Pogled u prošlost: VIS Bohemi
U nastavku vam donosimo tekst riječkog književnika i publiciste Velida Đekića koji če biti objavljen u mjesecu rujnu u Sušačkoj reviji a govori o davnoj 1965. nastanku i stvaranju skupine Bohemi.
Priča o Bohemima zakotrljala se podalje od Rijeke, ali dovoljno blizu da je možda i morala završiti kao riječka pripovijest.
Početna sekvenca odvodi prvih dana 1965. na terasu lovranskog hotela Jadran (kasnije Lauriana). Tu se, u redovima lokalnog društvanca čiji imunološki sustav nije ni pokušao pružiti ozbiljniji otpor virusu rocka što je već neko vrijeme ubirao žrtve liburnijskim plesnim prostorima, iskristalizirala prva postava za konačnu kapitulaciju spremne momčadi. Darko Belašić Dare (vokal), Begnamin Stanić Bendžo (solo gitara), Radivoj Kovačević Fraka (ritam gitara), Sino Štritof (bas i vokal), te Robert Popeskić Bob (bubnjevi). Svi Lovranci, osim Opatijca Belašića. I donekle Stanića, rođenjem Riječanina, kojeg se u tom trenutku moglo smatrati i osobom „dvostruke pripadnosti“.
Anegdotalno intonirano prisjećanje na prve dane momčadi ne propušta istaknuti kako se Stanića, u to doba maloljetnog štićenika lokalnog Doma za djecu, vrbovalo da preskače ogradu što je domske klince dijelila od ostalih i tako se pridruži ekipi koja će iznjedriti bend. Nije ga trebalo mnogo nagovarati.
Dečki s terase Jadrana nisu previše razmišljali o imenu. Ili možda jesu, ali je tadašnje mladenačke glave zaluđene ritmom, čvrsto definiran stav „Zanima nas glazba, a ne lova!“ morao odvesti nikamo drugamo nego u bohemske vode. Ime je Štritofov patent. Učini li Vam se prezime odnekud poznato, to je zbog Sinova potomka, vaterpolskog reprezentativca bivše države.
Mjesto za vježbu pronašli su u prizemlju odmarališta Željezničar. Premijerni izvođački korak nije se dugo čekao. Već 22. ožujka 1965. momčad se penje na pozornicu lovranskog kina Sloboda, sudjelujući u lokalnoj reviji amaterskih sastava i pjevača Pjesma Lovrana, u dvorani prepunoj generacijski bliske publike. U programu natjecateljskog tipa junaci ove priče ne samo da se nisu uspjeli domoći nekog od prva tri mjesta, već su, ako je suditi prema onodobnim novinskim izvješćima, ostavili najmanje uvjerljiv dojam. Možda im se te večeri nije učinila dovoljno poticajnom nagrada, pristigla s proizvodne linije - Tvornice ribljih konzervi Ika?
Tragom iskustva da se prvi mačići u vodu bacaju, dečke nije napustio entuzijazam. Uslijedila je svirka na terasi odmarališta u kojem su vježbali. Repertoar? Slijedeći uzuse liburnijskih rock-prethodnika, dečki su isprva rado izlazili na pozornicu kao instrumentalna banda, npr. početkom 1966. u Rijeci, na Mlaki, tešući zanat svirajući Shadowse, Gershwina (električarsku obradu standarda Summertime), dok su u vokalnoj, VIS-ovskoj inačici izvodili teme Rolling Stonesa, Beatlesa, Trogsa, Kinksa. Sa scenski živahnim Belašićem za mikrofonom tri su ljetna mjeseca 1966. zaredali nastupi na terasi hotela Jadran, također svirke u Jušićima i na Zametu.
Novcem dobivenim za nastupe kupuju se instrumenti, ne kao pojedinačno, već kao zajedničko vlasništvo Bohema. Nešto veći financijski rizik znao je s vremena na vrijeme preuzeti Popeskić, zahvaljujući tomu što je radio kao grafičar u Novom listu, te mogao uživati u blagodatima prvih zarađenih plaća, što u prijevodu znači kako je dobio čast kreditirati bendovske avanture takve i slične vrste, gdjekad cijelom plaćom. Vraćalo mu se honorarima ubranim po plesnjacima. Grupa tiska vlastite plakate, ima i bendovsku posjetnicu.
Jesen 1966. donijela je prvi lom u radu sastava. Stanić je prestao biti štićenik Doma i, u nakani da serioznije ovlada gitarističkim umijećem, upisuje se u riječku Muzičku školu Ivan Matetić Ronjgov, a mjesec dana nakon početka školske godine u grad na Rječini se i preseljava. Bez solo-gitariste, Bohemi kao bend postaju prošlost. Na svu sreću, zakratko. Samo tri mjeseca potom formiraju se iznova, s drugim članstvom. Zadržavajući autorska prava na ime grupe, Sino Štritof nastavlja storiju s postavom koju, pored njega, čine Darko Belašić, Arno Udatny (solo gitara), Boris Kovačević Brka (ritam gitara) i Robert Popeskić. S Udatnyjem, stilski drugačijim gitaristom od prethodnika, uslijedio je nov zalet benda. Stilske novosti tu nisu stale, o čemu svjedoče fotografije momaka koje ih prikazuju s frizurama posvađanim s dotadašnjim regulama dužine i u košuljama oduševljenim cvjetnim desenima, što se moglo protumačiti kao danak na Kvarner kucajućoj flower power filozofiji. Iz te je faze upamćen nastup u riječkom kinu Partizan, također u Senju, Crikvenici, Klani i drugdje.
Veljače 1968. Bohemi su plesni adut iz rukava u dvorani Novog lista, krajem ožujka eto ih i kao glazbenog začina velikom omladinskom zboru na Učki (zajedno s grupom Kockari), u prosincu nastupaju na plesnjaku u Matuljima. Ta je godina donijela dodatne kadrovske promjene. Vokalnih dužnosti prihvaća se Opatijac Ivica Veljačić, bubnjarskih Lovranac Zvonimir Richter Mišo, a s vremenom se momčadi pridružuje i Edi Lazarić, Richterov sugrađanin, proširujući zvuk grupe klavijaturama. Prema sjećanjima suvremenika, društvo se iznimno dobro nosilo s temama Jimija Hendrixa, izvodeći ih tijekom nastupa u Domu Liburnija u Voloskom, u sušačkom Caru Eminu i trsatskoj Čitaonici (tu su, zime 1968/69, uz odličan odaziv publike, nekoliko mjeseci dijelili pozornicu s grupom Tois).
Zajedno s Uraganima, u sklopu programa priređenom za Dan mladosti, Bohemi će 25. svibnja 1968. zasvirati na riječkom Korzu. Na toj će se točki gradske mape Bohemi iznova naći već sljedeće godine, 27. travnja, što će ostati u sjećanju kao jedan od najuspješnijih nastupa grupe, pred dvije tisuće mladih duša.
Za dodatnu „unutrašnju dinamiku“ sastava osjetit će se zaduženi Udatny i Veljačić, zamjenjujući člansku iskaznicu Bohema onom Uragana. Na njihova mjesta uskaču Karlo Fabris (gitara) i Mate Karlović (vokal). Kada djelovanje te postave zamre, s njom završava i priča o lovranskim Bohemima, da bi mogla započeti ona o Bohemima kao riječkoj glazbenoj ekipi.
Naime, nov dah života momčadi donio je listopada 1969. povratnik iz beogradske Korni grupe, Dalibor Brun. Riječ je o zadnjoj „regularnoj“ inkarnaciji benda, koja se događa u sastavu Dalibor Brun (vokal), vraćeni odmetnuti sin Begnamin Stanić (solo gitara), Vlado Stanković (ritam gitara), Remigio Gabre (bas), Zvonimir Richter (jedini preostali Lovranac u bendu, zadužen za bubnjeve). S obzirom na tada već izgrađen Brunov zvjezdani status, Boheme se u toj fazi djelovanja nerijetko znalo doživljavati kao njegovu prateću ekipu.
Postava je započela probama u Amaterskom kazalištu Viktor Car Emin, vježbajući na novokupljenoj opremi Binson i Marshall. Prvi nastup imala je na subotnjem plesnjaku u Caru Eminu 22. studenog 1969. S te je pozornice odlepršala nastupati u Pulu (Uljanik), Maribor, Ljubljanu. U hali Tivoli je nizala redovite nastupe nekoliko mjeseci, praćena očima i ušima 1.500 poklonika njihova novog zvuka (te dijeleći pozornicu sa slovenskim grupama Vihori i Sinovi, pri čemu je dobro znati da je u potonjoj gitaristički dio posla obavljao Boris Bele). Siječnja 1970. nastupa se u bivšem baru riječkog hotela Neboder.
Momci tadašnji repertoar duguju izvođačima na čijem popisu prednjače Jeff Beck Group, Spencer Davis Group, Led Zeppelin, Creedence Clearwater Revival, Canned Heat, Blodwyn Pig. Svjedoci tvrde kako ga izvodili tako uvjerljivo da se nisu imali razloga sramiti ni pred originalnim izvođačima. Štoviše, Stanić je na svom Gibson Les Paulu, priključenom na 200 W gitarsko pojačalo s dvije kutije, Pageove dionice s prvog albuma Zeppelina postupno nadopunjavao, čineći ih složenijim od izvornih. Iskorak Bohema prema radikalnijim glazbenim vodama potiče tisak da ih počinje smještati u ladicu s etiketom „underground“.
U posljednjoj godini djelovanja Bohemi se pojavljuju pred publikom bez Bruna. Vokalnih se poslova prihvatio basist Remigio Gabre. Grupa se 1971. pojavila u Ljubljani, zbog nastupa na Boom festivalu, smotri tada vodećih ju-rock snaga, na kojoj je bilo predviđeno da Bohemi nastupe poslije grupe Time, kao zadnji u festivalskom nizu. Zbog nepridržavanja satnice, svirke prethodnih bendova odužile su se, pa se riječka momčad našla u situaciji da treba nastupiti vrlo kasno, u trenucima općeg zamora publike, koja se počela i osipati. U trenutku kad se očekivao izlazak Bohema na pozornicu, štoviše, tonski snimatelji Booma već su krenuli skupljati kablove i ostalu opremu, unatoč tomu što je bilo ugovoreno snimanje i riječke posade za festivalski album. U takvim uvjetima, bend je odbio nastupiti.
Završna klapa glazbeno-biografskog filma s nazivom Bohemi zabilježena je krajem 1971. godine.
Velid Đekić
Objavljeno 19.08.2010.
