Igor Modrić - Najbolje dobiju oni koji ti daju otvorene ruke

Riječki redatelj i montažer Igor Modrić posve je nesklon eksponiranju u medijima, iako je riječ o autoru više od 400 glazbenih spotova od kojih je čak pet ove godine bilo u užem ”krugu” nominiranih za nagradu ”Porin”. Pod okriljem studija IRS art Modrić je snimio i niz reklama te kraćih dokumentarnih filmova, a poznavatelji hrvatske rock scene sjećaju ga se i kao nadahnutog autora pjesama, scenskih nastupa i basista prve postave legendarne riječke grupe ”Grč”.

Obzirom da je ove godine otišao korak dalje i snimio, po svojoj prilici, jedan od najzanimljivijih recentnih dokumentarnih filmova u Hrvatskoj – o glazbenoj sceni američkog grada Nashvillea – Igoru Modriću je konačno ponestalo prostora za uzmak pred medijskom pažnjom.

Ekipa Ri-rock.com magazina je prisustvovala pretpremijeri filma ”Music City, Nashville” na kraju festivala Kastafsko kulturno leto, i oduševljeno odgledala nepretenciozan, zanimljiv dokumentarni film koji unatoč glavnoj temi Halovog snimanja albuma sa svjetskim ”facama” i portreta Grada Muzike, ima daleko širi rakurs. Krasi ga jedna nevjerojatno jednostavna i topla atmosfera, što dobrim dijelom ide na račun odličnog i razigranog Modrićevog redateljskog pristupa. Svakako pogledajte film.

Od kud ideja za film ”Music City, Nashville”?

– Kako to obično i biva kod nas – slučajno. U Nashville sam zapravo otišao s gitaristom Damirom Halilićem Halom koji je tamo stupio u kontakt s nekim producentima i do
govorio snimanje svog novog albuma ”Trilogy”. Htio sam spojiti ugodno s korisnim, odnosno vidjeti Ameriku i napraviti reportažu sa snimanja. Ali kad smo stigli u Nashville, pa vidjeli s kakvim sve svjetskim facama imamo posla, shvatio sam da tu ima previše dobrog materijala da bi on stao u desetminutnu reportažu.
Među tridesetak čudnih likova iz svijeta glazbe koji prodefiliraju filmom ”Music City” ima i top muzičara koji su osvajali Grammyje, ali ima i uličnih svirača koji čekaju ono nešto što se u Nashvilleu zove – jedna pjesma koja će mi promijeniti život.
Ono što je mene fasciniralo i zapravo dalo temelj filmu jest činjenica da su svi od tih tridesetak likova došli u Nashville loveći snove. Ništa od toga, međutim, ne bi bilo da nije bilo Hala, koji me je nagovarao da od tog materijala napravim nešto veće, a nagovaranju je kasnije pripomogla i pjevačica Meri Trošelj.

Kad će se ”Music City” početi prikazivati?

– Pretpremijera je bila na kraju Kastafskog kulturnog leta. Trenutno se radi na rješavanju autorskih prava, jer je u filmu korištena glazba mnogih slavnih muzičara, od Johnnya Casha do Patsy Cline. Poslali smo upite i na Odjel za kulturu grada Nashvillea, jer postoji mogućnost da bi čak možda i oni to financirali.

Ispričajte nam malo detaljnije svoj doživljaj glazbene scene Nashvillea.

– Nashville je zapravo za Ameriku ono što je otprilike Rijeka za Hrvatsku. Taj grad je možda prije nekih pedesetak godina bio prijestolnica country glazbe, no danas u Nashvillu žive glazbenici svih usmjerenja. Kroz film se vidi da je mnogima dosta američke politike i bježe u grad u kojem je onaj koji priča o politici kreten, a onaj koji priča o glazbi uvijek dobrodošao sugovornik.

Studio Irs Art već je godinama jedan od najzaposlenijih u Hrvatskoj, no navodno se iza samih početaka Vas kao redatelja i montažera, te Roberta Kalčića kao snimatelja, krije vrlo neobična priča...

– Istina. To je bilo prije otprilike dvanaest godina. Robi i ja već smo se neko vrijeme znali, a Robi se i profesionalno bavio fotografijom, kad nam je jedan zajednički poznanik, glazbenik u usponu, predložio da mu napravimo fotografije za naslovnicu albuma. Nakon toga mu je, međutim, trebao i spot, a tada su video-spotovi bili nedostižni za pola estrade, a kamoli za njega koji je prodao auto da bi mogao snimiti kazetu.

Uglavnom, mi smo predložili da ćemo mu snimiti spot, iako ne samo da tada nismo imali kameru, nego nismo njome znali ni rukovati. Kad smo napokon uspjeli posuditi neku kameru, napravili smo grandiozan scenarij koji bi više odgovarao kakvom dugometražnom igranom filmu i entuzijastično krenuli u Hum – izabranu lokaciju snimanja. Sa sobom smo poveli tridesetak znanaca koji su nam imali poslužiti kao statisti, a onda smo se toliko ufurali da smo cijeli gradić oblijepili žutim trakama i natpisima ”pazi, snima se”, zatvorivši usput i sve gradske prilaze. Kao da u najmanju ruku Spielberg snima u Humu.
Tako je krenulo. Video spot je imao i svečanu promociju, a on nam je poslije donio i drugi spot – ovoga puta naručen.

Što se za Vas i scenu općenito promijenilo u tih jedanaest godina?

– Sve osim cijena. One su ostale gotovo pa iste. U SAD-u je cijena jednog srednjebudžetnog spota, kao što se rade u Hrvatskoj, od 75 do 100 tisuća dolara. A tu kod nas ona iznosi od 1.000 do 2.000 eura. U SAD-u za tu svotu nitko ne bi prodao ni ideju za spot, a da ne pričamo o tehnici, statistima, šminci i sličnim mnogobrojnim detaljima. Moram, naravno, spomenuti i da je veliki dio priče oko razvoja IRS arta vezan i za Katju Restović kojoj smo na jako puno njenih projekata radili montažu i snimanje. Ona je obilježila proteklih deset godina u režiji video spotova u Hrvatskoj, posebno u domeni pop i zabavne glazbe.

Koliko Vam hrvatske mušterije dopuštaju kreativnosti?

– Kod nas još uvijek postoji taj sindrom – ako čovjek prodaje kobasice, on u kadru želi debelog lika koji jede kobasice. Ne želi nikakvu inovativnost. Tako je i kod spotova. Najbolje spotove dobiju oni koji ti daju otvorene ruke u svemu. Ima još uvijek puno naših izvođača kod kojih uvijek mora biti ”galeb, more, stina” i ti si time potpuno sputan. To te najviše troši, jer zbog sebe ne možeš dozvoliti da to ispadne vizualna katastrofa, pa trošiš puno vremena i živaca na uklapanje ideje izvođača u neke svoje umjetničke kriterije. Na kraju su uglavnom svi zadovoljni, tako da mnogi od njih dolaze kod nas i po drugi spot.

Kako jedan zakleti rocker i alternativac poput Vas, podnosi raditi spotove za ljude koji stvaraju potpuno drugačiji tip glazbe, recimo estradni pop ili dance?

– Kad dođe neki izvođač koji svira glazbu koju ja ne slušam, svejedno se potpuno posvetim tom projektu. Stvar je u tome da ne shvaćam spot isključivo kao glazbu, spot je puno više od toga. A to je li ispod harfa, gitara, mandolina ili tambura, ne igra mi neku ulogu, jer sve je to stvar vizualizacije.

Koji su Vam onda najdraži projekti?

– Pa ima ih puno. Logično je to što volim raditi spotove za riječku scenu, primjerice za Hala, ”Metrobolik”, Quartet Sensitive ili pak ”En Face”, kao što je i logično što uživam radeći spot za recimo ”The Strange” ili pak ”Meritas”. To je ono što mi najviše leži.

Je li Vam kao glazbeniku lakše raditi spotove?
– To je jako važan segment kad se radi o montaži. Jer kod spotova najviše do izražaja dolazi montaža kad spot treba ritmički osmisliti i složiti. Tu igra osjećaj za ritam i dosta je bitno poznavanje glazbe tako da je i drugi montažer IRS arta Danijel Sorola, dugogodisnji D.J.

Zašto se Vi, kao aktivni sudionik slavne riječke rock scene osamdesetih niste prihvatili snimanja dokumentarca o toj temi?

– Iskreno rečeno, taj period mog bavljenja glazbom, od 1978. do 1988. godine meni je bio jedan lijepi period u životu od kojeg sam jednostavno krenuo dalje, dok su mnogi drugi na neki način ostali začahureni u njemu. Oduvijek sam imao dvije ljubavi – glazbu i fotografiju – i očito je ono vizualno prevladalo, jer oči nekad vide ono što uši ne čuju. I inače baš nisam tip čovjeka koji se voli osvrtati. Taj period pospremio sam u ladicu lijepih uspomena i kad mi zatreba izvučem ladicu, prisjetim se i pičim dalje.
Na kraju, hoćeš-nećeš, eto mene opet u tom projektu, ali u ulozi montažera, dok je režiju potpisao moj poznatiji i iskusniji prezimenjak Bernardin Modrić.

Kako, međutim, gledate na taj trend izvlačenja starih ”duhova” riječke scene...

– Pa evo, u modi je retro. To su ciklusi. Za nekoga tko s današnjeg stanovišta gleda, možda i vidi to razdoblje kao neko posebno ludilo, no onaj tko je u njemu živio i stvarao, ne doživljava ga tako spektakularno. Danas svi pričaju kako su tada rockeri htjeli rušiti ne znam što, a zapravo smo svi bili mladi i ludi i bilo je normalno biti protiv svega. Nije li to zadaća mladosti?

Kako sad s vremenskim odmakom gledate pak na svoje, nerijetko provokativne tekstove iz vremena ”Grča”?

– Sad ću otkriti jednu stvar. Svi tekstovi ”Grča” koje ja potpisujem, što mnogi koji su nas pratili možda ne znaju, napravljeni su kompilacijom misli Tina Ujevića čiji sam veliki fan. I svaki tekst ”Grča” ima dijelove spojene iz stotina Tinovih pjesama, od čitavih fraza do pojedinih riječi, izuzev ”Jame” Ivana Gorana Kovačića, a upravo ona mi je najdraža stvar koju sam u životu odsvirao.

Vi ste bili i autor poznatih žestokih vizualnih nastupa grupe...

– Bilo mi je bitno da je nastup banda i vizualno dobro sređen. Želio sam da bude šokantno, ali ne i degutantno. Možda je te 1985. godine ili ne znam koje godine bilo šokantno mahati motornom pilom usred koncerta, ili sedamdesetih kao Morrison masturbirati na koncertu, ali danas… to ti je sve aorist.

Vedrana Simičević - Novi list / obrada Ri-rock.com

Objavljeno 03.01.2006.