Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Ne buljite tako romantično u Brechta!

Ne buljite tako romantično u Brechta!’Ne buljite tako romantično!’ rekao bi nam Brecht sinoć i ne bi vadio svoju lulu iz usta, pseto. A jesmo li mi krivi što gradina ima mjesec, ima dekice, ima jastuke, ima zvijezde i ima ljutiti vjetar koji je neprestano mrsio planove i svojevoljno prebirao papire i gledatelju i glumcu i sviraču.

Nismo se smjeli poistovjetiti sa Andreom Blagojević u izvedbi svih Brechtovih likova. Morali
smo ostati začuđeni, morali smo uzviknuti, morali smo se mrštiti i nasmijati, ali nismo smjeli – ne razmišljati.

Joe Kaplowitz na klaviru, Tonči Grabušić na bubnjevima i Damjan Grbac na kontrabasu odlučili su podariti pratnju poeziji Bertolta Brechta ovoga ponedjeljka na Gradini i tako pružiti novu dimenziju riječima koje je svojevremeno sa Brechtom preoblikovao i udahnjivao im note, Kurt Weill.

Ono što su učinili stihovima ravno je uljevanju konjaka u iskopanog mrtvog vojnika iz Brechtove legende, što ne znači da je njegova poezija mrtva niti da je zaboravljena, kao što je to uostalom Brecht naredio, nego bi bez glazbe ostala pomalo zakopana. Nemoguće bi bilo osjetiti Burmu, plavo more, bordele, gusarsku Jenny, viski i Johnnija koji nema srca bez svih tih zvukova cabareta, romantičnog klavira, mračnog kontrabasa i topovskog bubnja.

’Kad bi morski psi bili ljudi,’ otprilike je tako otvorila večer Andrea Blagojević, ’da li bi bili bolji
prema malim ribama?’ a mi smo upravo kao na vodenom festivalu sjedili poput veselih ribica koje su ukusnije od onih melankoličnih. Andrea je obukla bijelo odjelo uz kojeg se mijenjao tek šešir i uznemiravao crni boa šal od perja.

Pjevala je Mandalay song o bordelu gdje ljubav traje kratko i zato se treba požuriti; izrecitirala nam je biskupovu rečenicu ’Čovjek nije ptica, on nikada neće letjeti’; zaprijetila nam je ’Ne dajte da vas utrnu’ i tražila je da ’ne bijesnimo tek tako jer svakom stvoru treba pomoć svakog.’ Bila je gusarica, bila je vojnik, bila je mušterija, bila je čedomorka
Marie Farrar i bila je zaljubljena u Johnnija i uzviknula mu je: Du hast kein hartz, Johnny!

Svaki njen nostalgični hir pratio je klavir, svaki njen strah pratilo je gudalo na kontrabasu a u svaku njenu borbu i hura za boj umarširao je glasan udarac bubnja.

Za lagani presjek i predah, bend je samostalno odsvirao jednu od najizvođenijih skladbi Kurta
Weilla, ’Mac the Knife’, a kasnije uz Andrein neposustajući vokal, izvedena je ’Alabama Song’
na engleskom jeziku, jedna od najšire poznatih skladbi ali i rijeđe prepoznata kao dio Weill-
Brechtovog djela ’Uspon i pad grada Mahagonnya’. Recitiralo se još ponešto kraće poezije, ’Pjesmao robovanju sexu’, ’Rođenima poslije nas’, a tada su nam za kraj priuštili u pomalo izvrnutoj postavi,sa Andreom na klaviru i Joe Kaplowitzom na tubi, jedinu skladbu te večeri, koju nije napisao Kurt Weill, već Hans Eisler; prekrasan song o Vltavi, dok smo svi buljili romantično. Uz oduševljeni pljesak ne odveć, ali ’’ugodno’’ popunjene Gradine pozvani su na bis na kojem su još izveli ’Bilbao Song’ i izpoklanjali se publici.

’Kad bi morski psi bili ljudi...muzika bi bila tako divna da bi uz nju, s orkestrom na čelu, male
ribice masovno sneno uplivavale u ajkulske ralje, uljuljkane najprijatnijim mislima.’ Kaplowitz
bend i Andrea pokušali su Brechtovski izbjeći tu katarzu i prijatne misli i ispuniti nas slikama
siromašnih kupaca kupusa i luka, zakrpe umjesto kaputa, djeteta porođenog u služinjskom zahodu,vojnika od kojih se lako napravi biftek tartar u kaotičnom svijetu koji poput gusarske Jenny želi odrubiti glavu baš svima. I tako su nas otrgnuli morskim psima.


Cheshire Kath

Objavljeno 21.07.2010.

Vremeplov

Zamislite da dođu svi ljudi svijeta u banke i žele dići svoje novce. Ne bi to mogli jer je novac fikcija, izmišljena stvar. Malo ga puste među ljude, kao mamac za ribe, a mi nasjednemo.
Krešo Tomec (Cubismo)