Pater Mijo Horvat - In memoriam 1941 - 2005.

Riječku rock scenu je oduvijek osim glazbenika činila i jedna neobična, naoko nespojiva grupa ljudi koja se pojavljivala manje-više konstantno ili barem u nekim turbulentnijim vremenskim periodima. Bilo je tu (i ima još uvijek) menagera i ”menagera”, slikara, pisaca, fotografa, pjesnika, tonskih snimatelja, producenata, vlasnika kafića, kurvi, političara, boema... i jedan svećenik - svi vezani nekom čudnom ”pupčanom vrpcom” uz nešto tako neopipljivo kao što je ”Ri rock”, koji pak svakome od njih predstavlja nešto drugačije nego ostalima.

Rodio se 20. rujna 1941. godine u Međimurju, u mjestu Palinovec, gdje je završio i osnovnu školu. Godine 1956. upisao se u Dominikansku klasičnu gimnaziju u Bolu na Braču, a po njezinu završetku, odsluživši vojni rok, 1961. upisuje Dominikansku visoku bogoslovnu školu u Dubrovniku. Diplomu o završenom studiju iz općeg bogoslovlja stekao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu. Kao svećenik živio je i radio u više dominikanskih zajednica i to u Zagrebu, Bolu, Splitu, Rijeci i Dubrovniku.

Pater Mijo, punim imenom i prezimenom Mijo Horvat, pripadnik dominikanskog reda katoličke crkve stolovao je u crkvi Sv. Jeronima, koja se nalazi na trgu iza Radio Rijeke, par desetljeća nakon što je došao iz Zagreba gdje je tijekom 70-ih godina nesebično pomagao rehabilitiranje mnogih teških narkomana. Početkom ovog stoljeća svećenički ga je put odnio prema jugu do Dubrovnika, u povučen asketski život jednog samostana pod okriljem Sv. Dominika gdje se posvetio upravo onima koji su pri završetku ovozemaljskog puta. Imenovan kapelanom doma za umirovljenike na Pilama, brinuo je o sakramentalnom i vjerskom životu starih i nemoćnih. U Dubrovniku je 01. prosinca 2005. i preminuo, a dva dana kasnije je i sahranjen na dominikanskom groblju u gradu Sv. Vlahe.

Upravo je posljednji mjesec u godini bio vrijeme kada bi se pater Mijo uputio iz Dubrovnika u Rijeku da obiđe ”svoje” pred nadolazeće blagdane obučen u smeđi pohabani, no uvijek čist, kaput i omotan šalom jer ”treba uvijek čuvat’ grlo kad stegne bura” - često bi naglasio malo kroz šalu, malo ozbiljan. ”Njegovi” su oduvijek bili mladi i ljudi mladi duhom, a u Rijeci se po defaultu dio njih mota oko Palacha i Točke, ili svira u nekom od mnogih bendova, projekata ili barem lokalnih gaža skupina. E, baš ti riječki rockeri (dobar dio njih) mnogo duguju ovom čovjeku koji im je neumorno, bez uzimanja neke sitne love i uvijek dobre volje posuđivao glazbenu opremu za stotine svirki koje su se održale u gradu od vremena Termita do kraja devedesetih. Mnogi su u njegovoj prostoriji unutar crkve Sv. Jeronima (uključujući i autora ovog teksta) prvi puta uhvatili neki instrument u ruke, odsvirali početne riffove, slomili prvu bubnjarsku palicu ili kožu doboša ili promašili onu strašnu crnu tipku na klavijaturi... popis ljudi koji su se ogrebali za probu, kabel, pedalu, efekt, mikser, monitore, bubnjeve, pojačala, mikrofone, bas, akustaru, električnu gitaru, žice za gitaru ”pola sata prije svirke”, palice, pedalu za kasu i tko zna što još bi bio dugačak, a i vjerojatno nebi imalo niti smisla prisjećati se svih, jer niti pater Mijo nije nikada vodio neku preciznu evidenciju, niti zapisivao kod koga je što od njegove bogate kolekcije polovne glazbene opreme. Čovjek je jednostavno davao (čak i vrlo vrijednu) opremu i rekao da mu se vrati ”pol sata prije nedjeljne mise u 11 sati” ili kada onom koji bi posudio više nebi trebala, što je kod nekih ”slučajeva” znalo trajati mjesecima i više... ”sve je to ljudski” - komentirao bi dobrodušni pater - ”platit će mi valjda pivu u Palachu”.

U svom predanom radu s mladima i neobraćanju pažnje na materijalna dobra (ne proklamirano već stvarno, red Dominikanaca se odrekao novca, npr. oni nose odjeću koju dobiju na dar ili iz Caritasa itd.) pater je odgojio mnoge mlade daleko više negoli biološki im roditelji i usadio im neke temeljne ljudske, ne nužno religiozne, kvalitete za cijeli život. Znam da ovo zvuči kao retoričko preseravanje, međutim nije. Život i neki ljudi koje ćete sresti na Korzu ili negdje vani vam to mogu potvrditi. I skoro svaki od njih ima neku zgodu ili anegdotu koja će vas dobru nasmijati a veže se uz ime patera Mije.

Posljednji put sam ga vidio prošle godine negdje u ovo vrijeme na šanku Palacha, popili smo pivu i čavrljali, on je nastavljao nazdravljati sa Zoffom, Prljom, Čarlijem i Sikijem ja sam produžio svojim putem ne znajući da je to last time da smo se vidjeli. Možda tako i treba biti... tko zna, vrzmaju mi se u glavi mnoge slike druženja s paterom Mijom - pjevanje i skakanje na Blagdan bendovu verziju ”Anarchy in UK” recimo, ili pomalo freakovske fešte u francuskom Taizeu uz logorsku vatru i akustične gitare, do nedjeljnih misa gdje je pater Mijo umjesto klasičnog sviranja crkvenih pjesama na orguljama angažirao za stalno bend s pojačalima, gitarama i bubnjevima. Da, dobro je pjevao i svirao električnu gitaru...

Nisam nikada pisao in memoriam. Ne znam točno kako se to radi. Nemam baš volje niti učiti o tome kako uglaviti u par kartica teksta sjećanje na dugogodišnje druženje s ovim Božjim čovjekom. Čovjekom prije svega, koji je volio život i živio ga na svoj osebujan način često nailazeći na osudu malograđanskih pravovjernika kojih u našem gradu nimalo ne nedostaje. Uglavnom, ako niste znali patera Miju Horvata ovaj tekst vam vjerojatno nema nikakvog smisla, no ako ste jedan od mnogih Riječana kojima je uljepšao život svojom neponovljivom i neobičnom osobnošću sjetite ga se oko Božića i zapalite svijeću za njega. Ako ne držite mnogo do katoličkih rituala popijte barem cugu u njegovo ime i poželite mu mir ”gore negdje”.

Pročitajte i tekst o neponovljivom pateru Miji koji je napisao Fr. Kristijan D. Raič, Op; na internet stranicama Dominikanci.hr.

P.S.
Imam osjećaj da nisam gotovo ništa rekao o Miji, ili Mišku kako su ga mnogi zvali od milja. Možda je dovoljno barem toliko da ga se spomenemo tu i tamo, to je najmanje što možemo... počivao u Miru Božjem.

Robert Paulić

Objavljeno 08.12.2005.