Let3 za Muntrilj - Istra experience

Školsko je zvono objavilo kraj ovotjednog radnog vremena. Ispravci ispita i natezanja s hormonalno podjarenim mladcima su prošlost slijedeća dva dana.
Trpam udžbenike u torbu i gibam pravac Pazin. Mile mi umiruje nadražene živce dok autić proždrljivo guta bijelu crtu. Sto, sto i deset, sto i dvadeset na sat. Čovjek se tako lako zanese…Ovim sam putem prošla toliko puta da bih ga mogla proći zatvorenih očiju. Stvarno… vjeđe su mi teške… kad bih ih zaklopila bar na tren…
Moj unutarnji monolog prekida zvonjava mobitela. Daaaa? Ola, stara, kratko i jasno: subota, 03.02. Let 3, Muntrilj! MUNšta? Pojma nemam, valjda ćemo naći! Odrezala je britko i spustila slušalicu. Moja je frendica uvijek u nekom speedu.

Kad su Letovci u pitanju, uvijek se nađe neko rješenje. Nakon malo raspitivanja doznali smo gdje je svirka nama odavno srcu priraslih žestokih momaka. Potrpali smo se u autić i krenuli u avanturu.
Čovječe, gdje je taj Muntrilj? U nekoj vukoj…! Nigdje ni žive duše, imamo sreće da je vedro, pa vidimo kamo idemo.
Na staroj cesti Pazin-Poreč, između dva skretanja za Tinjan, malo istarsko mjestašce poznato po proizvodnji pršuta (takozvana Pršut-republika), nalazi se skretanje za Muntrilj. Kad skreneš gdje ti putokaz kazuje put, slijedi još pet kilometara vožnje po uskoj seoskoj cestici, a onda prvi znakovi civilizacije i taj slavni objekt u kojem nastupaju Oni. Čule smo za ovaj objekt, ali nam nije bio zanimljiv jer se ondje okupljaju prirodnjaci drugačijeg glazbenog ukusa tipa Miše Kovača i sl. glazbenika. Svaka čast svakome, ja sam za multikulturalnost, multiglazbenost, multirazličitost u svakom segmentu, ali to jednostavno nije moj đir. Stoga smo se držali podalje od te nastambe. No dolazak Letovaca, natjerao nas je da odglavinjamo u tu zabit.

Iako smo došli na mjesto zločina dosta kasno, svirka još nije bila počela i morali smo čekati još duuugo, duuugo. Koncert je započeo oko 1 sat i trajao otprilike dva sata. Iščekivanje koncertriranja je bilo mukotrpno jer je atmosfera bila gnjila. Kad smo već bili jednom nogom prema izlazu, jer su nam prirodnjaci napunili pipu, rulja je počela popunjavati ’koncertni’ prostor. Uplatili smo svaki četrdeset kunića, i upali unutra. Ne znam s kojom stvari su započeli koncert, no kad smo ušli zujala je psihodelična ’Artemida’. Ne trebam ni napominjati da su dečki bili genijalni. Atmosfera je bila nabrijana, publika također. Odsvirali su sve stvari sa svojega posljednjega albuma, ali i mnogo starih pjesama da ih sad ne nabrajam, njihov klasični repertoar koji uključuje modnu reviju, Mrletovo soliranje, bacanje perja i podizanje kartončića s brojevima pri izvođenju njihovog starog hita ’Izgubljeni’. Publika je bila nezasitna i dvaput ih je pozvala na bis.

Kad su započeli ’Dijete u vremenu’, u trenu sam zaboravila na sve probleme i prešalatala se u drugi svijet, daleko od gadno banalne realnosti. A onda sam ugledala njega i zapeklo me oko srca. Pjevao je ’Nisi me voljela u ono vrijeme’ i pogledi su nam se susreli. Poletjela sam mu u zagrljaj i nastavila ’Sad kad nismo ni mladi ko nekada, dođi da ostarimo zajedno’… Romantičari bi rekli prst sudbine, ja kažem to je samo moja mašta. Bivša ljubav ostala je i dalje bivša, ali je zanimljivo to da se redovito srećemo na koncertima ove grupe. Znam da zvuči bljakavo romantično, ali Letovci su jedina nit koja nas povezuje. Uvijek se rado sjetim koncerta kojeg su prije nekoliko godina održali u bivšem kino Beogradu u Puli, kad su promovirali svoj album ’Jedina’. Tada sam se prvi put upoznala s Letovcima u živo zahvaljujući mojem bivšem. Bilo je to vrijeme babinog kurca i brnjica. Koncert je bio pravi spektakl. Prlja izvodi ’Artemidu’ okrećući se vezan na ogromnom kotaču, na pozornici su umjetne ovčice, u guzama crvene ružice… Ah, ta dobra stara vremena…

Iako na sam koncert nemam nikakvih primjedbi, dečki su uistinu uigran tim, pa ako je i došlo do kakve pogreške, laici poput mene to nisu primijetili, imam primjedbu na prostor u kojem se događaj odvijao.

Prvo, Muntrilj je zabit za koju većina ljudi nema blagog pojma gdje se nalazi (baš bih voljela znati što se motalo po glavama Letovaca dok su se tandrkali do svog subotnjeg odredišta) pa stoga smatram da nije pogodno za uspješno koncertriranje ovakvog jednog benda. Mislim da unutrašnjost Istre ima puno kvalitetnijih prostora koji su prikladniji za održavanje koncerata ovakvog tipa, a neću ih ovdje nabrajati jer mi reklamiranje ionako nitko neće platiti. I zaista se pitam po kojoj osnovi su završili tu gdje je i Bog rekao laku noć. Mislim, lova je lova, daleko od toga, svi mi radimo za šuške, a ne za krumpire, no smatram da bi bend ipak trebao malo više držati do sebe, a ne nastupati u svakoj seoskoj birtiji. Još malo pa će početi i po svadbama svirati!

Drugo, ovaj disco bar ili što li je već, nije alternativnog tipa, pa se publika nije ni mogla zagrijati za koncert slušajući rock glazbu, već je bila prisiljena maltretirati svoje poštovane uši nekakvim prastarim, ljetnim dens hitovima, a na kraju koncerta uslijedila je Sevina štikla i slični pjesmuljci koji su uspjeli u sekundi pokvariti dojam i uništiti moje do tada izvrsno raspoloženje.

Treće, prostor apsolutno nije namijenjen održavanju ovakvih koncerata. Pozornica je ’mala soba tri sa tri’, tako da su se članovi benda naguravali s vlastitim instrumentima (Matej je zamalo odvalio reflektor podigavši ruku u žaru muziciranja), a prateći vokali su izostali valjda zbog nedostatka prostora. Prostor za publiku je također vrlo mali, tako da je kvalitetno moglo uživati u koncertu tek sedamdesetak ljudi, a za ostale zaista ne znam što su uspjeli čuti i vidjeti. Publiku su mahom sačinjavali naroljani srednjoškolci koji su glumili opake frajerčine međusobno se naguravajući. Kladim se da je bio i dobar postotak onih koji uopće nemaju pojma tko je Let 3, al’ kad su već u njihovoj birtiji, došli su vidjeti to čudo prirode kakvo ne raste na njihovim njivama. Neki su lokalci došli s oglodanom kosti pršuta kojom su mahali iznad naših glava i time pokazali koliko duboko seže njihov primitivizam. Toliko o publici.

Jedina dobra stvar je, što se prostora tiče, ta da sam se uspjela progurati vrlo blizu pozornice i tako uživati u pogledu na meni omiljenog člana Letovaca. Ah, oči moje, nauživale ste se nedodirljive ljepote! Mali je Matej svakoga puta sve zgodniji, jedino ne znam što se tako stidljivo sprema za reviju. Ta ima što pokazati!

Bilo kako bilo, dečki su svoju svirku dobro odradili, žao mi je samo što je netko gadno zabrijao izabravši pogrešan prostor, pa je koncert na trenutke djelovao kao da se odvija nekakva čajanka. Nadam se da se više nikada nećemo vidjeti… u Muntrilju!

Iva Major

Objavljeno 28.02.2007.