Kvaliteta je jednostavno kvaliteta, neovisno o žanru

Sinoćnja RiRock večer u Stereu, dakle ukupno treća po redu u 30.om izdanju istog festivala bila je još jedna u nizu novinarskih zadataka koje je trebalo odslužiti. Odlikovavši okovratnom press akreditacijom dragog mi kolegu, morala sam ga gotovo dovući na mjesto zbivanja i pronađi nam zgodan kutak među svom silinom i množinom klinaca.

Obuzeo nas je nagli osjećaj starenja među svim tim mirisima crne boje za kosu i nezrelih hormona, te smo stali negodovati u mračnom kutku sa preskupom pivom u ruci poput ona dva čangrizava starca iz Muppeta. Odlučila sam biti Waldorf, onaj s brkovima, a (brkatom) kolegi prepustiti ulogu Statlera, onu brbljaviju, predavši mu odlučno olovku u ruke da nešto i zapiše, s dozvolom da uletim sa pokojim dodatkom da spasim bend ili dva, s obzirom da mi cenzura nije dozvoljena.

Zbog opće poznate činjenice da se ono što se smatra smećem od strane organizatora stavlja na početak, krenusmo tek oko 10 i pol kako bismo bili tamo u najkasnije 11 i svjedočili kvalitetnijem dijelu noći. Nakon što smo obrisali krv iz ušiju i digli se s poda, na pozornicu su izašli ”What the funk” koji su, iako sam ih čuo i prije na gatu s Belfast Foodom, opet uspjeli neugodno iznenaditi. Dok je normalno da izgledom nisu evoluirali (što je s jedne strane u redu, forsiranje i pozerstvo nema mjesta ni u glazbi, što god tko rekao), začuđujuće je da glazbeno nije došlo ni do najmanje grupne evolucije. Izuzetno neinventivni tekstovi pjesama bili su jednako toliko loši koliko i glas vokala koji se u velikom dijelu čini nepojmljivo preforsiran. Petica za trud, jedinica za izvedbu, kad ti ne ide, ne ide ti – u tom glasu nema funka, i jedino čemu bih ga propustio je neritmička izderotina danas zvana ”punk” koja bi u 80-ima (kad je punk bio punk) bila zvana ”smeće”. Glas funka treba biti jasan, razgovjetan i upečatljiv dok je ovaj bio sve suprotno. S druge strane, basist je odličan. Bubnjar je isto odličan, a gitarst mi se činio pomalo zapostavljen s svojim ”đ” akord po akord, a možda ima stvarnog talenta i/ili znanja.

Meni se, recimo, svidjela nerazumljivost izgovora tekstova od strane vokala jer je na taj način primitivna razina teksta ostala jednostavno prešućena. Dojmljiva je bila i publika koja ih je podržala koja je što iz kolegijalnosti, a što iz istinite fascinacije uratkom benda izvela možda jedan od najljepših odgovora onima koji su te večeri nastupali, razmahivanjem i glasnim udarcima dlanom u dlan.

Došlo je vrijeme za prvu pivicu koja se ubrzo pretvorila i u zadnju saznavši cijenu. Pa se onda ti čudi hordi bambusom napunjenih 14-godišnjaka pred dvoranom.
Bilo kako bilo, na pozornicu izlazi Ishiatz. Maristela je prvim otvaranjem usta oduševila, i nije prestala do kraja nastupa. Sam bend i glazba su se pokazali izrazito moćnima te su odaslali val pravog đ-đ-đ uživo-se-naježi rifa više od nekoliko puta, barem u mom smjeru. Savršena usviranost i gušt prilikom izvođenja, osjećaj da je svatko na svom mjestu i ne aspirira na neko ”zamjećenije” mjesto te potpuna sinkronizacija doprinijeli su izrazito kvalitetnoj izvedbi koja je mogla biti nadjačana samo nevjerovatnim glasom vokalistice. Uz što je očigledno bio minimalni trud, ona je uz jednako toliko očit gušt izustila glas daleko moćniji, glađi i ”upjevaniji” od većine današnjih izvođača, poznatih i nepoznatih, stranih ili domaćih. Tekstovi nisu bili infantilni za razliku od benda prije i dobivaju + bodove za više nego podnošljivo korištenje hrvatskog jezika (koji po mom mišljenju nije ”za niš”) u glazbi. Posebno osvježavajući dodatak bio je gost hip hop vokal u zadnjim pjesmama koji je, u nekim dijelovima opako podsjećajući na P.O.D., bio savršeno uklopljen u samu kompoziciju. 10 od 10 za Ishiatz.

Išijastični bend je bio highlight cijele večeri, te sam odlučila i potrčati za kojom izjavom vokalistice čiji glas sam prethodno zapazila na prošlogodišnjem RiRocku gdje su bili jedni od izvođača, dok su ovaj put bili gosti na što mi je Stela odgovorila da ’ih to ne čini da se osjećaju imalo posebnijim i ne osjećaju razliku’ te da ’im je uvijek drago ovdje nastupiti uz odličnu publiku i atmosferu’. Doznala sam usput da kao bend ne postoji niti pune tri godine, imaju snimljeni EP iza sebe, te uz oprezan ’sve u svoje vrijeme’ Stela najavljuje da na novim stvarima i materijalu za album misle ozbiljno poraditi nakon Nove Godine. Upitala sam i za objašnjenje iznenadnog utrčavanja dečka sa dreadovima na stejdž čije su rap dionice izazvale doslovno divljanje nota, a opet je sve zvučalo savršeno skladno i uvježbano te mi je objašnjeno da je sve bilo ’spontano, kada im se pridružio u studiju na snimanju pjesme ’Kraj’’. Takvu probranu spontanost preporučam i dalje bendu koji kako kažu ’ne slijede samo jedan pravac, te svaki od njih sluša najrazličitiju muziku’, pa makar nastavili pravocrtno u pravcu u kojem su sada, jer im to tako dobro ide.

Nakon pauze i šetnje do dućana po pivce kako bismo zaobišli porezotine novčanika kapitalističkim nožem Sterea, vratili smo se na Studeni Novembar, veterane pod utjecajem stare Juge. Vokal je bio tipični glas stare Juge i tekstovi u istom điru, jedino su malo pokvarili dojam zadnjom pjesmom ”Svadba”, no siguran sam da je ista onima kojima je takav stil gušt i ta pjesma godila, iako nisam mogao ne primjetiti kolektivni odlazak dobrog dijela publike na zrak kad je ”Svadba” počela.

Sljedila je još jedna pauza oporavka kralježnice na zidiću ispred ulaza jer se, u dvorani ne smije sjesti, i vratismo se na Acaid. Odlična usviranost, funkcioniranje kao pravi bend i lijep glas vokalistice kao i pristojan engleski izgovor zadovoljili su sve potrebne kriterije. Bilo mi je žao vidjeti ih uskraćene vremena za još jednu pjesmu( jer ipak, ali i pjesme) kojima su nas počastili bile su dovoljne da se dokažu kao kvalitetan bend.
Sljedeći nastupaju M.Burns koji su me podsjetili na Scar Symmetry zbog potencijalno kristalno kvalitetnog glasa vokala prilikom ne-growla i relativno razumljivog i melodički ugodnog growla, no ipak sam mišljenja da bi malo više melodike i manje growla učinilo ovaj bend ozbiljnijim i ugodnijim za slušati svim, ako ne samo zrelijim publikama. Glazba je bila kvalitetni đ-đ-đ bez neritmičkih gluposti i divljanja, te ih je sve u svemu bilo ugodno čuti. Zadnji su bili DNR koji su bili upravo suprotno od gore navedenog benda te su cijelu teoriju o stavljanju ”kvalitete” na kraj bacili u vodu. Izdržali smo jedva dvije pjesme neritmičkog, neorgniziranog i nekontroliranog growla i distorzije na 11 od 10, te odlučili da je vrijeme da se pokupimo.

Sve u svemu, večer nije prošla toliko loše, no ključni nedostaci u organizaciji su doprinjeli velikom dijelu samog lošeg dojma. Pljačke na svakom koraku, bacanje nas ”sjedećih delinkvenata” iz takta dok se 2 metra dalje nesmetano dva četrnaest godišnjaka mlate bocom nakon 1 u noći i besmislena glasnoća koja jednostavno iziskuje čepiće za uši nisu imali nikakvog smisla.

Organizacija ovog događaja oduvijek ima mane kao dio svoga čara, ali uvijek ostajem u nadi da će se dogodine popraviti (ili da ću se čudesno pomladiti). Tri od četiri je gotovo, preostala je još subota, pri čemu nek od 40 bendova zasjaji i samo jedan novi, vrijedilo je, zar ne? (C.K & P.)

Objavljeno 13.12.2008.