Let riječkoga rocka, panoramski - Mrle zvani konstanta

Let 3 zapravo je nastao kad je Mrle nakon raspada Termita oformio Strukturne ptice, multimedijalnu trupu. Njezinu glazbenu sekciju nazvao je Let 2. Ali, kako je sjajnim pjesmama Let 2 sve više preuzimao primat od matice, Mrle je odlučio promijeniti postavu, bend nazvati Letom 3 i krenuti u spektakularnu karijeru, kulminacija koje je odlično prihvaćen album Jedina.

U podmuklu napadu nostalgije, koji se stalno pokušava zaliječiti velikim riječima, mnogi će kroničar nastojati lica i zbivanja iz okoliša vlastitoga formativnog razdoblja nazvati kultnim, legendarnim, poznatim, gigantskim i kakvim sve još ne epitetima. Povijest će potom uvažiti ili odbiti njegovu argumentaciju, a svi oni kultni i legendarni koji nisu uspjeli probiti opnu opće valorizacije čekat će novu kroničarevu prigodu ne bi li obrisali prašinu s kolektivnog sjećanja sinkronijski i dijakronijski označena područja.
Govoreći o riječkoj rock-sceni, punoj, dakako, i poznatih i popularnih i poštovanih (i tako dalje s epitetima koji počinju s po), možemo suho zaključiti kako počinje u šezdesetima, kad su prvi vokalno-instrumentalni sastavi počeli doživljavati regresivnima nastupe na Melodijama Istre i Kvarnera i okrenuli se Radio Luxembourgu i skidanju rock-standarda koristeći Ei Niš i Soča radijske prijemnike kao pojačala, a završava u trenutku dok prebirete po ovim recima.
Diskografski, riječka je rock-scena iznjedrila tridesetak albuma, od nastupnog albuma Vremena i zemlje iz 1978. do spomenute Jedine Leta 3, od kojih su neki sam vrh rock-produkcije aktualne i bivše države na ovim prostorima.

Nositeljica subkulture

Uz redovite svirke na različitim mjestima, od Lovrana do Sušaka, uključujući godišnje smotre poput Ri-rocka, diskografskom logistikom koja se može izbrojiti na jedan prst jedne ruke (diskografska kuća Nema problema Koraljka Pasarića), preminulim medijima koji su pratili scenu (prije svega omladinski magazin »Val«, potom radijske emisije poput »Slatke košarice« i »Bure«) i kuriozumima kao što je bilo političko tijelo zaduženo za rock-glazbu (Potkomisija za rock Komisije za kulturu Općinske konferencije SSOH Rijeka) ili osnivanje prvoga band aida na području bivše Jugoslavije Ri-vala, riječkoj se rock-sceni može malo toga nazvati kultnim ili legendarnim.

Ali...

Riječka rock-scena nositeljica je subkulturnih zbivanja koja su umnogome utjecala na zbivanja u gradu i umnogome je označavala parametar za kulturnu orijentaciju grada. U doba kompaktnosti scene Rijeka je imala izravan izlaz u više sfere kulturne prepoznatljivosti, dok je u doba ateriranja na razinu pojedinačnih slučajeva riječko kulturno obilježje svedeno na pučku maskiranu veselicu s pucanjem i revanjem.
Grebanje po naslagama onoga što bi se možda olako moglo terminirati kultnim slijedom šture faktografije odvest će nas do petka, 22. svibnja 1964, kad je u dvorani ondašnjega kina Partizan u Rijeci održan festival Prvi pljesak ’64, koji se poslije transformirao u Melodije Kvarnera, a potom i u Melodije Istre i Kvarnera. Tada taj festival još nije imao regionalno obilježje, nego je postrojio armadu perspektivnih izvođača, među kojima će se regrutirati oni koji su poslije postali rock-začinjavcima na ovim prostorima poput Ire Kraljić ili Dalibora Bruna.

Plesnjaci i mainstream

Uragani su bili prvi koji su otpuhnuli klasične estradne natruhe riječke glazbene scene i svirajući na rukometnim igralištima Nafta ili Tenis, kao i na tadašnjem Husaru, Dinamu, Novom listu ili Thaliji dovodili su svjetska glazbena strujanja u Rijeku. Plesnjaci na kojima su svirali na neki su način usmjerili i buduće riječke rock-udarnike kojima je bilo važnije glazbeno istraživanje od priklanjanja mainstreamu. Među njima valja istaknuti Boheme, Henrike, Sinove mora, Toyse ili MACH Experience, koji su imali zapažen nastup na Boom festivalu u Ljubljani. Zanimljivo je da je među njima bila i Grupa 777 (predvođena Andrejem Bašom, današnjim prvim čovjekom MIK-a), koja se poslije hitovima Tko te voli više od mene ili Banane, nametnula kao ultimativna mainstream atrakcija.
Uragani su poslije realizirali singl Deborah. Paralelno s njime akustičarski trio Neda, Dario i Miljenko postao je kultnom pojavom za riječku publiku. Već tada, potkraj šezdesetih, osjetilo se kako je Rijeka tražila svoj identitet u rock-izričaju, dok je napajanje estradne ovojnice prepustila nekim drugim gradovima.
Jer, Rijeka je samo pasivno promatrala kako Split postaje međunarodni festival na koji dolaze Claudio Villa, Jimmy Cliff ili Shadowsi, a Zagrebfest s pomoću medija skuplja lovorike.
Regionalni jal? Nikako! U to doba mnogo se više pozornosti posvećivalo sukobu Vice Vukova i Đorđa Marjanovića na putujućoj karavani Pesma leta, negoli gubljenju riječkoga estradnoga identiteta.
Tako sljedeći naraštaj riječkih glazbenika marljivo skuplja orgulje na katove i želi pokazati što veću sviračku kompetentnost. Neki su od njih zaostatak iz šezdesetih, ali većina nastaje u sedamdesetima i uglavnom uspijeva u svojim sviračkim nastojanjima. Sastavi kao što su Anonymus mogli su se u sviračkom umijeću natjecati s vlastitim idolima kao što su Emerson, Lake & Palmer, ali to je uglavnom bilo sve u čemu su se isticali.

Vrijeme i zemlja

No, zanimljivo je kako je sredinom sedamdesetih u Opatiji stasala scena koja se okuplja oko Kluba 48 i koja je na neki način inicirala buduću riječku punk-eksploziju, a njezini su tragovi zamjetni i danas. Stoga u plejadi akustičarskih i simfo-rock bendova toga razdoblja valja izdvojiti Ery i Betu Centaury. U Eryju je gitaru svirao Elvis Stanić, ponosni vlasnik kolekcije Porina, na kojega sve više trzaju inozemni producenti, a u prvoj postavi Bete Centaury svirao je Damir Martinović Mrle, pogonski stroj vjerojatno ponajboljega hrvatskog benda — Leta 3.
I dok Opatijci traže mjesto pod suncem kako bi prezentirali svoje sviračko umijeće, čast da snime prvi pravi album liburnijske rock-glazbe dobiva riječka skupina Vrijeme i zemlja. U vlastiti akustično-orguljaški izraz uklopili su zanimljiva šansonijerska rješenja i široj javnosti predstavili se na večeri slobodne forme Zagrebfesta 1978. Nenad Bačić i Davor Tolja s Duškom Perhatom počeli su kao bend Ničija zemlja, ali s dolaskom Joška Serdarevića i Marinka Radetića (kasnije u Xeniji) stvorili su band koji je plijenio srca tinejdžerki Kvarnera. Hit su imali s pjesmom Tvoja majka sjajno kuha, koji je napisao Robert Funčić (budući tvorac Xenije), a album koji je naišao na podijeljena mišljenja snimili su u Ljubljani. Nenad Bačić poslije je postao Nenad Bach, završio u New Yorku, za vrijeme rata srčano se borio za hrvatske interese i svirao u društvu Adama Anta, Bona Voxa, Luciana Pavarottija, skupine Duran Duran, Joea Jacksona i drugih veličina svjetske pop i rock-glazbe.
Ono što je najviše zakočilo proboj Vremena i zemlje (kasnije su izdali još jedan album potpisan imenom Nenada Bačića i singl Kako da ti priđem Vesna) bio je silovit nalet punka, koji je i obilježio riječku rock-scenu. I u ovoj maloj kronologiji dolazimo do dijela koji kao da je opisivala Ivana Brlić Mažuranić u Šegrtu Hlapiću, kad je savjetovala čitateljima da zaklope knjigu i prespavaju na određenom mjestu u knjizi, jer slijedi šok i nevjerica.
U Hlapiću je iz grmlja izletio majstor Mrkonja, a u Rijeci su 31. prosinca 1976. na neku ledinu u tadašnjoj Ulici Marka Oreškovića izletjeli Parafi. Oni su bili šaka u oko svirački svjetlosnim godinama kompetentnijih postavama, ali sa stihovima poput »Sunce sije/kamen gori/to je majko/otok Goli« automatski su izazvali pažnju generacijskih novinara, ali i organa javnog reda i mira. Paraf se definitivno afirmirao pred riječkom publikom na koncertu u Dvorani mladosti 14. studenog 1978. u društvu s Pankrtima, Prljavim kazalištem i Azrom (u kojoj je pjevao Jura Stublić!).

Punk explosion

Paraf su slijedili Zadnji, Blank Generation, Lom, Protest, Kurvini sinovi te po mnogima važniji riječki bend — Termiti. U domu na Zametu pjevač Predrag Kraljević Kralj u najboljoj je punk-maniri izrezbario tijelo žiletom i time postao herojem punk-naraštaja. U Termitima je svirao i navedeni Mrle, kao kreativna snaga koja je vješto kombinirala eponimnu rock-snagu s prpošnim punk-poskočicama, što je bilo obilježje repertoara Termita. Mahnitost i sirova energija, ali i scenska artikuliranost, bilo je ono što je oduvijek krasilo Termite i po čemu će zauvijek ostati upamćeni. Nakon raspada grupe 1982, Termiti su se reaktivirali 1996. za nekoliko koncerata (bez sjajnoga gitarista Roberta Tičića Tice, koji je prešao u Parafe i preminuo između snimanja i miksanja jednog od tri ponajbolja albuma hrvatske rock-glazbe — Zastave) i odjezdili u sjećanje.
Termiti su, zapravo, bili simbolom snažnoga subkulturnoga vala koji je potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih realiziran u stvaralaštvu mahom tinejdžerskih rockera, književnika, novinara, glumaca i ostalih protagonista scene iznimne živosti. Razdoblje je to kad se Rijeka nametnula kao vodeće središte svježih kulturnih ideja, koje su se dobrim dijelom manifestirale u autohtonim samizdatnim oblicima, u to doba, na žalost, neodgovarajuće vrednovanih.
Danas je, međutim, očigledno da je izuzetno jaka riječka rock-scena s Termitima i Parafima kao predvodnicima, momčad okupljena oko Vala, književni pregaoci koji su stvorili Rival i mnogi drugi za Rijeku značila uzlet kulturnoga stvaralaštva novog doba, uzlet koji je danas, dvadeset godina poslije itekako vidljiv.

Drugi riječki val

Parafe i Termite slijedio je Mrtvi kanal, koji je vješto spojio punk-energiju i žestok društveni iskaz te grupe Silovani, Radnička kontrola, Genocid, Protekcija i drugi. Na njih se nadovezuju grupe tzv. Drugog riječkog vala — No. 1, Kaos i Istočni izlaz.
U Opatiji, u međuvremenu, nije zamrla klasičnija rock-forma, tako da se u svojevrsnu supergrupu Linija 32 skupljaju članovi tek reformirane grupe Vrijeme i zemlja te Elvis Stanić. Na žalost, unatoč strahovitu potencijalu, bend je, kao i mnogi drugi riječki izvođači, daleko od nišana diskografskih kuća stacioniranih u Zagrebu, ostao kratkih rukava.
Velikom nadom početka osamdesetih smatrala se i skupina Tadaima s iznimnom vokalnom solisticom Meri Trošelj, koja je glasovno umijeće potvrdila nebrojeno puta, sudjelujući i u Elvis Stanić Group, a vlasnica je i vrlo dobra solo-albuma.

Treći riječki val

U dvorani mjesne zajednice Turnić 10. lipnja 1982. priređen je tzv. promotivni koncert tzv. Trećeg riječkog vala, na kome su nastupili Fit, Idejni nemiri, VIA Viktor Kunst i Umjetnici ulice. Fit je poslije stvorio veliku jugoslavensku karijeru samo s dva albuma, ali početak rata ekipu je odveo u inozemstvo. Pjevač Davor Lukas vratio se sredinom devedesetih, ali njegov solo-album, unatoč neprijepornoj kvaliteti nije uspio produljiti njegov glazbeni život. Dvojica članova benda u Amsterdamu su osnovali studio i kao studijski team Cyberfit rade za mnoge glazbenike, uključujući zagrebačke Bastardze. Idejni nemiri vjerojatno su imali najveći komercijalni potencijal, na žalost, bez efekta. VIA Viktor Kunst postao je eponimnim kad je na Ri Rocku 1982. policija s pozornice skinula pjevača Zvonka Lakčevića nakon uzvika »Dolje Tito! Dolje Jugoslavija!«. Bubnjar benda Zoran Štajduhar Zoff poslije je osnovao Grč, autohtoni horor-bend koji je glazbeno obradio Kovačićevu Jamu i čiji je kasetni zapis iz 1987. Sloboda narodu! glazbeni vrh bivše Jugoslavije (osobito pjesma Noćas se Beograd pali). U Umjetnicima ulice pjevao je Zoran Prodanović Prlja, uz Mrleta, glavna poluga Leta 3.

Let do Leta - Let 3

Let 3 zapravo je nastao kad je Mrle nakon raspada Termita oformio Strukturne ptice, multimedijalnu trupu. Njezinu glazbenu sekciju nazvao je Let 2. Ali, kako je sjajnim pjesmama Let 2 sve više preuzimao primat od matice, Mrle je odlučio promijeniti postavu, bend nazvati Letom 3 i krenuti u spektakularnu karijeru, kulminacija koje je aktualni album Jedina, objavljen u jednom primjerku i poslije reizdan u tisućama. Provokacijom, neprestanim zamasima prema novome i čvrstom instrumentalističkom podlogom, Let 3 danas vjerojatno utjelovljuje vrh hrvatske rock-scene. Mnogobrojni koncerti u zemlji i inozemstvu, šest albuma te sudjelovanje u raznim kazališnim priredbama Let 3 katapultirali su na čelno mjesto hrvatske rock-scene.
Poslije su im se pridružili Laufer i Urban sa sjajnim albumom Žena dijete, ali s Letom 3 završava naše nasumično grebanje po vrhu sante leda riječke rock-scene. Ona je, naime, mnogo veća od dimenzija jednoga novinskoga podsjećanja.
Kako formatom, tako i relevantnošću.

Bojan Mušćet, 2004. (tekst je objavljen i u časopisu Vijenac)

Objavljeno 25.10.2004.