Prvi dojam što ga priziva čitanje prikaza CD-boxa Riječki novi val, s potpisom Aleksandra Dragaša u Jutarnjem listu 22. veljače, pozitivan je. Tomu je tako već ponajprije zbog činjenice da se prikaz odmiče od onoga što je u zagrebačke rock publicistike već nevjerojatnih 30-tak godina primjenjivano pravilo – riječku scenu ignorirati. Izraz ignorirati samo je druga riječ za prešućivanje zbivanja koja su tu scenu uobličila i kojima je ona dala ključne doprinose cjelokupnoj domaćoj sceni. Ako je o Riječanima sporadično štogod i zabilježeno, odnos je prije podsjećao na verbalno cipelarenje onoga komu je diskografski i medijski uskraćeno pravo obrane.
Drugo, Dragašev prikaz vrlo je rijedak primjer zg-publicističke rabote u kojem se na račun riječke scene može pročitati nešto u pohvalu. Primjerice, kako na Kvarneru ne postoje isključivo ortodoksni pankeri, ima u njih i nečeg što izmiče takvoj odrednici. (Mada nakon takvih redaka ostaje u zraku dvojba - a što ima negativnog u tomu da su Riječani, i ne samo oni, u vrijeme punka zdušno priglili iskaz koji je u svjetskim relacijama odavno postao općepriznato mjesto pop kulture, kojemu se u toj istoj kulturi priznaju revolucionarne zasluge, pa je izrastao i u umjetnički landmark u širem smislu. Ono što je urbi et orbi bilo priznato prije nekoliko desetljeća, čini se kako do Zagreba treba doći tek danas.)
Ako već iz posljednjih redaka naslućujemo utemeljnost činjenice da prvi dojmovi, nasuprot općem mišljenju, najčešće varaju, sljedeće konstatacije još su poraznije. Naime, prikaz u Jutarnjem niti pokazuje toliko očekivano razumijevanje ključnih značajki riječke scene, niti stavlja tu scenu na mjesto koje joj u domaćim, pa i širim koordinatama, zasluženo pripada. Ako to ne čini sad, 30 godina nakon njena rođenja, ujedno s trosutrukim CD izdanjem u rukama koje otvoreno poziva na taj posao, pitanje je – kada to uopće misli činiti? Problem je zapravo u sljedećem: nakon čitanja prikaza poput Dragaševog, u recepciji scene sve naprosto ostaje po starom. Scena ostaje ono što iz zg-vizure jest: čudna biljka koja se gotovo ni po čemu ne uklapa u poželjan, njoj nametan sustav vrijednosti. I to se smatra isključivo njezinim problemom.
Doista, možda to i jest na neki način njezin problem. Dokaz je nevjerojatno visoka cijena koju je platila diskografski: albumi riječkih izvođača u zg-diskografskim kućama gotovo su uvijek odbijani, pa i onda kada je bilo više nego jasno da je riječ o izvođačima nesvodivim na punkersku ortodoksiju. Dokaz je također nevjerojatno visoka cijena koju je platila medijski: prešućivanje informacija u vezi sa scenom u konačnici dovodi do brisanja pamćenja o njoj, nakon čega slijedi plasiranje zagrebačke, dakle gradske scene kao ukupne hrvatske, što je već put u najgrublje falsificiranje povijesti.
No, vrijeme je pokazalo da to ni izdaleka nije problem čiju cijenu plaća isključivo riječka scena. Odbijajući se ozbiljnije suočiti s nečim što je poetički od njega različito, što mu „ne ide“, budući da to zahtijeva drukčiji pristup, veći napor, možda i rizik, upravo je Zagreb taj koji ostaje informacijski zakinut za cijeli jedan pop-kulturni svijet, za cijeli stvaralački svemir koji se proteže onkraj dominirajućeg ukusa. I to stahovito važan svemir. Samozadovoljan, bez odvažnosti da se suoči s Drugim, Zagreb ostaje zatvoren u ograničene obzore što si ih je sam nametnuo. Ironično, ostaje u svojoj ortodoksiji ograničen na način mnogo gori od onog što ga je pripisivao riječkim (ljubljanskim etc.) punkerima. Odsutnost svijesti o tomu ne smanjuje mu problem.
Zlobnik bi rekao: pogibe od vlastite ruke, pravo mu i budi.
Ima li nade? Ima. Ako je Zlatko Gall u Slobodnoj Dalmaciji 28. veljače, s trostrokim CD boxom u rukama, mogao prikazom naknadno prepoznati neke bitne osobine riječke scene, te - što je teže, time i važnije - ako je glede te scene smogao snage javno priznati svoje dojučerašnje zablude, eto prostora očekivanju da je nešto slično moguće i na zagrebačkim adresama. Ili Zagreb mora biti opet zadnji?
Velid Đekić
Grč - Noćas se Beograd pali (Live @ Rijeka, 2008.)
”Ovo što se sada događa je video rock, moglo bi se reći ”You Tube rock”, i to se događa već duže vrijeme, a bavi se više tim nekim ukrasima nego - suštinom stvar. Koja (Disciplin A Kitschme)
