Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

Posljednja večer 30. RiRock festivala

Posljednja večer 30. RiRock festivalaSubota je bila sasvim nešto drugačije od petka već samim time što je dvorana brojala mnogo više duša i udomila ozbiljniju publiku, a i repertoar je bio daleko raznolikiji i time – interesantniji. Dok je vani mjesec bivao sve manje pun, Stereo dvorana je poprimala sve više gostiju koji su došli prisustvovati posljednjem nastavku ove dugometražne verzije RiRock festivala. Poučena već viđenim redoslijedom aktera i svjesna činjenice da je nemoguće pogledati svih i svakoga te pritom ostati čitava, odlučila sam proučiti samu jezgru večeri i one koji su bili sretnici, zasluženo ili ne, dobiti ’udarne’ termine.

Burning Nicola su otvorili tako moju večer te su bez obzira na osobnu skeptičnost prema informaciji da sviraju punk na čakavštini ispali zaista u redu, a ideja za koju im se mora priznati originalnost nije ostala samo na ideji već se lijepo realizirala u jedan solidan nastup. Posebno je bio zanimljiv malčice stariji gitarist koji je izgledao ’unajmljen’ pa me podsjetio na Gilmoreice (jesam, gledala sam) i Sebastiana Bacha kojeg su si uzeli kao člana benda one male klinke koja igra ulogu najbolje prijateljice. Zabavili smo se tako uz pjesme o ’čapavanju riba na muliću’ i konačno rasplesane prve redove. Nicola dobivaju najvišu ocijenu za originalnost.

Sljedeće su najavili Bumslange, kao bivše članove benda Strip Forbidden koji su svirali metal s vokalom, a sad sviraju metal bez vokala. Tako su nam rekli, ali ono što je uslijedilo osobno ne bih svrstala pod metal negu u jedan lijepi, instrumentalni (što ponekad dođe olakšavajuće za uho) ekletični miks post rocka i progressive metala uz zanimljive intermisije čak i jazza i bossa nove popraćene autentičnim zvukovima djembea kojeg si je bubnjar uredno zavezao kao dodatak svome instrumentu. Spontanim specijalnim efektima je mnogo pridodala neobična igra reflektora u psihodeličnim bojama na praznom podu pod stejdžom dok se nekolicina odane publike doslovno rukama ljepljivo objesila uz sam rub i pažljivo slušala note. Izgledom nespojivi, ovdje su bili upareni gitara i bas, jedna u rukama nekakvog mišićavog pozera sa bijelom uskom majicom koja bi što više otkrivala, a jedna u rukama nekakvog skromnog dečka načitanog izgleda – no zvučali su izvrsno, pa tko bi ih uopće gledao. Bumslange dobivaju najvišu ocijenu za neočekivano privlačenje pažnje.

Prvi gosti bili su Klaus. Već pri namještanju instrumenata dalo se naslutiti da će se čuti nešto na što nismo trenirali uši prethodnih večeri. Ako se ne varam, na basu je započeo gitarist iz sinoćnjeg Ishiatza, kojeg je kasnije zamijenio gitarom, a bas je predao onoj u koju su ionako sve oči bile uprte, ženskoj vokalistici na synthu neobičnog izgleda i pokreta ruku za hrvatski pojmovnik, dok je vani to sasvim uobičajeno. Ipak, za outfit i frizuru dobiva estetsku desetku te također za oduševljeni vrisak muškog dijela publike sa isplaženim jezikom kada su vidjeli da žena uzima bas u ruke. Elektronske dionice odsvirane od benda na trenutke su zvučale dobro, ali su znali ponegdje previše zaglibiti u eksperimentiranju gdje se osjetilo previše zanosa, a premalo uvježbanosti. Opet, lijepo je bilo promijeniti vrstu glazbe i boje stejdža jer nam je to na koncu držalo oči širom otvorene. Klaus dobivaju najvišu ocijenu za estetiku.

Tada se dogodio Mandelbrot Set na što sam zadovoljno protrljala rukama jer već dugo želim vidjeti taj bend uživo i – nisu razočarali. Usvirani zvukovi benda sa iskustvom djelovali su pomalo terapeutski te su svima jasno dali do znanja kako se to radi carski rastur u eksperimentiranju bez da ikoga od toga boli glava. Note su se napokon stisnule, a osmijesi razvukli, jer nije nedostajalo ni zdravog humora u komunikaciji te se molio plijesak za ’edipov kompleks’, svaka pjesma se najavila kao još jedna ’o lošem raspoloženju’, a kao zadnja stvar molilo nas se da na 5 svi kažemo – ’glasnoća!’ – što je, barem sam ja tako protumačila, bilo namijenjeno onoj pokojoj grupaciji suvišnih decibela kojima smo mogli svjedočiti obje večeri u Stereu. Ipak, Setovci su mogli biti i najglasniji na svijetu pa opet ne bi nimalo pokvarili doživljaj. Ove zaista sjajne momke voljela bih vidjeti na samostalnom koncertu uz još mnogo smiješnih epizoda i bacanja gitare na pod na kraju nastupa. Treba li reći tko dobije ukupnu najvišu ocijenu?

Teško da išta opet zvuči dobro poslije Mandelbrota, ali ono što je uslijedilo bilo je zaista – čudno, u najmanju ruku. Odjednom su se pojavili neki ljudi nazvani Otkrivanje, koji su bili prestari da bi njihovo brljanje bilo simpatično, kao što je to kod klinaca, a najavili su da im je to prvi nastup u Rijeci. Usta je otvorio nekakav nadobudan vokal te se činilo na trenutke da smo zalutali u nekakav narodnjački klub, dok nas je u stvarnost vratio pokoji gitaristički riff. Osim nekakvog tipa koji ih je pažljivo snimao na privatnu kamericu, osvrnuvši se, nisam primjetila ništa drugo osim glasnoga smijeha. Nastup je zaista izgledao padobranski, jer nisam mogla pronaći ništa što bi ih svrstalo na bilo kakvu Rirock listu, jedini rock s kojim bi ih povezala bio bi, kako je to moja kolegica primjetila, ’art christian rock’ makar njihovi tekstovi nemaju veze s kršćanstvom. A sada ovako, dakle, klavijature, gitara, akustična gitara i bubanj. Najviša ocijena za komediju.

Growl metal me nije zaobišao ni ove večeri, žanr jedan uporni, ali u Denial slučaju nije mi djelovao nimalo usiljen i taj zastrašujući krik i jauk činio se gotovo prirodan vokalu benda. Sve tri gitare djelovale su vrlo snažno usvirane, kao što je bilo usklađeno i zabacivanje kosica. Jedna gitarica me se posebno dojmila, obješena oko vrata gitaristu u crnoj zločestoj majici, a bila je hipijevska roza sa cvjetićima. Nenaviknuta na tu vrstu glazbe, nakon što je vokal ljudskim glasom upitao ’Sviđa vam se?’, nisam mislila da ću to izustiti, ali zapravo mi uopće nije zvučalo loše te pretpostavljam da bi ljubiteljima istog nastup bio upravo izvrstan. Radojka!, Kane!, i publika ih je jako voljela i dovikivala im imena te se osjetilo žaljenje kada su rekli da izvode posljednju stvar. Petica za headbangove i najviša ocijena za nadljudske vokalne sposobnosti.

Ne mogu ne ispisati jedan hip hip hurray za Exile bend koji nažalost nije nastupao jer im je bubnjar bio bolestan.

Ono što sam vidjela bilo je dovoljno da popuni jednu veliku glazbenu lepezu te subotnju večer učini uistinu osvježavajućom. Žanrovi su bili lijepo uštimani za početničke uši, neki su nas dobro nasmijali, neki ostavili bez daha, ali svoju misiju da nas zabave i promoviraju riječku scenu u ovu bučnu večer, ujedno i posljednju, su ispunili. Subota dobiva najvišu ocijenu za ugodna iznenađenja. (C.K.)

Objavljeno 14.12.2008.

Vremeplov

Ružnoća je na neki način superiorna ljepoti zato što traje.
Serge Gainsbourg