Davne 1968. godine petorica studenata Medicinskog fakulteta otvorila su studentski klub u Kružnoj, nadjenuli mu ime po revolucionarnom češkom studentu, u njemu pekli prvi riječki pomfrit, puštali glazbu s juke boxa, organizirali koncerte i započeli pisati veliko poglavlje riječke povijesti
Da zidovi mogu pričati, kakve bi samo priče pričali o »Palachu«. I one s happy endom, i one tužne, ali i one iz rubrike »vjerovali ili ne«, bile bi to uspomene na ambiciozne studente i mlade kreativce grada na Rječini, priče o plesnjacima, koncertima, radionicama, raznim promocijama, izložbama i predstavama. Jer priča o »Palachu« može se ispričati na tisuće različitih načina, kroz tisuće »malih« priča svih onih koji su u četrdeset godina postojanja kluba barem jednom pohodili to okupljalište riječke mladeži u Kružnoj. Kako svaka poštena priča ima svoj početak, prvi reci »štorije« o Palachu počinju se ispisivati sredinom revolucionarne 1968. godine. Upravo su tad petorica studenata Medicinskog fakulteta, Boris Traub, Ivan Saftić, Ivan Kraus, Zmago Turk i Ratko Brnabić, pokrenuli inicijativu otvaranja studentskog kluba medicinara, po uzoru na već postojeći klub pri Pedagoškoj akademiji. Njihova ideja isprva nije naišla na odobrenje ondašnjeg Općinskog komiteta koji nije podržavao tu svojevrsnu separaciju riječke omladine na studentsku i ne studentsku populaciju, a posebice na nekoliko različitih studentskih klubova, ali ipak su ukazali na prostor u Kružnoj ulici gdje se tad nalazila studentska gostionica Index.
Turbulentni početak
– Tamo su visjeli pijanci iz Starog grada i Komitet je zapravo tražio način kako riješiti problem tog prostora, a mi smo imali ekipu spremnu uhvatiti se u koštac s tim izazovom. Ključeve prostora preuzeli smo 17. studenoga 1968. godine i u već u prvoj godini poslovanja ostvarili zaradu od 150 milijuna dinara. To naglašavam jer su godinu dana ranije tadašnji voditelji napravili promet od samo pet milijuna dinara, prisjeća se turbulentnih početaka Boris Traub, najstariji od petorice studenata i kazuje kako je klub i dalje u toj godini nosio ime Index, sve do veljače iduće godine kad su mu nadjenuli ime Studentski klub »Jan Palach«, u čast češkom studentu filozofije na Karlovom sveučilištu koji se 16. siječnja 1969. godine usred Praga zapalio. – Jan Palach bio je simbol otpora, mladosti, studenata i borbe za slobodu. Naravno da nekima nije bilo po volji što smo klubu odlučili dati baš to ime, no u to vrijeme Jugoslavija je bila najslobodnija među socijalističkim zemljama. O imenu nismo odlučivali nas petorica, mi smo samo predstavljali mišljenje riječkih studenata, iza nas je stajala cijela studentska populacija, još su uvijek bili aktualni odjeci revolucionarne 1968. godine, pa nitko nije želio prkositi studentima i ime je tako prošlo, priča nam Ivan Saftić, danas ugledni liječnik.
Preteča fast fooda
Povratak u prošlost, na sam početak kluba u Kružnoj, u našim sugovornicima probudio je brojne uspomene na studentske dane, posebice na plesnjake na kojima je bilo više djevojka, no mladića. – Imali smo mi i DJ-e, ali nisu oni imali aparature kao ovi današnji, imali smo jedan juke box u koji smo Kraus i ja ubacivali kovanice od pedesetice i tako birali glazbu. Kad bi se ispraznili, otvarali bi »kasu« juke boxa i krenuli ispočetka, s osmijehom na licu priča nam Saftić, a Traub naglašava kako se u »Palachu« radio i prvi pomfrit u Rijeci. – Da, i to s ketchupom, ponosno je istaknuo Saftić. Imali smo tuljke od masnog papira, a prodajni pult nalazio se na mjestu gdje je danas glavni ulaz u klub. Ma, mi smo vam bili preteča fast fooda. Osim toga, prvi smo imali i plastificirane iskaznice zahvaljujući stroju kojeg je iz Italije dobio Traub. Bio je to zapravo stroj za varenje plastičnih vrećica, neke su od zanimljivih priča kojih su se ovih dana prisjetili Saftić i Traub, naglašavajući da su znali prodati i preko tisuću ulaznica, a klub bi vikendom nerijetko zatvarao svoja vrata u osam navečer, i to ne zato jer je prestajao s radom, već je bio toliko pun da više nitko nije mogao ući.
Oaza slobodnog razmišljanja
– Nitko nas nije financirao, naši su se programi sami isplaćivali, a u »Palachu« su svirali i Arsen Dedić i Radojka Šverko, i mnogi drugi poznati glazbenici. Imali smo nekoliko stalno zaposlenih konobara, čistačicu i pravu šeficu računovodstva. E, kad je ta gospođa ponedjeljkom predavala novac na račun, bila je posebno dočekana jer je bila puna keša, a u to vrijeme to je bila prava rijetkost, pričaju nam u glas Saftić i Traub, tek danas svijesni da se upravo zahvaljujući njihovoj inicijativi Rijeka može pohvaliti klubom koji je ispisao dio povijesti grada na Rječini. – »Palach« je za nas bio mjesto druženja, zabave, upoznavanja, mjesto življenja u slobodno vrijeme. Svi smo mi znali da ćemo, bez obzira na dogovor, u »Palachu« sresti nekog poznatog. Bila je to naša oaza slobodnog razmišljanja, a to je ostala sve do danas, zaključuje povratak u prošlost Ivan Saftić. Uspješno poslovanje Udruženja medicinara trajalo je do svibnja 1971. godine kada su dva Ivana, Ratko Zmago i Boris jedan za drugim pozavršavali fakultete i »Palach« prepustili nekim novim ljudima. Tijekom četiri desetljeća postojanja, kroz »Palach« su prošli mnogi »novi ljudi«, jer povijest tog kultnog okupljališta u kružnoj satkana je zapravo od uspomena generacija i generacija Riječana koje su upravo u tom klubu proživjele dio svoje mladosti. A njih, te »djece Palacha« nije malo. Svi oni zaslužni su što ove godine slavi četrdeseti rođendan i uživa status perjanice riječkih kulturnih strujanja, oaze alternativne kulture i urbanog otpora.
DAVORIN ŠIMUNOVIĆ, PREDSJEDNIK OMLADINSKE ORGANIZACIJE OD KRAJA ’80-tih - Okupljalište raznih generacija – Našim programima u Palachu postavili smo standarde rada u kulturnoj i zabavnoj djelatnosti. Ono po čemu ću pamtiti Palach zasigurno su odlični koncerti, a njih je bilo doista puno. Istaknut ću koncert grupe »Leb i sol« jer je za mene to bio koncertni vrhunac, tad su prvi put nastupali u Hrvatskoj i to u dvorani Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, u pulskom Uljaniku i u Palachu. Bio je to i skup projekt, ulaznica je koštala za to vrijeme iznimno puno, čak 90 kuna, a okupile su razne generacije. U Palachu se snimala i prva »Latinica« izvan studija HRT-a, bila je na temu transseksualaca, a gosti su bili Marija Štrajh, Damir Martinović Mrle i Salome.
GORAN UŠLJEBRKA – VODITELJ PROGRAMA U SEZONI 1988.-1989. - Svačiji i ničiji klub – Palach je bio u pravom smislu kultno okupljalište mladih, revolucionarno po pitanju programa, a pozornica kluba ugostila je mnoge značajne glazbenike. Zapravo je Palach istovremeno svačiji i ničiji jer nikome ne pripada, a opet su svi dobrodošli. Svirke koje su dio povijesti kluba zasigurno su one grupe »Let 3« koje su bile prave male predstave, svaka je bila posebna priča i imala je specijalnu scenografiju, jednom prilikom im se čak i zapalila. A u to doba nije bilo lako organizirati koncerte, potvrde o nastupu slali smo teleksom i snalazili se na sve moguće načine, imali smo stalnu borbu sa stanarima okolnih zgrada kojima je smetala buka i glasna glazba, ali ipak smo opstali.
VLADO SIMČIĆ VAVA – DJ KLUBA U RAZDOBLJU OD 1987.-1994. - I stropovi su plakali za vrijeme koncerata – U Palach sam počeo dolaziti negdje početkom osamdesetih godina i vrlo brzo je postao moj drugi dnevni boravak. Sjećam se jednog koncerta »Azre«, tonske probe počele su u 18 sati, no kako se publika polako počela skupljati u Kružnoj, odlučili smo je pustiti u klub pa se tonska pretvorila u koncert koji je trajao nevjerojatnih pet sati. Takvih događaja nije bilo puno, ali su definitvno obilježili povijest Palacha. U pamćenju mi je ostao i koncert »Psihomodo Popa« kad je navala u klub bila tolika da su popucala stakla na vratima, a stropovi su proplakali od kondenzirane vlage. Ma, stropovi Palacha često su plakali za vrijeme koncerata.
TONI TIBLJAŠ – VODITELJ KLUBA OD 1987.-1995. - Palach kao konjušnica – Palach je bio jedan od rijetkih klubova za publiku sklonu alternativi, rasadnik mladih kreativaca koji su u tom klubu pronašli svoje mjesto, ma svaki dan je bio neki show program. Klub se u moje vrijeme stalno mijenjao, svake godine smo ga preuređivali, radili nešto novo na izgledu prostora, a posebno pamtim klub iz vremena kad ga je oslikao Giannino Božić. U sjećanju mi je ostala jedna »country večer« kad smo prostor kluba pretvorili u konjušnicu, a imali smo i prave konje s Grobnika. Na kraju te večeri, vlasnik je došao po svoje konje, ali prije no što ih je ukrcao u prikolice zajahao je jednog i tako jašući napravio đir ispred tadašnje Riječke banke, a u blizini su bila i tri policajca. Kasnije su ti policajci svratili do Palacha i raspitivali se što se događalo tu večer, a netko im je kazao da su bili konji i na to je jedan od trojice policajaca kazao da je vidio kako netko jaše konja, ali da nije ništa htio reći jer je mislio da će kolege mislit’ da je lud. Sjećam se i nastupa Billyja Cobhama 1989. godine koji je došao zahvaljujući suradnji s jednom tršćanskom agencijom, a koncert se održao gotovo na prijevaru jer taj svjetski poznati bubnjar zapravo je trebao održati glazbenu radionicu. No, brzo je shvatio da je u pitanju pravi koncert pa se samo nasmijao i zasvirao s bendom koji smo za tu priliku oformili.
DAMIR MARTINOVIĆ MRLE – VODITELJ PROGRAMA U SEZONI 1992.-1993. - I vuk i crvenkapica u Palachu su bili – seksi – O pričama iz Palacha mogao bih napisati cijeli roman, posebice o razdoblju kad sam bio zadužen za program kluba. Ma, bio je to period za ispizdit’, svašta se događalo unutar zidova Palacha, no osmišljavanju programa se pristupalo krajnje ozbiljno, uvijek smo unaprijed znali što će se događati. Najluđi programi odvijali su se tijekom tjedna, a posebno ludi bili su oni pod nazivom »Sexy utorak«. Sjećam se sexy uprizorenja priče »Crvenkapica i vuk«, baš u to vrijeme u klub su instalirane »skrivene kamere« kako bi nadležni organi mogli vidjeti što se događa unutar Palacha. Na dan kad su te kamere postavljene, jedan od protagonista »Crvenkapice i vuka« malo se ipak previše zanio u izvedbu te erotične priče, pa je usta prao idućih sat vremena. Rukovodstvo je drugi dan završilo na razgovoru u MUP-u, na sreću nije bilo ozbiljnijih posljedica.
SIMON DEJHALLA – VODITELJ PROGRAMA U SEZONI 1995.-1996. - Romantična rupa za izgubljene tinejdžere – Palach je otkad postoji bio romantična rupa za izgubljene tinejdžere, kakvi smo svi mi i nekad bili. Bio je i jest poligon za odrastanje. U tom su klubu brojne generacije riječke mladosti dobile prvu priliku, učiniti prve korake u organizaciji raznih događanja, a među njima bio sam i ja. Upravo sam u Palachu dobio prvu šansu organizirati neke koncerte i zabavna događanja za mlade. Razdoblje po kojem ću zauvijek pamtiti Palach jest period kad je voditelj programa bio Damir Martnović Mrle. Bilo je to jedno ludo vrijeme, posebice za moju generaciju, kad su se u tom klubu mogle događati lude stvari. Sjećam se perioda zamračenja kad u Rijeci nije radio ni jedan drugi klub jer je to bilo vrijeme rata, a jedino je Palach imao potpunu svjetlosnu i zvučnu izolaciju pa je bio jedino noćno gradsko okupljalište.
