Henrica III. dogodio se početkom 1966, a riječ je o pozornici trsatske Čitaonice. Momčad od prvih dana „teše“ standarde s potpisima Rolling Stonesa, Kinksa i Animalsa. Teško da je drukčije i moglo biti, znamo li za Malovrhovu bezgraničnu naklonost Rolling Stonesima. Generacijski suborci sjećaju ga se kao neskrivena fana Jaggera i društva, do te mjere da je slavnom frontmanu sličio i glasovno i vizualno. „Skinuo sam totalno njegov način pjevanja i pokrete, pa su me prozvali Jagger“, kazat će skoro četiri i pol desetljeća kasnije Malovrh.

Biografska epizoda basiste Kompanjeta pokazat će pak da u njegovu glazbenom svijetu posebno mjesto pripada sastavu Animals. Prije negoli će postati jedan od Henrica, ljeta 1964, kao 17-godišnjak, Kompanjet se zaputio kod svoga prijatelja Derecka Woodgatea u Britaniju, u mjesto Tombridge Wells, gdje je dobio priliku ući na koncert Animalsa. Burdonov mladi bend tek se trebao izboriti za mjesto pod suncem i nastupao je u lokalnoj kinodvorani, pred stotinjak radoznalaca. „Zahvaljujući tom iskustvu“, prisjetit će se desetljećima potom Kompanjet, „kad god sam kasnije svirao, nisam osjećao kompleks. Na svoje uči i uši sam se uvjerio kako između grupa u Rijeci i britanskih rock-zvijezda na početku karijere ne postoje suštinske razlike. I jedni i drugi bili smo samo klinci koji vole glazbu i koji se za priliku da to pokažu moraju žestoko boriti. Sve ostalo je pitanje industrije.“

Repertoar Henrica će se vremenom širiti, uključujući primjerice teme Bee Geesa ili Sama Cookea, ali u njegovim uporišnim točkama neće biti pomijeranja ni milimetar. Ako se VIS Sonori moglo doživjeti kao gradske Beatlese, tragom činjenice da su liverpulske bube dale 70 posto pjesmarice Sonora – za Henric III. moglo se mirne duše ustvrditi kako su oni gradski Rolling Stonesi, imajući pred sobom podatak kako je „kotrljajuće kamenje“ odgovorno u identičnom omjeru za pjesmaricu Henrica III.

Bend brzo izrasta u scensku atrakciju, i to ne samo na gradskim plesnim mjestima. Grupa 1966. nastupa u Rabu, Šibeniku i drugdje, još jednom s povratnikom Ćatovićem za bubnjevima. Odlična reputacija prati Henrice u stopu.

Kada se jeseni 1966. u Rijeci bude pojavio Begnamin Stanić, odmetnik iz lovranskih Bohema, koji se u grad na Rječini preseljava zbog upisa u Muzičku školu Ivana Matetića Ronjgova, mitologija Henrica III. dobit će nov prilog.

Prst je Svevišnjeg, naime, htio da se nađe u istoj klupi s nikim drugim do učenikom Edijem Malovrhom. Bio je sam početak školske godine kada je Edi ozbiljno pogledao nepoznatog momka pored sebe i upitao ga: „Čuj, ti si iz Lovrana, poznaš li možda gitaristu Stanića, onog što je svirao u Bohemima?“ U tom se trenutku kompletira postava koja će postati slika na koju se najčešće misli kada se spomene grupa, dakle „pravi“ Henrici. Taj grupni portret čine: Edi Malovrh (vokal), Begnamin Stanić (solo gitara), Sergio Banov (ritam gitara), Zoran Kompanjet (bas) i Andrija Fišćur (bubnjevi).

U toj postavi ostaju upamćeni nastupi benda na Nafti, gdje Henrici plijene publiku uvjerljivim izvedbama uspješnica Rolling Stonesa, Kinksa, Who, Animalsa, Beatlesa.

Stara istina kaže kako ono što je dobro ne može dugo trajati. Suradnja s Malovrhom uplovila je u nemirne vode, zbog čega se na njegovu mjestu ljeta 1967. pojavljuje Dalibor Brun, pristigao iz Sonora. Ako je ljeto na Nafti počelo te godine s Malovrhom za mikrofonom, nastavljeno je s Brunom. S njim će zaredati svirke u Domu mladih na Krnjevu, u Domu na Mlaki, pulskom Uljaniku, varaždinskom Domu željezničara, a zaputit će se i preko granice, na nastup u Trstu.

Nastupi u Novom listu 1968. dobili su iz vizure grupe posebnu auru. Travnja te godine na njegovoj su terasi isporučivali note putem prvih riječkih gitarskih pojačala Marshall. Jesu li to bila prva Marshall pojačala u državi?

Uostalom, zašto baš Marshall? I kako su došli do opreme s tom etiketom?

Odgovor na pitanje zašto baš Marshall lak je: ako su s tim pojačalima nastupali Stonesi, moraju i Henrici. Pitanje o podrijetlu opreme odvodi u jesen 1965, kada Kompanjet prvi put stiže u London, u nakani da kupi Vox pojačala. Isti scenarij će se potom ponavljati dva puta godišnje. U jesen 1967 vlakom s njime stiže i Banov, a dečki se vraćaju kući s modelima Foundation (100 W, bas pojačalo) i AC 30 (50 W, gitarsko pojačalo).

Godinu potom eto ih iznova u britanskoj prijestolnici. Već iskusan poznavatelj i pojačala i Londona, Kompanjet se taj put pokazao vještim kupcem. Umjesto u prodavaonicu, zaputio se s Banovom ravno na vrata proizvođača, u tvornicu opreme koju je Jim Marshall otvorio 800 metara od Picadillyja. Tu susreću njegova ključnog poslovnog partnera, distributera Rosse-Morrisa, s kojim zapodijevaju razgovor. Nakon isprobavanja viđenog, a toga nije bilo malo, kupuje se oprema za cijeli bend, u pola maloprodajne cijene.

Studenog 1967. slijedi temeljitija reorganizacija kolektiva. Iz skupine odlaze Brun, Stanić i Fišćur, a u nju dolaze Lauro Dessardo (vokal), Ivan Načinović Nino (klavijature) i Vladimir Štimac (bubnjevi). Banov uzima u ruke solo gitaru.

Budući da Dessardo nije skrivao sklonost žanrovskim izletima u soul i rhythm & blues, nova pjesmarica Henrica uključuje radove kojima su potpisnici Wilson Pickett, Solomon Burke, Otis Redding, Joe South, Eddie Floyd, George Washington. U to su se itekako mogli uvjeriti posjetitelji koncerta Henrica veljače 1968. u dvorani Neboder. S povratnikom Fišćurom za bubnjevima, zvuk grupe na tom je koncertu osnažen puhačkom linijom iz Narodnog kazališta Ivan Zajc.

Grupa će nastupati do rujna 1970. U završnoj fazi djelovanja nastalo je nekoliko vlastitih autorskih ostvarenja, zaslugama Vladimira Stankovića i Nina Načinovića.

Velid Đekić

Objavljeno 29.11.2010.