Hrvatski punkerski Big Bang dogodio se u Rijeci 22. ožujka 1978.

Riječki punk eksplodirao je 22. ožujka 1978., u Klubu Circolo, tako snažno da jeka eksplozije još traje...

Ako postoji datum kada se dogodio Big Bang riječkog punka i novog vala, nulta točka iz koje je sve proizašlo, Veliki prasak koji je izbacio primarnu materiju oko sebe, nepovratno i s posljedicama koje se u tom malom ali strahovito važnom djeliću vremena nisu mogle ni približno naslutiti – onda je to 22. ožujka 1978.

Mjesto događaja? Klub Talijanske zajednice Circolo, svečana dvorana. Svečana? Da, riječki punk rođen je među pozlaćenim neobaroknim štukaturama na prvom katu palače Modello, koja nosi autorski potpis bečkog ateliera Fellner & Helmer (1885.), kraj zidnih zrcala uz koje se nalaze skulpturalni ljudski likovi, podno velikog lustera okupanog u zlato i na parketu što su ga u standardnim situacijama laštile noge predavača, predstavljača knjiga i slične čeljadi.
Odgovoran? Klub mladih Giovanni Poscani, koji se toga dana prihvatio organizacije svoga prvog koncerta, jednostavno nazvanog Večer riječkog rocka. S kakvim rezultatom? Premda su se na djelu našli organizatorski amateri, list La Voce del Popolo u izdanju dva dana nakon Večeri prikaz događaja započeo je mišlju „Velik uspjeh...“.

Današnji čitatelj članka takav će uvod smjesta i sam potpisati, s razlikom da će mu argumenti za to biti svjetlosnim miljama udaljeni od onih koje je tada imao na umu člankopisac. I nimalo neće skrivati kako jer riječ o naknadnoj mudrosti, koju mu donosi u međuvremenu proteklih 30 godina.

Prema sjećanju Rudyja Segnana, koji se pozabavio organizatorskim poslovima, eksploziji što se te večeri dogodila u Circolu bilo je prisutno 350-400 svjedoka. Žestoko naguranih, prostor je u normalnim okolnostima primao najviše 200 osoba. Publika je pozvana putem 20 šapirografiranih plakatića, od kojih je osam dano službenom oglašivaču Ozehi (nad kojom je ostao upitnik je li uopće obavila tako neatraktivan oglašivački posao), a preostalih 12 organizator je zalijepio ispred Hotela Kontinental i Palacha. Jesu li publiku privukla imena najavljenih izvođačkih družina ili vrlo niska cijena ulaznica (deset tadašnjih novih dinara, otprilike jednako toliko današnjih kuna), ostat će zauvijek nepoznanica. Koncert je započeo oko 19.30, da bi na nj mogli stići polaznici poslijepodnevne školske smjene, a sve je moralo završiti do 22 sata.

Izvođači? Pred mladce zasjele u stolicama, kojih se organizator nije kanio odreći unatoč rock programu, prva izašla skupina Taurus. Kako je ostalo zabilježeno, Taurus je ekipa koja je svoje glazbene sklonosti odlučila realizirati brodeći istodobno rockerskim i jazziranim akustičarskim vodama. Tog su se ambicioznog pristupa prihvatili Dean Marčelja (gitara), Gianni Juras (12-žičana gitara), Zlatan Klarić (klavijature), Damir Horvat (bas), te Joško Serdarević, koji se pridružio kao gost na udaraljkama. Družina je svirci priopnula s entuzijazmom, a sklonost improvizacijskim dionicama odvela ju je preko granice od pola sata, koliko je svaki izvođač imao na raspolaganju. Kad je ekipa sišla s pozornice, organizator je odahnuo.

Nakon prvog ugrijavanja atmosfere, kaloričnije gorivo podizanju temperature u Circolu priložila je grupa Azimut. Dean Blažić (gitara), Vlado Gašparović (bas), Marijan Srdoč (klavijature) i Željko Gržeta Lelo (flauta), odreda lica učestalo viđana u Kontu, uz pridruženog Igora Ciancija Busha (bubnjevi), te Marinu Čabrajec – današnja teoretičarka književnosti i spisateljica s riječkoga Filozofskog fakulteta te se večeri priključila glazbenicima izgovarajući svoje stihove, i to tako dojmljivo da je u novinskom izvještaju proglašena za „master of ceremonies“ – ispunili su dvoranu pomalo avangardističkom bukom, koja je mjestimično prizivala u misli pucanje stakala. Nije manjkalo ni dijelova prožetih mekšim, flautom potcrtanim pasažima.

Treća skupina, Gea, ponudila je najkoherentniji zvuk i pokazala se najbolje prihvaćenom, premda je bila zapravo bend nastao brzometnim patchwork spajanjem dijelova nekih drugih družina. Uz gitarista Alena Zubčića Gastona, autora izvedenog materijala, Geu su te večeri činili klavijaturist Davor Tolja i bubnjar Joško Serdarević iz grupe Vrijeme i Zemlja, te Damir Horvat iz Taurusa, kao zamjena Marinku Radetiću Lajbeku, još jednom originalnom članu grupe Vrijeme i zemlja, koji je tri dana prije nastupa neplanski završio na bolničkom odjelu. Bez vokalista, u spektru prepoznatljivom za jazz-rock, potaknuli su publiku na prvi ozbiljniji pljesak, pogotovo u trenucima solističkog pokazivanja umijeća, čime je najviše profitirao bubnjar Serdarević.

Tri golobrada junoše pod imenom Paraf stupili su na pozornicu posljednji. Učinak? Dotad uglavnom mirno, u mnogo čemu gotovo školski primjerno ponašanje publike (bilo je tek nešto žustrijeg mrmorenja tijekom solističkog uzleta Taurusova klavijaturista Klarića), u tren se rastopilo. Zvučna lavina obrušila se na sjedeću mladež i razbila dotadašnji mir u krhotine. Prvi zvukovi sirove energije (čitaj: režanje i tutnjava što su dopirali iz instrumenata, te demonstriranje deračke snage glasnica pred mikrofonom) publiku su raskolili na dva dijela: na onaj koji je započeo skandirati, skakati i rušiti stolice, ne popuštajući oduševljeno do kraja nastupa, i onaj koji je – napustio dvoranu. Već na prvom „pravom“ nastupu Paraf je pokazao da ne zna značenje riječi kompromis. U njegovu svijetu bila je moguća isključivo situacija ili-ili.

Ako nisu izašli van, članovi grupa što su na pozornici prethodile Parafu i koji su tijekom nastupa potvrdili kako su ovladali pristojnim stupnjem glazbenog umijeća, postajući u svojim užim društvima pomalo imena (imena s pravom: mnogi od njih kasnije će ostvariti karijeru u nekim drugim bendovima ili solistički), mogli su samo promatrati kako im anonimusi iz bučnog trija kradu show. Što je najgore, prema njima, u dvorani nije bilo uha kojemu već nakon prvih tonova nije jasno kako pred sobom imaju glazbene neznalice. To se podjednako odnosilo na Dušana Ladavca Pjera (bubnjevi), Zdravka Čabrijana (bas) i Valtera Kocijančića (gitara i vokal). Naknadne impresije s bojišta Kocijančić će sažeti riječima: „Za njih nismo bili drugorazredan, nego deseterorazredan bend!“

Premda se u dijelu okupljenih već pri ulazu u dvoranu šuškalo da su posljednja grupa „nekakvi punkeri“, što znači da je određena vrsta očekivanja postojala, iznenađenje je bilo potpuno.
Parafi u Circolo nisu donijeli samo zvučni, već i vizualni udar. Pred publikom su se pojavili za tadašnjega standardnog rock konzumenta sa šokantnim, kratkim frizurama. Pjevač Kocijančić „izblajhao“ je i razderao za tu prigodu Wrangler traperice. Ne mareći što su mu ih roditelji platili kao suho zlato, u doba kada se te vrsta odjeće u državi nije proizvodila, a službenog uvoza nije bilo. S njegove bijele majice podernih rukava prijetila je parola Destroy. Nedvojbeno po uzoru na Johnnyja Rottena, čije je fotografije u stranim glazbenim novinama vidio, jer mu je te novine izjutra otac razvozio gradom, ali ga na zvučnoj snimci nije i čuo, pa mu je vlastiti punk svjetonazor više bio posljedica maštovite osobne interpretacije naslućivanog, a manje preuzimanja zadanih rješenja. Basist Čabrijan uskočio je u pokidane bijele traperice i majicu, bubnjar Ladavac pojavio se u djedovu sivom sakou. Svi su bili otežani „željezarijom“ u obličju ziherica, lanaca i lokota, s „blesavim“ naočalima i sličnim rekvizitarijem. Scenski dojam kompletirali su onim što će se naknadno pokazati kao pogo. Dakle, grčevitim, divljim skakanjem, koje, recimo to ublaženo, nije pomagalo ni svirci ni pjevu.

Kako je i moglo? Čabrijan je oko pojasa imao zavezan golem zahrđali lokot koji mu je tijekom poga dobrano natukao bubrege. Taj glazbeni instrument potjecao je iz roditeljske konobe njihova susjeda Joška Serdarevića, u kojoj je održavala probe Serdarevićeva matična grupa Vrijeme i zemlja, a trio je povremeno znao svraćati, gdjekad se i sam prihvaćajući instrumenata.
Trojci je ostala nerealizirana zamisao o najlonu koji bi poput kakva zastora dijelio bend od publike, a nastup bi započeo kidanjem najlona i bacanjem ostataka u prve redove. No, ono najvažnije bilo je realizirano.

Dečki su u furioznu ritmu istovarili na auditorij četiri-pet svojih prvih tema. U zvučnom kaosu bolje je uho dalo razabrati da pjevaju protiv škole, crkve, rupa na cestama, direktora itd., primjenjujući tipičan mladenački obrazac pobune protiv cjelokupna društva, adrenalinski osnažen svježe prihvaćenim pankerskim svjetonazorom. Slijedeći tematske preokupacije naslućene iz Kocijančićevih vokaliza, današnja, naknadna rekonstrukcija repertoara koji se čuo na prvom oficijelnom nastupu benda odvodi u smjeru skladbi Problemi riječke općine (evo smjesta male poslastice: stih „Manje priče, više rada oko zaobilaznice oko grada“ nevjerojatno je aktualan 30 godina poslije nastanka), Profesori, Dolje diše, Crkve, Iz očaja pjevam.

Bila je to kompletna pjesmarica skupine. Prema snimcima na audio-kazeti sačuvanoj iz tog vremena, što ju je u kućnu fonoteku pohranio potpisnik ovih redaka, to je ujedno oko 50 posto „opusa“ što će ga Paraf stvoriti do kraja 1978. Na kazeti su prvi demo-snimci grupe, načinjeni te godine, a obuhvaćaju tri skladbe: Punk, Policiju i Školu. Moguće je da je Škola samo drugo ime za uradak Profesori, kao i da je Punk drugo ime za skladbu Iz očaja pjevam. Kazeta sadrži i piratski zapis snimljen uživo 24. svibnja iste godine u Ljubljani koji svjedoči da je skupina repertoaru iz Circola pridružila još tri teme, naslovljene Reforma školstva, Njega (Bolničarka) i Rat. Nastup u Modroj, što je ondašnje ime za prostor što ga danas znamo kao Stereo, uključivao je 23. listopada ujedno naslove Rijeka, Kontracepcija i Goli otok.

Za sladokusce, evo nešto tekstualnih fragmenata iz tih uradaka: „Nosite naušnicu, nosite zihericu, šišajte duge kose, farbajte light rose... razbijanje prozora, rušenje izloga, zajebavanje naroda“ (Punk), „Dobro, dobro se zna, da je ovo reforma zla“ (Reforma školstva, usmjereno protiv reforme što ju je inicirao politički moćnik Stipe Šuvar), „Loše ceste imamo mi, loše ceste gradimo mi“ (Problemi riječke općine), „Ličnu kartu nemaš, zato šamar imaš, kod nas to je tako, sve svrši brzo lako...“ (Policija), „Pijanica, pedera, šminkerica, kurvi, frikova i pankera pun je grad“ (Rijeka), „Sunce žari, kamen gori, to je majko otok Goli“ (Otok Goli), „Moja teta, moja teta radi, mnogo radi, ona će ti, ona će ti radit kontracepciju“ (Kontracepcija). Pjesmarica je isprva također uključivala temu Plavo i žuto („Mene tata farba uoj, mene tata farba uoj, ja se nedam farbati uoj“).

Pišući godinama potom o tim tekstovima, Goran Lisica točno će konstatirati kako su rani tekstovi Parafa možda smjesa komične kritičnosti i zabavnog bunta, ali i uvjerljivi primjeri prvotnoga punkerskog svjetonazora, koji uključuje suprotstavljanje institucijama, izravnost i aroganciju. Lisica se u to uvjerio već u Circolu, gdje se, privučen onim što je na pozornici čuo i vidio, te večeri približio bendu, postajući s vremenom njegov suradnik, pa i punopravan član. Zanimljivosti radi, pripomenimo kako je budući promotor punka stupio pred dečke kao čupavi frik, s „lenonicama“ na nosu.

Circolo? Da su znali kakve je glazbene potkovanosti, još više „idejnog“ opredjeljenja trojka iz Parafa, ti klinci od 17 godina, a ponajviše kako će iskoristiti svoj premijerni nastup – pitanje je bi li se glazbenici iz ostalih skupina htjeli te večeri s njima uopće popeti na istu pozornicu.

Tragom toga, kad je već riječ o penjanju na pozornicu: otkud se klinačka trojka našla u Circolu? Kako je došlo do njezina nastupa?

Zavrtimo li kotač zbivanja dodatno unatrag, pokazat će se kako priča o Parafima početnu sekvencu ima na Kozali, u Ulici Marka Oreškovića, danas Brajšinoj, s naglaskom na kućnim brojevima 17 (gdje je stanovao Zdravko Čabrijan) i 20 a (gdje je živio Valter Kocijančić). Iza tih brojeva skrivale su se nove peterokatnice, nastanjene radničkim obiteljima i okružene predratnim talijanskim vilama. Zajednička praonica u dvorištu te druge kuće postat će 1976. živahan prostor. Kocijančić i Čabrijan su prva glazbena slovca sricali na tečaju za gitaru u riječkom Radničkom (danas Narodnom) sveučilištu. Nakon što je Valteru, u svom društvu poznatom pod nadimkom Fanatik („Čega se ja ulovim, nema šanse da ne isfuram do kraja!“) sinula zamisao o bendu, ekipa iz ulice ušla je u praonicu, upristojila je i oformila družinu nazvanu Unikat. Oprema? Valter je imao gitaru Eco, a Zdravko je s akustične gitare skinuo dvije žice i stavio pick up. Pripomogla su dva vremešna radio-aparata, Kosmaj i Soča. U bendu se također našao Franjo Miklić, proučavatelj tajni haromonike. Izvan roditeljskih zidova s njom se sramio pojavljivati, pa su mu dečki odnekud donijeli male orgulje. Miklić se neće dugo zadržati u bendu. Još manje Aldo Trešnjić, zadužen za bubnjarski dio posla. Njega će odmijeniti Dušan Ladavac.

Družina će održati nekoliko proba samouvjereno zaključiti kako s prvim javnim istupom ne treba odugovlačiti. Izbor je pao je na omanju ledinu kraj kuća u kojima su stanovali. Datum? Stara godina 1976. Bila je to zapravo javna sviračka proba Kocijančića, Čabrijana, Ladavca i Miklića, za koju su se radoznali susjedi načičkali po prozorima, a tlo zauzela hrpa nešto mlađe klinčadije iz kvarta. Premijerni nastup Unikata ponudio je izvedbe aktualnih uspješnica Timea, Parnog valjka, Yu grupe i sličnih izvođača.

Sljedeći korak odveo je družinu 400-tinjak metara dalje. Ljeta 1977., jednog od posljednjih dana kolovoza, u Parku Vladimira Nazora (danas Nikole Hosta), u njegovu zapadnom dijelu, nedaleko od jezerca s ribicama, slučajni prolaznici ostali su iznenađeni pojavom triju starijih klinaca kako razvlače električne kablove od obližnjih kuća i preko vrtova („Teta, molimo Vas, nemojte nam dirati kablove!“). Teško da je itko od prolaznika znao da se čudna družina tada već nazvala Paraf – što je bio Kocijančićev patent! – da je postavom odustala od klavijatura i, posebno važno, da se odlučila za repertoar koji neće uključivati isključivo tuđi autorski rad. Na Kocijančićev prijedlog, skupina je iznašla hrabrosti prihvatiti se stvaranja svojih uradaka.

- Čekali smo da se s obližnje klupe makne neki djedica s djecom – prisjeća se danas Kocijančić. – Uzeli smo tada naše prerađene akustične gitare i priključili se na jedino pojačalo. Sve je trajalo pola sata.
Ako su Kocijančićeva sjećanja točna, tih pola sata sadržavalo je premijernu egzekuciju dviju ili triju tema koje stoje na samom početku hrvatskog i tadašnjega jugoslavenskog punka! Kojih tema, teško je reći, sjećanje je protagoniste u tom dijelu priče izdalo. Zna se, međutim, kako su među najranije nastalim naslovima teme Plavo i žuto, te Kontracepcija, pa ima razloga vjerovati kako je riječ upravo o njima.

Znakovito ili ne, već prvi javni istup Parafa prošao je pod budnim okom službi u plavom. Iznenadna buka iz parka potaknula je obližnje stanare da se zapute na izvorište zvukova. Prema sjećanjima jednog od njih, Gorana Palčevskog iz Ulice Save Kovačevića (danas odvojak Trinajstićeve), bila je nedjelja, oko 20.30. Osim buke, u njegovu sjećanju ostao je prizor bubnjeva postavljenih na dva kišobranska stalka. S pridošlima je stigao i uniformiran čuvar reda, vjerojatno iz obližnjeg Doma milicije. Na iznenađenje samog trija, do kraja nastupa pustio ih je na miru. Je li se osobno želio uvjeriti u kakvoću glazbenog rada neobičnog društvanca? Što je još važnije, nije postavio pitanje podrijetla podjednako neobične rasvjetne opreme. Dečki su dovukli „reflektore“ načinjene od obojenih žarulja smještenih u velike, 5-kilogramske limenke krastavaca uzete sa skladišta iz Doma milicije, a tako načinjena svijetleća tijela podigli su na cijevi željezne skele „posuđene“ s gradilišta nebodera u Ulici Ante Kovačića. Na dvjema skelama bila su po četiri „reflektora“. Konstrukcija je nosila autorski potpis Nenada De Privitellia, još jednog momka iz ekipe u Brajšinoj ulici, koji je u rasvjetni sustav uključio električne prekidače pristigle iz 3. maja, gdje je radio.

Premda faktografija bilježi kako je nedugo prije ili poslije istupa u Nazorovu parku trio još dva puta nastupio kao Unikat, na učeničkim „plesnjacima“ subotom oko podne u Osnovnoj školi Matteotti, priča je već bila dosegnula takav stupanj definiranosti da puta natrag nije bilo.
Uz predvođenje Fanatikom, sve je bilo spremno za prelaženje konačnog Rubikona. Mitska se granica pojavila na horizontu u trenutku kada je susjed iz kvarta, Rudy Segnan - kojemu je prvu informaciju o čudnoj družini dao Serdarević - donio obavijest o pripremi Večeri riječkog rocka u Circolu. Dvadesetak minuta žestoke buke u okružju pozlaćenih štukatura palače Modello, buke kojom je riječki punk i oficijelno stupio na javnu scenu, danas je trenutak koji valja smatrati ključnim datumom hrvatske punkersko-novovalne sage. Bio je to prvi izlazak na pozornicu neke hrvatske punk družine.

Kao u najboljim rockerskim pričama, eksplozija u Circolu potaknula je osnivanje sve sile novih bendova. Parafi su udarničkim probojem razbili zid i stupili na drugu stranu, a kroz nastalu rupu pojurio je stampedo. Prvi bend koji je zakoračio na istu stazu bio je Blank Generation (bubnjar Cianci, inkriminirane večeri u Azmutu, smjesta je prebjegao u njega). Nastao kao munjevit odgovor na događaj, Blank Generation je podjednako munjevito nestao, ne stigavši zabilježiti nastup, pa je službena titula poslije Parafa prvih stigla u ruke Zadnjih. Uz Zadnje, u tom su prvom roju uzletjele družine Lom, Termiti, Protest, Mrtvi kanal, No 1, Radnička kontrola, Kurvini sinovi, Silovani, Genocid, Protekcija...

S obzirom da su prošli kroz rupu u zidu nastalu udarom Parafa u Circolu, a taj je udar bio osvjetljavan onom istom „opremom“ iz Parka Nikola Hosta, kojom je ravnao light man De Privitellio - nije netočno kazati kako je spomenuti roj krenuo na put zapravo simbolički osvjetljavan onim istim moćnim „reflektorima“ od konzervi uzetih iz Doma milicije. Policija je, eto, od samih početaka unosila svjetlo u mnoge riječke pankerske živote.

Velid Đekić

Paraf - ”Narodna pjesma” (video obrada: RiRock.com)

Objavljeno 22.03.2008.