Kolumna Robiju
“Razmišljam u busu o mnogim tekstovima za rirock.com. Ne biš vjerovao, ali planirala sam neki i napisati ovih dana...”, poslala sam mu mail u prosincu 2007. “Ok, kad te pukne... Što god, samo bez politike :-/”, na to će Paulić meni. I nisam napisala ništa, ali toliko sam puta na autobusnoj stanici u svojoj glavi premotavala rečenice, slagala ih, “napisala” bih i više od kartice. Najčešće se u mojim nenapisanim kolumnama radilo o Autotroleju i prometnim gužvama. Tko živi u Rijeci zna o čemu govorim i zna da bi ta kolumna bila sve samo ne kratka, ali i prometne su gužve u našem gradu politička stvar u ovo, predizborno vrijeme. Nedavno sam “pisala” kolumnu za Badu. Naravno, to ne zna nitko osim mene. Željela sam da nije uspio u svom naumu, da mu mogu reći: “Jebote Bada, koji ti je” i pritom ga odvaliti po ramenu. Ali, nije lako u ovom svijetu i u lošem trenutku i dobroj prilici za kraj odlučio se završiti priču. Danima sam razmišljala ima li to sve smisla, koliko su trivijalne moje preokupacije, koliko sam nepažljiva prema ljudima, koliko sam zločesta ponekad, kako u svakom trenutku treba biti ok, koliko dugo moji prijatelji i ja nismo imali vremena za razgovor uz kavu jer smo imali pametnija posla. Mislila sam, da umrem i oni koje zaista dugo nisam vidjela bi došli na groblje oprostiti se, a dok sam živa - nemaju me kad vidjeti. Mislila sam otići i na sprovod Badi, ali nisam jer puno mislim, a malo činim očito. I skrivam se od tuge koliko god mogu. Nisam dobro poznavala Badu, ali me je streslo to da ga vlastitom odlukom više nema. Navelo me da propitam neke stvari, ali i da, priznajem, pomislim čemu ovo? “Sooner or later we all gotta die”, pjeva Cave, “la la la, everything is groovy, everything is fine”. Pa onda čemu, kao da će oni koji ustraju na kraju u ovoj igrici života skupiti više bodova? Kao da netko odozgo zna koji nam je score?
Ni sat vremena nakon sprovoda od Bade, nazvali su da me pitaju je li istina? Je li istina da je umro Robi, srušio se na pogrebu i umro? Ne, nije moguće. Njega sam vidjela prije par dana. Našli smo vremena za razgovor unatoč svemu i pričali koliko god nam se htjelo. Ali, eto imam se potrebu oprostiti i tek sada pišem tu najavljenu kolumnu. Nisam ni slutila da ću prije toga pisati obavijest o smrti. “Ok, kad te pukne... Što god, samo bez politike :-/”
E, pa puklo me. Nije o politici, nego o tome kako i ono za što nam se čini da ima vremena ustvari ima svoj rok. Rok do kada ima smisla nešto napraviti kao i rok trajanja. O tome kako dok neki plivaju po oblacima, drugi plivaju na suhom.
Karmen Bosnić
Objavljeno 04.11.2008.
