PARAF - Interview iz 2003.godine

Kako je to izgledalo biti punker na samim počecima scene dobro zna bračni par Čabrijan, Pavica i Zdravko, pjevačica i basist »Parafa« koji danas uživaju u primorskom miru Baške, vođenju svog restorana i ribarenju.

– Sve te grupe, kao što su »Termiti«, »Istočni izlaz« ili mi, zaista je teško zaobići ako se priča o stvaranju riječke, pa čak i one tadašnje jugoslavenske scene.

Kako gledate na stalno otvaranje pa zatvaranje »Palacha« i prijetnje zatvaranja nekih drugih sličnih prostora koji daju Rijeci »rockerski duh grada«.
– Očito još uvijek na tim bitnim mjestima sjede ljudi koji su na neki način nepismeni u onom nekom glazbeno-kulturološkom smislu, pa ne mogu prepoznati vrijednosti koje nisu komercijalne. To je žalosno tim više što su iz naše generacije, iz tih nekomercijalnih, »underground« priča izašli ljudi koji su danas eminentne osobe u hrvatskoj kulturi. Treba, naravno, shvatiti i susjede, no danas, kad tehnologija nudi razna rješenja, pomalo je smiješno da je buka i dalje problem. Rijeka svakako zaslužuje jedan prostor poput »Palacha«, koji bi trebao osigurati Grad.

Kako je u vaše doba, krajem sedamdesetih i početkom osamdesetih, izgledala ta priča vezana za »Palach« i općenito za »riječku scenu«?
– Bilo je to odlično razdoblje. U »Palachu« je funkcionirao taj »Brigadirski klub« u kojem su se stalno održavale kazališne predstave, lude monodrame, izložbe. Taj punk, naime, kad se konačno dogodio, zaista je pokrenuo svojevrsnu kulturnu revoluciju. Odjednom su se svi počeli nečim baviti. Mi smo stalno izmišljali prostore – grupe su si same organizirale koncerte, same ih financirale i uvijek je sve nekako funkcioniralo. Postojao je taj Savez socijalističke omladine, od kojeg bi se povremeno nešto dalo izvući. Vlasnici dvorana bi nam uvijek izlazili u susret, a mi im nikad nismo ostajali dužni. Nije bilo ni ispada i svi su imali volje za nešto raditi. Kasnije su stvari postale ružnije. Vlasti su u svemu tome prepoznale opasnost i počele sistematski gušiti priču. Jako ružno razdoblje nastupilo je kad je poginuo jedan dečko, ni dan danas ne znamo točno kako. Ispao je kroz prozor hotela »Kontinental« dok ga je ganjala policija. Kako smo se tamo okupljali, svi smo bili prisutni kad se to događalo. Bez obzira što se tu zapravo dogodilo, stvoren je strašan revolt kod ljudi. Njegov pogreb pretvorio se u tihi prosvjed koji je krenuo od »Kontinentala«. Mi smo također osjećali pritisak na vlastitoj koži – privodili su nas, bilo je kasnije i pokušaja da se spriječi upisivanje na fakultete, mogućnost zapošljavanja. Nismo tada puno toga znali, pa smo išli onim iskrenim »ma što ćete vi meni«. I naši su roditelji imali problema, a pojma nisu imali što to znači da su im djeca nekakvi punkeri. Još uvijek imamo sačuvan nalog za pretres s obrazloženjem – »zbog djelovanja grupe Paraf«…

Imali ste i puno dobrih trenutaka.
– Svaki koncert je bio posebna priča, uvijek bi nas pratila grupa ljudi i nije to bilo samo vezano uz glazbu, već i uz druženje, posebnu atmosferu. U Ljubljani smo bili popularniji i od »Bijelog dugmeta«. To je i tada bio grad otvoren svim utjecajima, manje opterećen tim socijalističkim pričama, sa strahovito jakom scenom.

Vas dvoje ste se upoznali i prije rada u grupi?
– Našli smo se, zapravo, u »Palachu«. Eto, još jedan razlog da ga se održi u životu – kakav je samo lijep i skladan brak nastao u njemu…

Kako to da ste se odselili iz grada i nastavili život na otoku?
– Trebala nam je promjena sredine, htjeli smo imati mir, a Zdravko je ovdje imao starinu. I onda smo shvatili da nam puno više odgovara ovakav način života. Ovdje ima masu ljudi naše generacije i istog senzibiliteta. Evo, na primjer, Tin Magašić, kojeg ovom prilikom pozdravljamo, naš je fan koji nas je pratio na svim koncertima, a sad nam je susjed. Drukčiji je ritam, život je puno opušteniji. Ima super trenutaka, možeš se posvetiti sebi, obitelji i prijateljima na puno bolji način nego u onoj gradskoj napetosti. A još uvijek smo vrlo blizu Rijeke.

Osjetite li povremeno želju da ponovno snimate nešto, nastupate?
– Trenutno ne razmišljamo o tome. »Gitare« su tu, sve je na dohvat ruke, ostali smo u kontaktu. No svi mi danas imamo svoje obaveze, a početi raditi nešto novo nije lako. Sad se, međutim, javio Fox, koji priprema reizdanje opusa »Parafa« na tri nosača zvuka.

Kako vam danas zvuče te pjesme?
– Svako toliko ih preslušamo i malo više primjećujemo detalje koje je trebalo doraditi. Prije no što smo se raspali, radili smo u nekom riječkom studiju glazbu za film i onda smo uz to nabacivali i neke nove ideje. Danas kad se to posluša, može se vidjeti gdje bi išli da smo ostali – i ne bi se to puno razlikovalo od današnjih glazbenih trendova.

Imate dvije kćeri. Kakva glazba njih zanima?
– Pa, prilično nam se pogodio ukus, a nismo na to utjecali, bar ne izravno. Ako koja i ima neke želje za sviranjem, to za sad još uvijek ne znamo.

Vedrana Simičević - NL/2003.

Objavljeno 25.10.2004.