’’ I can settle dow-own and be doin’ just fine Til I hear an old train rollin’ down the line Then I hurry strai-aight home and pack And if I didn’t go, I believe I’d blow my stack I love you ba-aby, but you gotta understand When the Lord made me He made a Ramblin’ Man.’’ (Hank Williams, Ramblin’ Man)
Moj prijatelj alces alces, vulgarno zvan los, zaslužuje nekakvu pozadinsku priču. Kozmička američka glazba, kako ju je nazvao Gram Parsons, konačno je izdefinirala svoj riječki gen i započinje mutaciju na sve bogatijoj glazbenoj sceni. Intelektualci iz susjedstva, koje možete nerijetko sresti u Bardu, Palachu ili Big Rock Mammi sa čašom vina u oblaku dima kako zacijelo raspravljaju o knjizi, svemiru ili kaubojskim cipelama, posložili su jedan sasvim stilski osvježavajući bendić.
Ne mogu biti objektivna kad pišem o My Buddy Moose poznavajući ih od samih početaka i prvog nastupa u loše ozvučenoj Big Rock majki i cedeja prvijenca kupljenog od frontmana koji ih je nosio po Palachu u staroj kartonskoj kutiji. Oni su bend kojeg poželiš svima pokazati i reakcija svakog novopečenog pogera na njihovom nastupu uživo je bez iznimke pozitivna. Nikada, naravno, ne bih pržila njihov album, jer je to ilegalno.
Govoreći o albumu, valja spomenuti i možda najoriginalniji hrvatski omot (za kojeg je krivac Krivac Enver) pun crteža sličnih onomu kojeg ste mogli vidjeti na plakatima poljepljenima za koncert u Stereu. U ovom slučaju, knjiga se može suditi po koricama i unutra možete pronaći digitalni zapis o lutanju ulicama praznih džepova, turama po barovima, bivšim curama koje su sjele na vlak i otišle od momka koji zna da mora prestati (ali ne može) kockati kada ga isplate te odluči da mu je bolje živjeti rokenrol. Nema smisla možda toliko pisati o prvijencu, kada hiperproduktivni dečki već odavno imaju spremnih novih tuce pjesama, ali, prepisati ću ovdje njihov zapis na forumu, ’’zec je još u šumi, a bogami ni ražnja ($) još nismo vidjeli’’.
Ipak, sviđa nam se preuranjena promocija i sviđa nam se naginjanje ka izvlačenju žeščih nota iz žica. Prvi njihov glazbeni zaokret doživjela sam na koncertu u Ljubljani (prije mjesec, dva) kada su djelili stejdž sa legendarnim Fuzztonsima i iznenađenje je bilo više nego ugodno i jamčim da su čak i male curice doživjele svojevrsnu katarzu i neće više tražiti da im se svira polagani ’Ocean’, već uho napinju da čuju distorzične zvukove i vide pravo divljaštvo sa gitarama.
Tko je imao neopravdani izostanak u deželi, mogao je i morao doći u petak u Stereo. No, za taj spektakl trebalo je imati strpljenja te odslušati najprije dva benda koja je rodio RiRock i zagrebačku Heroinu. Gledatelje, opću svijest publike i posjećenost događaja komentirala bih tako da se oko 23 h, dok je svirao Diskurz po dvorani moglo eventualno ispisivati vlastito ime razvlačeći po podu razlivenu pivu, kad je nastavila Heroina poneka duša bi izvirila do najviše 5 metara od same pozornice, a Izlaz je na tu domenu dovukao čak i grupicu od kojih desetak ljudi, no napomenula bih ovdje da potonji nisu bezveze najhvaljeniji bend sa RiRocka te su zaista pokazali usviranost, znanje i bez ustručavanja mogu reći da su bili najjači predbend, pobrali ogromne količine pozitivnih ovacija i zapravo bili savršen uvod u ono što tek slijedi, uz naglasila bih i glazbu koja se puštala u međuvremenu gdje su zvučni valovi Sterea po prvi put prenosili M.Warda, ili recimo, The Hold Steady.
Ritam nekog novog rock plemena naglo se ubrzao kada su se na stejdž popeli naši omiljeni kauboji (tih hillbilly, redneck pretenzija, ne znam, možda zbog previše odgledanih westerna) i otvorili sa ’Heartbreak Hotelom’, ali ne onim Elvisa Presleya (mada smo poslije mogli čuti izvedbu Kralja) i onda su zavrtili kombo starih i novih stvari, kroz oboje protežući istu filozofiju dobro naučenu od Poguesa i briljantnog Shanea MacGowana, hoće reći, kada je svijet premračan ništa se ne postiže nečim mokrim poput suze, već se uđe u bar i popije 15 pinti piva. Odmah su proširili dobre vibracije, ukočenu publiku natjerali na razbacivanje te su se posjetitelji čudesno namnožili neposredno ispod pozornice, a kada je Matko svoju gitaru zamijenio mandolinom izgledalo je kao da je na koncert došla neka druga zamjenska veselija gomilica. Čekali smo eksploziju i dočekali je, iako smo je pred kraj ritualno dozivali sa ’Waiting for explosion’, kada je Luka vrhunac pjesme dodatno obogatio natežući usnu harmoniku i tako još jednom dokazao svoju multitalentiranost (znala se na stejdžu naći i harmonika sa crno-bijelim tipkama i gumbićima i sve), pored koje posjeduje i neponovljivu karizmu.
Na MBM koncertu ne smijete očekivati nepotrebnu pompu i glam, ali bez obzira na koliko koncerata ste bili, svaki put će vas uspjeti ponovno osvojiti potrebnom dobrom svirkom i očigledno je da ’svakim danom u svakom pogledu sve više i više napreduju’. Upravo iz tog razloga, dobre glazbe žedna publika željno iščekuje novi album da bi mogli singalongati na koncertima, a zatim i nove spotove (možda neki snimljeni live nastup). Ipak, svjesni smo da su na hrvatskoj glazbenoj sceni pored raznih Nini, Lani i Sandri, riječki losovi poprilično ugrožena vrsta, ali po potrebi ćemo otvoriti kakve 060 telefone na RTL-u i dovesti kakvu Nikolinu Pišek koja će hipnotizirati pučanstvo i natjerati ih da nazovu, jer kao što smo im dovikivali neku večer, zaista ’hoćemo još!’.
Dotad, prihvaćamo osudu na nastupe uživo koje će, očekujem, pohoditi sve više i više radoznalih uha i ušesa, a izvrsno raspoložena četvorka će nam, vjerujem svaki put prirediti čistu uživanciju te kad postanu veliki, bogati i slavni ostati ono što na kraju krajeva svaki od njih jest ’’just a guy who fucks up somethin’ every day’’ (iz već spomenute ’Ocean’).
”Kad sam krenuo u prvi razred, neki ljudi, profesori, su me gledali kao ozbiljnog, inteligentnog mladića, drugi su me gledali kao štetočinu koju treba zabiti u nekakvu tvornicu ili rudnik, pa nek’ ruje za državu. Goran Bare
