Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Husarovi jahači ploča

Husarovi jahači pločaNatječaj za informaciju o tomu gdje se, kada i pod kojim imenom rodio prvi svjetski disko-klub ostaje otvoren, a prema onomu što je dosad poznato na vrhu top-liste nalazi se - riječki Husar.

Uzevši nedavno u ruke Nedjeljnu Dalmaciju, čitateljsku pozornost mogao je privući povelik članak posvećen prvoj svjetskoj diskoteci. U povodu 50. obljetnice početka djelovanja Scotch-Cluba u njemačkom gradu Aachenu – čijom su plesnom dvoranom ploče i gramofonski šamani, koje se kasnije uobičajilo nazivati disc jockeyima, počele vladati 19. listopada 1959., inicirajući i druge slične prostore da krenu istim putem – splitski list tom važnom datumu svjetske pop-kulture posvećuje dvije stranice. Lako je provjeriti, informacija je potekla iz wikipedije, koja također navodi Aachen kao ishodišnu točku svjetskog disko-pokreta.

No, je li taj podatak točan? Vjerovali ili ne, demantira ga naša Rijeka, suprotstavljajući Scotch-Clubu dvoranu upamćenu pod nazivom Husar.

Društvo prijatelja zabavne muzike

Priča o riječkom klubu Husar vodi za ruku u samo gradsko središte, podrumski prostor u Dežmanovoj 3. Naziv dvorane možda je i tada zvučao neobično, ali će u tomu biti samo začetnik predstojećeg trenda - većina dvorana koje će otvoriti vrata poslije nje dobit će nazive ništa manje neobične. Uostalom, kad smo već kod te teme: je li riječ o krivo izvedenom nazivu, tragom informacije da je svojedobni vlasnik prostora u Dežmanovoj bio riječki industrijalac Luigi Cussar?

Uvodna sekvenca priče o Husaru nije se, međutim, odigrala u podrumu, nego kojih stotinjak metara podalje, u Radio Rijeci, u njezinoj velikoj dvorani na prvom katu (Velikom studiju), godine 1957. Zašto upravo tamo? Zbog velikog broja diskografskih noviteta što su ih nabavljali individualno organiziranom „prekograničnom suradnjom“, noviteta koji su pružali zavidno bolji uvid u aktualnu svjetsku produkciju od lokalne radijske fonoteke, odgovorni u Radio Rijeci vrlo su rado, nedjeljom od 10 do 12 sati, otvorili vrata Velikog studija vlasnicima tih izdanja, grupi mladih gradskih ljubitelja lakih nota. Na djelu je bilo zapravo tinejdžersko društvo koje se ljeti poznavalo s pećinskih plaža Ružićeva, Vile Marije i Vile Olge, a zimi se počelo družiti u kućnim okriljima zbog zajedničkog slušanja novonabavljenih ploča, i to dobrim dijelom onih iz čijih se brazda širio nepoznat, zarazan ritam, tek imenovan rock’n’rollom. Jednom krenula iz tog inicijalnog zrna, stvar više nije htjela stati…

U skladu s uzusima vremena, okupljanje u Radio Rijeci dobilo je i službeni organizacijski oblik, što valja čitati kao informaciju o osnivačkom činu Društva prijatelja zabavne muzike, u okrilju Općinskog komiteta Narodne omladine Stari grad. Imena tih prijatelja? Vittorio Franović Vito, Anton Host Tonči, Igor Barbalić, Zdravko Lešić, Tonči Bralić, Davor Plešković, Anton Habčić Toni, Davor Pleše, Jurica Car, te mnogi drugi čiji se identitet u sjećanjima počeo gubiti, ostajući zabilježen tek imenima ili nadimcima (Franko, Slobodan, Dečo…) Članstvo u Klubu potvrđivano je iskaznicama, a za prvog predsjednika izabran je Franović.

Otkud poletarcima ploče? Pitanje se čini čudnim samo iz vizure konzumerističkog (pre)obilja što će zapljusnuti grad na Rječini na prijelazu dvaju milenija. Pedesetih je godina domaća diskografska industrija tek u fazi pripremnih radova koji su je trebali odvesti prema budućim zvjezdanim trenucima, a strana izdanja oficijelno su moguća samo u licencnoj, što će reći rijetkoj inačici. No, ako je to drugim gradovima teško ili nikako savladiva prepreka, Rijeka uživa sve prednosti samo 40-tak minuta od zapadne granice smještena, štoviše lučkoga, time i privilegirana grada.

Dio Riječana donosio je ploče iz obližnje Italije, drugima su ih donosili prekogranični rođaci, a treći su se oslanjali u domaće pomorske snage, čekajući raširenih ruku da im brodskim putem stignu nova izdanja iz britanskih, njemačkih ili američkih prodavaonica. Prema riječima Tončija Hosta, zvijezde toga posla bili su bivši učenici Pomorske škole Bakar. – Nakon što smo noću odslušali program Radio Luxembourga i Monte Carla, te prozore u svijet, našem smo prijatelju Buci, koji se iz bakarskih učionica preselio na brod Hrvatska, dali prije puta popis najnovijih izdanja. A onda smo u stopu pratili radijske izvještaje o kretnju broda. Što se više približavao Jadranu, naše je uzbuđenje poprimalo euforične razmjere. Recentnu američku produkciju dobivali smo u ruke za tada nevjerojatnih mjesec-dva – kaže Host pet desetljeća potom.

Tom je strategijom na svoje došla i Radio Rijeka, dobivajući priliku posuđivati glazbene ekskluzivnosti Društva za emitiranje u redovnom programu, štoviše otvarajući im programska vrata u obliku zasebne tjedne emisije. Slušajući najvećem dijelu zemlje nedostupne hitove, organizirajući interna kviz-natjecanja u poznavanju pop-glazbe, te razmjenjujući informacije o najnovijim plesnim figurama (pristigle istim rutama kojima su stizale ploče), u Društvu se spontano rodila zamisao o organizacijskom koraku više. S pogledom na pojedince koji bi se tijekom slušanja glazbe u Velikom studiju ustali i zaplesali, logično se rodilo pitanje: zašto ne pokrenuti plesne večeri na kojima bi se mladi Riječani prepuštali zvucima najnovijih uspješnica?

“Ples sa ploča“

Pomišljeno – učinjeno. Tu u priču ulazi prostor u Dežmanovoj, dobiven uz pomoć Narodne omladine. Ne bez uzbudljivosti. Nekoliko članova Društva zaputilo se u zgradu Komiteta u Ulici Đure Đakovića (kasnije Ciottina) da prvom čovjeku Narodne omladine iznesu želju za prostorom. Kad se sjelo za stol, on je zapitao o kakvoj je glazbi riječ, a netko od mladića napravio je grešku u koracima. – To su američke ploče – zabrzao je. Obrva predsjednika Narodne omladine na to se mrgodno podigla. Lešić, koji je bio dio „delegacije“ Društva, koljenom je pod stolom munuo prijatelja, pa su smjesta uslijedila pojašnjenja. – Ima tu i domaćih ploča, također ploča iz prijateljskih zemalja, sve što naša omladina voli slušati… Obrva se spustila, krizni trenutak uspješno prebrođen.

Prostor je bio malen i neuređen, ali ne zadugo. Žustrom radnom akcijom članovi Društva za nekoliko dana dvoranu su upristojili, Host i Lešić odvažili su se upoznati javnost s vlastitim slikarskim talentima, stilizirajući na zidu gradske konture, a električar Franko prihvatio se sklapanja klupskog sustava za reprodukciju zvuka. Činili su ga gramofon češke marke Supraphon, pojačalo, zatim dva zvučnika, svaki mišića „nabildanih“ na 40 V, home made porijekla, te mikrofon za komuniciranje s plešućom gomilom. Light show? Zasljepljivao je svim bojama svijeta. To valja čitati kao informaciju da se kretao u svjetlosnom rasponu što su ga omogućavale jedna plava i jedna crvena žarulja. Opremu su dečki sami financirali.

Kada je nakon toga pokrenut program „ples sa ploča“, a odgovornog posla ispunjavanja prostora prštavim ritmovima prihvatili se gramofonski čarobnjaci Tonči Host, Davor Pleše i Igor Barbalić, gdjekad također Vittorio Franović, Toni Habčić i Zdravko Lešić, dečki neće ni slutiti kako su tim činom preuzeli odgovornost - za prvi disko-klub u gradu. Štoviše, bila je jesen 1957, a taj podatak stavlja Husar na sam početak priče o pojavi disko-klubova u tadašnjoj državi. Imena koja su se našla za gramofonskim pultom automatizmom su lansirana na mjesto - premijernih riječkih, hrvatskih i jugoslavenskih DJ-a. Pa i mnogo šire.

Ništa u tomu ne mijenja činjenica da je izraz disko-klub još planetarno nepoznat, svjetlucave disko-kugle tek su čekale na nečiju invenciju, termin DJ nešto što tek valja u jezičnoj praksi zaživjeti, a rastuća popularnost disko-klubova tek treba dovesti do za njih stvorena glazbenog žanra, disca. Uz program „ples sa ploča“, sve ključno što čini disko-klub bilo je tu: prostor, nosači zvuka, oprema za reprodukciju snimljene glazbe, osoba kojoj je ta reprodukcija posao i, dakako, plesači.

Kako je novotariju u Dežmanovoj prihvatila gradska mladež? Zahvaljujući omanjim plakatima, a najviše širenju usmene predaje, Husar je brzometno postao omiljeno mjesto. Sretnice i sretnici koji bi subotom i nedjeljom uspjeli ući na vrijeme, u dvoranu koja je mogla primiti 200-300 duša, s programom od 18 do 22 sata, bili su tih večeri u novom epicentru zabave riječkih djevojaka i mladića. Tu su hrlile one, kraljice večeri, s najlonkama „na crtu“ i podsuknjama prema najnovijoj talijanskoj modi, koje su vrtnjom na plesnom podiju ostavljale mušku populaciju bez daha, i oni, frajeri u prvim, prekogranično nabavljenim trapericama, s inicijalnim signalima looka a la Presley. Početna i odjavna „špica“ večeri obvezno bi pripadale hitu Raunchy u izvedbi The Champsa, a zvučni prostor između činio bi trostruki set po četiri energičnije rock’n’roll teme, plus set laganijih. Tada su plesnog partnera birale djevojke („damen bal“), a krunski svjedoci događaja kunu se kako je to cijelom društvu iz Husara bio najdelikatniji trenutak večeri. Uz obje žarulje moćnoga rasvjetnog sustava zasjenjene, i najdramatičniji.

Zbog plesne gužve u šesnaestercu, gramofonsku opremu i osobu koja je njome rukovala izdiglo se na mali podij. Tu je stajao mlađahni čuvar, zadužen paziti da mnoštvo u plesnom rastrojstvu čula ne zapinje o podij nogama, jer bi to značilo ništa manje spektakularan ples gramofonske igle po površini ploče.

S pogledom na šank gdje se moglo dobiti piće, s njim i sendviče pristigle iz kućne radinosti, bilo je jasno kako ni djevojke ne stoje po strani od organizatorskih poslova. Tako zarađenu novcu bilo je predodređeno pretočiti se u nove pošiljke stranih ploča, ne baš jeftinih. U Husaru će tada biti demonstriran vjerojatno prvi hula hoop u državi. Nakon nekog vremena ploče će se započeti puštati i u terminu „matineje“, odnosno već u 17 sati, umjesto u standardnih 18, da i mlađi srednjoškolci dobiju priliku omirisati disko-ugođaj.

Čudan ples

Kako se dalo pretpostaviti, klub Husar i njegov rockerski „ples sa ploča“ nisu bili baš svima po volji. Zanimljivo, to se ne odnosi isključivo na starije sugrađane.

U članku naslovljenom Riječ mladih: Kako se zabavljamo, Novi list 4. prosinca 1958. donosi izjavu jedne djevojke: „Školski ples … u prostoriji Husar nije za nas. Tamo je ustvari više ostalih nego gimnazijalaca. A ples je čudan. Djevojke ovamo dolaze barski dekoltirane, pleše se ’rock and roll’ koji više sliči na divljanje nego na ples.“

Druga djevojka pridodaje: „I na igralištu Nafta dešavalo se svašta. Umjesto da se organizatori brinu za kulturnu razonodu omladine, oni priređuju takmičenje u ’rock and rolu’, mambu i drugim igrama. Postoji žiri od starijih ljudi, postoje nagrade. Prvu nagradu odnosi onaj koji djevojku baca najviše u zrak, kod koje suknja leprša više…“

Informacija o novom mjestu za sjajan provod nije dugo ostala u okviru Rijeke. Ugledajući se u dečke i cure iz grada na Rječini, nešto slično s vremenom su nakanili organizirati i drugi.

Grupa Opatijaca pokrenula je 1959. „ples sa ploča“ u svom novootvorenom Omladinskom klubu. Odgovarajući na pozive i demonstrirajući o čemu se tu zapravo radi, Društvo je ploče iz Husara – do travnja 1960. nabavljeno je preko 150 ploča, u podjednakom omjeru LP-ja i singlova - započelo odnositi u mjesta u gradskoj okolici. Krajem 1959/početkom 1960. uslijedili su pozivi Tončiju Hostu u Split (plesnjak Bačvice) i Zagreb (plesnjak Tuškanac), pa on predočava DJ vještine i u tim sredinama, ujedno potiče lokalne mladiće da krenu njegovim stopama. Dalmatince nije trebalo mnogo poticati: mnogi su studirali u Rijeci, pogotovo medicinu, pa su sami pozvali Hosta i ekipu da husarovski tip zabave presade južnije. Pozivi iste vrste stizali su iz Varaždina, Slavonskog Broda i još nekih gradova.

Ako je Društvo imalo svoju emisiju na Radio Rijeci (do lipnja 1960. ponedjeljkom, nakon toga subotom), u trajanju od jednog sata i vrlo popularnu, Radio Zagreb mu je, želeći uhvatiti korak, ponudio termin ponedjeljkom od 12 do 13 sati. Za tu su emisiju dečki nosili ploče u Radio Zagreb nekoliko godina, dopuštajući obogaćivanje njegove fonoteke presnimavanjem. Da sve bude husarovski, najavnu i odjavnu špicu činila je njegova standardna tema Raunchy.

Nakon rockerskog, traži se „prikladan“ izgled

Dvorana u Dežmanovoj bit će u rukama Društva do 1962, što se otprilike poklapa s kopnjenjem njegovih aktivnosti. Husar tada preuzima Muzička sekcija Amaterskog kazališta Viktor Car Emin. Slijedi preuređenje, s njim i ponovno otvorenje 22. rujna 1962, s plesnim večerima dva do tri puta tjedno, te organiziranjem plesne škole. To je donijelo promjenu odjevnih regula: traperice postaju manje poželjan dio odjeće, u prvom planu su tamna odijela i haljine, citiramo, „prikladnog“ izgleda. Premda će se ploče u Husaru nastaviti vrtjeti sve do 1964, već od 1962. u njemu će se znati pojaviti i električarski bendovi.

Glazbeno iskustvo žive vrste neće biti prostoru u Dežmanovoj potpuna novost, nešto stariji posjetitelji znali su da se živa svirka u njemu mogla povremeno čuti i prije nego što je bio pretvoren u disko-klub. Formirajući se na tragu dixieland sastava, gradska družina Sinus bend tu je nastupala već 1957. Prvi rock-sastav kojemu je Husar otvorio vrata bili su Uragani. Zanimljivo je kako su te, 1962. godine u Husaru i sami članovi Uragana tri mjeseca radili kao DJ-i, želeći zarađenim novcem kupiti bendovske klavijature. Nakon njih u istom će prostoru gostovati Riječani, Sinovi mora i drugi „električarski“ VIS-ovi.

Husar će raditi do konca šezdesetih. Sve što je trebao, dotad je već napravio. Ta mala podrumska, spartanski opremljena dvorana – nikad ne podcjenjujmo podrumske prostore: krenuvši iz istovrsnih mjesta, prometnule su se u zvijezde mnoge britanske rock-formacije – zaslužna je za otvaranje novih obzora pop-kulture u državi u mjeri mnogo većoj nego što to sugeriraju njezina lokacija i interijer. Štoviše, čini se kako njezina uloga itekako prelazi okvire države u kojoj se pojavila, ucrtavajući ime Rijeke na svjetsku mapu.

Zaključimo: natječaj za informaciju o tomu gdje se, kada i pod kojim imenom rodio prvi svjetski disko-klub ostaje do daljnjega otvoren, a prema onomu što je dosad poznato na vrhu top-liste nalazi se – riječki Husar.

Slavni Scotch-Clube, sorry. „Mračni“ socijalizam ponudio je disko-zvijezdu blještaviju od tebe.

Velid Đekić / Novi list







Objavljeno 21.01.2010.

Vremeplov

Rock ’n’ roll je fizička, opipljiva stvar. Kada savladaš skale i progresije možeš ga oblikovati na svoj način.
Brian Setzer (Stray Cats)