Palach - Trajna vrijednost i obaveza građana Rijeke
Nakon simbolično-oproštajne večeri ”Posljednji dani” kojom je najava odlaska Multimedijalnog centra iz prostorija kultnog riječkog kluba Palach postala skoro pa gotova stvar, zadnje čime bi se trebalo baviti je traženje krivaca i nabacivanje s pro et contra argumentima u neproduktivnim debatama oko prošlosti, sadašnjosti i budućnosti kluba. Da je problema bilo te da su se pojavili još početkom 90-ih i prije ulaska MMC-a u Kružnu ulicu ne treba sumnjati, kao i da su se množili zbog raznih okolnosti koje su uglavnom poznate javnosti.
Dosadašnjem korisniku prostora Multimedijalnom centru treba priznati uložen desetogodišnji trud, vlastitu umjetničku produkciju, otvorenost za nove projekte i snalaženje u danim okolnostima, a nakon njihovog skorog predavanja ključeva kluba treba se okrenuti ka iznalaženju najboljeg mogućeg načina daljnjeg vođenja Palacha.
Kontinuitet stvaranja urbanog otpora prema ideologijama, konformizmu i mainstreamu pop kulture jedne su od osnovnih značajki i specifičnosti mjesta koje je godinama prvi sinonim za alternativna kulturna događanja u Rijeci. To ne ide na hvalu nikome ponaosob već svim kreativcima iz raznih područja kulturnog života koji su kroz njega prošli i mnogim posjetiteljima koji su tijekom četiri desetljeća Palach činili prepoznatljivim riječkim urbanim žarištem - bilo da se radi o glazbi i koncertima, književnosti, novinarstvu, fotografiji, likovnoj umjetnosti, performansima i instalacijama, internetu...
Jedino što je bitno u cijeloj priči je to da Palach i dalje egzistira - bilo bi vrlo poželjno da se mobiliziraju sve raspoložive snage i da se stvori konsenzus oko budućnosti kluba koji mora njegovati svoj identitet a ne težiti k tome da postane profitabilno mjesto za dnevne i večernje izlaske. Čini se da se kao najkvalitetnije rješenje nameće ideja da prostor bude dan na korištenje grupi afirmativnih korisnika a ne samo jednom najmoprimcu.
Mnogi će se složiti da je očuvanje Palacha, izvlačenje iz nezavidne aktualne situacije i približavanje nekim novim generacijama možda prevelik zalogaj za samo jednu organizaciju, bilo da se radi o tvrtki iz područja kulture, udrugi ili nekom trećem. Za razdvajanje djelatnosti i u praksi ostvariv ”zajednički model” vođenja djelatnosti kluba potreban je kompleksniji (dakle sporiji i mukotrpno uskladiv) pristup, no na duže staze najizgledniji održivi model ”kormilarenja” najpoznatijim riječkim alternativnim kultur-punktom.
Ako Grad Rijeka kao vlasnik prostora i najmodavac krene tim putem savjetodavna uloga MMC-a i samog Damira Čargonje Čarlija kao posljednjeg voditelja unatoč tome što su prema vlastitim riječima potpuno iscrpljeni mogla bi u skoroj budućnosti značajno doprinijeti da bi se shvatile sve objektivne okolnosti u kojima se Palach danas nalazi. Iako ovo nije prvi put da se Palach zatvara na neodređeno vrijeme treba istaknuti da mu toliko željeni prosperitet može donijeti samo učenje na dosadašnjim iskustvima - što je moguće izvesti jedino iz afirmativnog dijaloga i iskrene želje za boljitkom kluba. Dakle, ne treba olako odbaciti sva stečena iskustva. Kako dobra, tako i ona loša. Iz dugogodišnje prakse zasigurno je proizašla određena mudrost.
Da zaključimo. Svi zainteresirani se slažu da se sada ne smije dopustiti da Palach izgori pod naletom sveprožimajućeg ”must have” kapitalizma i pretvori se u još jedan (ne)ušminkan prostor za komercijalne djelatnosti s tek pokojim povremenim izletom u svijet alternativne umjetnosti.
Da li je ”zajedničkim modelom” to moguće ostvariti i provesti u realnost teško je pitanje na koje nećemo znati odgovor dok ne počne konkretnije hvatanje ukoštac s nagomilanim problemima koji tište kultni klub. No, izgleda da je upravo taj teži put cijena koja se plaća za očuvanja njegove sociološke i kulturne posebnosti u današnjoj Hrvatskoj. Uostalom, iz desetogodišnjeg iskustva MMC-a znamo da je tako.
Ljudi su različiti. Ljudi se mijenjaju. Sve se mijenja. Mijenja se pop kultura, mijenja se umjetnost, mijenja se život. Globalni svijet je izrazito dinamičan a i na mikro-planu vrijede ista pravila. U ovom slučaju radi se o Palachu čiji je kontinuitet promicanja drugačijih vrijednosti trajna vrijednost i obaveza građana Rijeke.
”Kad kažem ”Ri-rock”, ne mislim samo na glazbeni izričaj riječke scene osamdesetih (Termiti, Paraf, Let 2-3, Laufer, Grad, Grč, Fit... ), nego i na sve ono što je tomu prethodilo, išlo uz to i slijedilo. Mislim na hrpu jednokratnih bandova koji su vježbali u garažama i šupama od Kraljevice do Mošćenićke Drage i opijali se jeftinim vinom na nekom od lokalnih ”jogova”, mislim također na večernja okupljanja na Kontu i život oko Palacha. Mislim na iskrene i naivne mladenačke snove o demo-snimkama, albumima, samostalnim koncertima, svjetskim turnejama. Bekim Sejranović, književnik
