Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

MY BUDDY MOOSE - Americana dolazi iz Rijeke

MY BUDDY MOOSE - Americana dolazi iz RijekeSuper je čuti ovakav materijal, i da se ljudi koji su uvijek u nazivu benda imali nekakvog kopitara bave žanrom koji je meni osobno sve zanimljiviji pa mi neobično drago čuti da i kod nas postoji vrlo solidan predstavnik. I da sam priču o čudnom getu u kojem sviraju odlični HR bendovi već pričao, pa neću koristiti ovaj uvodnik za teoretiziranje.
My Buddy Moose su iz Rijeke, jedva čekam da ih pogledam na nekom koncertu i demo koji su mi poslali je označio ovu godinu kao godinu u kojoj bi se moglo dogoditi puno zanimljivih stvari. Eto, Luka Benčić je odgovorio na pitanja...

Luka, kako si ovih dana?

Dobro, hvala na pitanju. Ujutro sam na poslu, popodne slušam muziku i pomalo sviram gitaru, tu i tamo napravimo neku probu ili odemo van pa popijemo koju pivu previše.

Moram odmah početi s pričom o Stoned Cows, to je nekako u zraku. Šta je s tim bendom i kako ste se našli u MBM?

Stoned Cows i dalje postoje, doduše, s izmijenjenom postavom. Krave i MBM su prijateljski bendovi, dijelimo i neke članove, slažemo se i međusobno podržavamo. Ja sam prestao svirati u Stoned Cows negdje u rujnu, a na moje je mjesto došao gitarista Marin Tomić. Budući da sam u bendu svirao orgulje, a sada sviraju s dvije gitare, repertoar se morao mijenjati. Rade praktički iz početka, zvuk više nije onako 60’ garage, tvrđi je, žešći, više naslonjen na MC5, Flamin’ Groovies i slične bendove. Kada se uvježbaju, bit će genijalan bend. Ali, malo mi je glupo pričati u njihovo ime jer više nisam član, sada sam samo fan. Što se tiče drugog dijela pitanja, to je bilo nekako logično, budući da sviramo zajedno više od pet godina. Kada sam počeo s Matkom raditi stvari, zamišljali smo to kao nekakav akustični projekt, ali smo željeli probati i kako bi zvučalo s bendom. Naravno, Jasmin i Ištvan su bili najbolji mogući izbor i skužili smo da stvari zvuče puno bolje.

Iz osobnog iskustva znam da je nekako logičan prijelaz iz garaže u Kozmičku Američku Muziku, sam se po sebi nameće. Što ili tko je u tvom slučaju bio presudan da se ufuraš u MBM?

Slažem se s tobom, sve to nekako ide svojim redom. Što se tiče nekakvih početaka samog slušanja americane, to je dosta klasična priča. Još dok sam slušao garažu, jako su mi se sviđali Johnny Cash i neki country pjevači. Volio sam Byrdse, preko njih skužio Gram Parsonsa, pa Long Ryderse, Cowboy Junkiese, Stevea Earlea, Calexico, Son Volt… Teško bih mogao izdvojiti neki trenutak prosvjetljenja, jer ih je bilo više. Garage rock je genijalna muzika, energična je i iskrena, ali nije mi odgovaralo raditi pjesme na taj način, u žanrovskim okvirima tog stila. Tu su, barem ja to tako doživljavam, zadana pravila igre, a meni osobno autorski to ne odgovara. Znaš ono, “I was walking down the street” , standardni rifovi A-C-D i te stvari. Ono što je Parsons nazvao Cosmic American Music je puno otvorenija vizija, omogućava slobodu, poigravanje sa svim meni dragim žanrovima kao što su country, folk, blues, soul, rock’n’roll, punk, a sve se to isprepliće u nekakvoj čudesnoj sinergiji. Jednostavno, autorski sam se pronašao u nečemu takvom.

Vrlo solidno mi zvuči i produkcija, obzirom da je teško naći producenta koji će usnimiti prljavi garažni zvuk – ovo je još teže. Je li bilo teško posložiti harmoniku, mandolinu i prateće vokale?

Hvala na komplimentu. Izbor obrada je uvijek težak, jer slušamo puno muzike i ima gomila genijalnih pjesama koje bi htjeli svirati. Dobar dio zasluga za produkciju ide našem snimatelju Damiru Tomiću, s kojim smo se našli na istoj valnoj dužini. Moja nekadašnja iskustva sa snimateljima, izuzev Marija koji je snimao Stoned Cows i neke MBM stvari, su vrlo loša. Obično se tu radi o nekim folirantima koji u slobodno vrijeme slušaju sranja, a o svom poslu nemaju pojma. Naravno, to im ne smeta da pametuju i petljaju se u sve, pa na kraju ispadne drek koji ti usput i skupo naplate. Damir Tomić je mlad, izuzetno entuzijastičan, i sam je muzičar, a u njegovoj garaži-studiju snimali su svi mlađi riječki demo bendovi, jer je vrlo jeftino. Radi barem deset puta bolje od većine riječkih snimatelja koji su precijenjeni. Uglavnom je prije nas snimao punkere i metalce, ali imali smo potpuno povjerenje da će to dobro ispasti, i nije nas razočarao. Ali, i mi smo nešto iskusniji nego prije 5-10 godina. Dosta je bitno i to što smo znali što hoćemo i što nećemo. Ako to ne znaš, lako se pogubiti u studiju i u svim mogućnostima koje tehnika nudi. Nama je nekakav cilj bio uhvatiti taj “živi moment”, kemiju s proba, i u tome smo, barem ja tako mislim, u dobrom dijelu uspjeli. Mandolina nam je jedan od glavnih instrumenata u bendu, trebalo je samo usnimiti ono što Matko svira na probama, a Damir je to odlično odradio. Harmonika je tu kao neki začin, a snimanje je bilo lakše utoliko što sam je sam svirao i imao sam nekakvu viziju kako bi to trebalo konačno zvučati. Obično je puno teže kada dovučeš nekoga sa strane da nešto odsvira u studiju. Teško da ćeš naći nekoga tko voli upravo ovo što mi sviramo i usput je vješt na harmonici.Taj instrument obično sviraju gažeri ili narodnjaci, ali, srećom, i sam mogu ubosti dva-tri tona koja nam trebaju za snimke.

Imate 3 obrade i odlične autorske pjesme. Townes je odličan, Gram je očekivan, Hank je uvijek tu negdje. Ima tu i jasnih posveta ostalim trubadurima. Na kojem se muzičkom teritoriju želite muvati: bliže Steve Wynnu / Steve Earlu ili Calexicu?

Moram priznati da bih volio da se muvamo po oba teritorija, ali po onome od Calexica mislim da ipak nećemo, jer je to, za sada, tehnički neizvedivo. Iako jako volim raditi instrumentalne kompozicije poput “Crossing Rio Grande”, teško je pronaći muzičare koji bi to izvodili na stageu, a malo mi je glupo raditi studijske stvari koje nećemo svirati uživo. “Crossing Rio Grande” smo prvi put snimili prije 4 godine Matko i ja sami, bez bubnja, kao neki eksperiment. Ovaj puta nismo mogli odoljeti da je ne snimimo kako treba, previše nam se sviđala, ali budući da je jedna od glavnih tema na harmonici, problem ju je prilagoditi za koncerte. Mislim, na žalost, da će taj dio priče ostati na toj pjesmi, a do daljnjega ćemo raditi pjesme s vokalom, kakve možeš čuti na cd-u. Žanrovski baš previše ne promišljam unaprijed kakva će stvar biti, jednostavno, kada mi “uleti” neka melodija ili refren pokušavam od toga napraviti pjesmu, pa što ispadne. Kada je sviramo na probi, cijeli bend, stvar dobiva neku drugu dimenziju, često nešto što ne očekujem kada je doma radim. Naravno, tu puno utječe ono što svi mi kod kuće slušamo, ali ne bih mogao reći da se furamo na toga i toga, sve je pomiješano i onda ispada nešto naše.

Zašto ime My Buddy Moose, ima li neka priča u vezi toga?

Pa, priča je dosta banalna. Ime nam je dao Zlatko Gostić, pjevač i gitarist Stoned Cowsa. Jedan dan je uletio s idejom “baš smo žena i ja doma raspravljali kako bi se mogao zvati neki country bend, i palo nam je na pamet My Buddy Moose”. Priznajem, dosta je čudno ime, baš i nismo country bend, ali nam se sviđalo “na prvu”.

Pretpostavljam da u Rijeci ima 20-ak ljudi koji vole americanu i da ste se vi vrlo brzo našli. Isto kao i Stoned Cows što nisu pod kapom onog pomalo mitskog Riječkog rocka. Koliko na vas utječe Rijeka i ima li još nekih bendova koji furaju svoju priču?

Dobro si procijenio. Ja osobno znam za desetak ljudi koji to slušaju, a pretpostavljam da bi ih moglo biti još desetak koji se ne kreću u našim krugovima. I nije neka baza za publiku. Istina je da se ni Stoned Cows ni MBM ne uklapaju u priču o riječkom rocku koja je, po mojem mišljenju, prenapuhana, barem u onom dijelu koji se može pročitati po novinama. Odgovorno tvrdim da na našu muziku nije utjecao niti jedan riječki bend, kao, uostalom, niti bendovi iz drugih dijelova domovine. Osobno doma uopće ne slušam domaću muziku, ima par bendova koji su mi jako dobri poput Babiesa, Mad Men, Bambi Molestersa, ali i oni su ispali iz neke druge priče. A frazetine tipa “Rijeka je najrokerskiji grad” i slično uopće nisu realne. Pa njima se već služi i naš gradonačelnik, onda znaš koliko je sati. U Rijeci nema niti jedno mjesto gđe se u kontinuitetu održavaju koncerti, svirke su uglavnom “sporadični ispadi”. U zadnjih 15 godina, koliko se sjećam, ovđe nije svirao niti jedan relevantan bend iz inozemstva, osim iz SiCG, po pitanju klupske scene ne događa se gotovo ništa, tek neki pokušaji. Isfurava se nekakav kult Palacha, a to je danas obična birtija u kojoj se ne svira već godinama, izlazi omladinski časopis ”Val” u kojem intervjuiraju Jasenka Houru i pišu kako je bilo super na koncertu Prljavaca, makar su stage dijelili sa Škorom. Izašao je cd “25 godina Ri Rocka” na kojem su, između ostalih, Neno Belan i ENI, pa kakve oni imaju veze s rock’n’rollom? Bendovi koji su, kako se voli reći, etablirani, samo napuhuju svoj lažni status preko lokalnih medija, mnogi od njih nemaju ni publike. Kult riječkog rocka počiva na pričama o nekakvoj “boljoj prošlosti” koja, realno, uopće nije bila tako dobra. Uglavnom, mi funkcioniramo izvan tih mitova o slavnom Parafu, Termitima, Grču, Let 3 i Lauferu jer oni nisu dio naše glazbe. Ali, u Rijeci se uvijek nešto kuha po garažama, u undergroundu, i ima barem 5-6 dobrih bendova za koje nije čula šira publika, jer ih se ne prati u medijima. Iako sam ne slušam takvu muziku, mogu izdvojiti nekoliko zanimljivih imena - “Marinada”, koja svira dosta zanimljiv alter, “Hesus Attor”, nekakvi uvrnuti instrumental-metalci, “Po metra crijeva”, sviraju metal na čakavskom, “Školjke”, vrlo nesuptilni pankeri s odličnom obradom Morrisonovog “The End”, trebaš čuti kako su “secirali” incestuozne odnose obitelji koja živi u svinjcu, a jedan član ostane bez WC papira…Ovdje se uvijek po garažama može pronaći pedesetak aktivnih bendova, a po zakonu velikih brojeva, barem ih je 5-6 o.k.

Poslali ste ovaj snimak i izdavačima. Koliko očekujete od cijele priče?

Pa, da budem iskren, u Hrvatskoj ne baš previše, eventualno u inozemstvu. Ovdje, prema dosadašnjem iskustvu, kod izdavača jako teško prolazi pjevanje na engleskom, a naš glazbeni izričaj nije previše komercijalan. Uvijek postoje varijante kao što su samoizdavanje ili Zdenko Franjić, ali za početak žive svirke su nam važnije od izdavanja. U Europi postoji nekoliko malih nezavisnih kuća koje izdaju nešto slično ovome što mi sviramo, pa možda tu bude interesa. Nismo pretenciozni, znamo i da s produkcijske strane ne možemo konkurirati američkim bendovima, pa ćemo pustiti da se stvari razvijaju svojim tijekom.

Toni Šarić veljača 2005.

Objavljeno 25.02.2005.

Povezani članci

Vremeplov

Nevjerojatno je koliko mnogo možeš naučiti ako su tvoje namjere stvarno iskrene.
Chuck Berry