Mario Furka’s Loose Explosion

Svaki grad ima svoju furku, ali samo se riječka zove Mario. Tko ne vjeruje, dovoljno mu je protegnuti korak riječkim Korzom i neće mimoići sjedeću pojavu koja je zvučnim uresom gradskog središta, na svakojutarnjem radnom mjestu uličnog svirača u prolazu Gradskog tornja.

To je ono što se u vezi s Mariom vidi, bogme i čuje. Ono što se u vezi s njim ne vidi je činjenica kako taj svirač, Mario Poje, alias Mario Furka, nema iza leđa samo građevinu gradskog monumenta, nego i glazbeno-radnu biografiju koja mu pridaje aureolu nestandardnog.

Mnoge su pojedinosti, pa i cijela poglavlja te biografije, poispadali negdje putem, pa nikako da se vrate u memoriju njenom vlasniku, rođenom 1947, ali krhotine sjećanja ipak uspijevaju početno uputiti prema riječkom sastavu Kondori i godinama 1961/62. Mario? To je golobradi momak koji je odvažno zgrabio poziciju gitariste. Momčad zatječemo u gradskom Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin, gdje uzurpira prostoriju za probe, a zvuci se miješaju s onima što dolaze s pozornice na kojoj vježbaju Uragani. Za razliku od Kondora, koji neće zabilježiti javni nastup, stvari stoje drukčije s grupom Kontiki. Mario u njoj 1963. ima ulogu basiste, pružajući s dečkima zvučnu potporu plesnjacima u mjesnoj zajednici Pećine, dvorani Novog lista i mjestima gradske okolice, izvodeći isključivo Shadowse. Kada 1965. otprhne u Zagreb, upisujući se u Grafičku školu, novi mu se rock-kolektiv zove Pussicat.

Biografsko-glazbeni film što ga vlastitim životom snima nemiran duh i dobar crtač sljedeću scenu bilježi u Švicarskoj, u Luganu, gdje radi u arhitektonskom uredu. Okosnica filma? Tvrdoglavo usporedno kretanje dvama životnim kolosijecima. Kad ne crta u uredu, Mario svira u lokalnom bendu. Slučaj će htjeti da u Luganu upoznaje s dečkima iz grupe koja se nedugo prije toga prozvala Led Zeppelin. Nakon svirke benda u jednom od tamošnjih privatnih klubova, u društvu s Pageom i nekoliko groupies, Mario djevojci do sebe kaže da je politički izbjeglica iz Jugoslavije. Page mu šapne: „Šuti, što će ti to, cure su krasne…“ Početak je 1969, Zeppeline tek čeka njihov put.

I Marija čeka njegov. Spajajući zanimanje za istočnjačko graditeljstvo i novac zarađen u Alpama, zaputit će se 1971. iranskom pustinjom za Teheran, s vrećom za spavanje i gitarom u ruci, potom osvanuti u Afganistanu. U Kabulu susreće Santanu, što u opuštenu ozračju rađa zajedničku svirku. Istraživši u zemlji makova sve što se tamo u osam mjeseci dalo istražiti, Mario je 1972. iznova u Londonu, kao pomoćnik u arhitektonskom uredu Challen Floyd, Slaski and Todd. Usporedno ne prestaje svirati, tada u bezimenoj grupi koju s njim čine stanoviti Čapa iz Sarajeva (gitara), Željko Kogej (klavijature) i Milić Vukašinović (bubnjevi). „Potpuno neuračunljiva ekipa, iz tonskih studija su ih izbacivali“, potvrdit će desetljećima potom Mario. Na jednogodišnju svirku u londonskim pubovima nadovezuje se posao u arhitektonskom uredu BBC-ja. I zanimljiva druženja, poput onih s dečkima iz trija Emerson & Lake and Palmer, u kafiću na Earls Courtu čiji je vlasnik držao na zidu sliku Dubrovnika, a u čiju su podrumsku prostoriju s kazališnom pozornicom glazbenici rado navraćali.

Biografski kotač vraća Poju 1976. na početne koordinate, u Rijeku, gdje koju godinu potom zaslužuje diplomu inženjera arhitekture.

Dosljedan dvostrukom životu, Dr. Poje i Mr. Furka manje službene stranice životopisa obogaćuje bivajući dijelom neformalne družine koja se u drugoj polovici 70-tih okupljala na otoku Silbi. Ljeta slobode na Silbi nudila su mediteransko tlo zasađeno sjemenom posthipijevske, možda i protopankerske/ prednovovalne kreativnosti, što i nije vijest znamo li kako ta anarhoidno dišuća ekipa ima kotačiće koji se nazivaju Marijan Blažina, Zoran Laginja, Dalibor Blažina, Goran Lisica, Branimir Štulić, Igor Leonardi, Jerko Novak, Vito Taufer, Marko Brecelj, pridružuje im se i podmladak u čijim su glavama prvi proplamsaji planova o nečemu što će nazvati Neue Slowenische Kunst… Dakle, budući akademski slikar, profesor filozofije, scenograf, vlasnik diskografske kuće, rock-zvijezde, klasični gitaristi, kazališni redatelj, državni umjetnici… I ing. arh. Mario Poje. Istina, tada još student. Štulić mu nudi da naprave bend, Mario odgovara kako ima fakultetskih obveza…

Ljeta 1986. zatječemo ga kako danju radi u projektnom uredu u Montrealu, večernji sati prolaze mu prebiranjem po gitari u lokalnom portugalskom restoranu. Kada se to pretvori u popularno mjesto, Mario se upoznaje s tamošnjim glazbenim veličinama i, osokoljen, počinje pisati vlastite skladbe. To mu donosi pred noge srce jedne kanadske Indijanke, što se pretvara u poglavlje o zajedničkom životu. U Rijeku se vraća 1989, u mirovinu odlazi 2006. Tragom obiteljskih nedaća, drugi mu dom postaje Korzo.

Tako otprilike izgleda scenarij filma kojem je glavni heroj Mario Poje. Film je naslovljen Mario Furka’s Loose Explosion, a album je dio soundtracka tog filma. Zašto bismo za taj scenarij i taj film morali znati? Pa, ne moramo. Ipak, teško je ne primijetiti kako se gitarist u prolazu Gradskog tornja svojom nestandardnom sudbinom, onom jučer i ovom danas, sasvim dobro uklapa u sliku Rijeke kao gradskog organizma čijim rock-krvotokom kola prilično nestandardna crvena tekućina. U doba agresije korporacijskog pop-zvuka, koji bi da sve svede na isto, obezliči, Mario u Rijeci - tipično za taj grad - drži vlastiti džep otpora. Kako je to moguće? Jednostavno, on ima personality. Onaj stvarni, s biografskim vjerodajnicama, štoviše poticajan, kako to dokazuje pojava njegovih mlađahnih Štićenika.

Svaki grad ima svoju furku, ali samo se riječka zove Mario.

Velid Đekić

Objavljeno 10.06.2010.