Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

RiRock albumi: [mandelbrot set] - ”Hotel Magnolia” (Dirty Old Label, 2009, CD, LP)

RiRock albumi: [mandelbrot set] - ”Hotel Magnolia” (Dirty Old Label, 2009, CD, LP)Album ”Hotel Magnolia” skupine [mandelbrot set] odlučili smo vam predstaviti kroz recenzije dvoje različitih slušatelja koji su se iako različiti složili u jednom, a to je da je album odličan glazbeni uradak koji zaslužuje uvrštavanje u fonoteku ponajboljih riječkih albuma.


Bez potrebe da ih se uspoređuje, a sa sasvim jasnom spoznajom da su dečki iz skupine [mandelbrot set] naslušani i da poznaju ne samo različite glazbene pravce već i onaj teorijski dio glazbe; strukturu pjesme, korištenje crescenda i decrescenda, tempa, ritma ... predstavljamo njihov novi zaigran, brz i žestok glazbeni uradak ”Hotel Magnolia.

Možda nekima smiješno zvuči nabrajanje stručnih termina u kombinaciji sa skupinom iz čije tvornice izlazi glazba koju bismo približno mogli opisati kao kombinaciju noise-rocka, psihodelije, math-rocka i HC-punka, ali upravo nam njihovo poznavanje teorije dokazuje da je glazba koju stvaraju daleko od buke i galame.

Pjesma koja otvara album naziva ”Year Of The Pig” brza je i žestoka stvar u kojoj dominiraju izražajan vokal i odlične gitare.

Nakon nje slijedi ”Butt End”, razigrana i zanimljiva pjesma koju karakteriziraju brze promjene ritma te ponavljanje motiva. Tijekom pjesme izmjenjuju se brzi i laganiji dijelovi da bi pred sam kraj uslijedio instrumentalni koji nosi sve pred sobom. Osim što njime pokazuju svoje sviračke sposobnosti dokazuju nam kako instrumenti mogu biti moćna igračka. Da nema timera na playeru nebi ni primjetili da pjesma traje 7:52 minuta.

”In Absentia” počinje distorziranim gitarama i vokalom koji nam recitira. Pjesma glatko teče do 4. minute kada se događa svojevrsni pomak u kojem svi govore u isti glas, pjesma skreće s tračnica da bi se nakon 30-ak sekundi vratila na iste i nastavila razigrano i žestoko do samog kraja.

Sljedeća pjesma naziva ”Temple Of Faces” počinje pljeskom i govorom ”političara” koji okupljenima govori o monopolu i oligarhiji. Nakon 55 sekundi govora započinje brza i odlična svirka. U pjesmi je dosta eksperimentiranja sa zvukovima no sve je primjereno i dobro uklopljeno tako da njihovo istraživanje zvuka ne narušava harmoniju i melodioznost pjesme.

”Boy From The Land of Non” počinje brzo i žestoko. Ovo je ujedno i najbrža stvar na albumu uz brze gitare, bubanj pomalo zaturen u pozadinu i odličan vokal. Od samog starta tjera na skakanje i teško ju je mirno odslušat.

Zadnja pjesma na albumu je ujedno i najsporija. Pjesma ”Dingo” mogla bi se opisati kao laganica na mandelbrotski način. ”Dingo” traje 13:46 minuta tijekom kojih vokal prelazi iz deranja u melodiozno pjevanje dok ga bend do kraja složno prati. Pjesma ima nekoliko svojih vrhunaca od kojih je zadnji označen distorziranim brzim gitarama krajem 7. minute. Negdje oko 9. minute trajanja dolazi do promjene koju izvode tako suptilno da izgleda kao da su iz ”Dinga” uplivali u novu stvar no zapravo se radi o istoj samo što ovaj završni dio karakterizira poigravanje zvukom i tih vokal.

Rezime bi glasio: razigrano i eksperimentalno s tendencijom da ”ukusno” izokrenu i promijene sve što se uskladbi da s ciljem da se ne izgubi ništa od melodioznosti pjesama.

Ne smijemo zaboraviti pohvaliti niti tekstove koje potpisuje Kris Vunić te odlično dizajniran cover albuma za koji su zaslužni Igor Mihovilović i Ivan Svaguša za koji su se poslužili fotografijama koje su na njihovim koncertima snimili Gene Aicher iz Njemačke i Kristijan Vučković iz Rijeke.


Drugim riječima:

Riječko zadarski nojzeri su odlučili spakirati svoje sonične napade u formi CD-a.
I što to očekuje dragog čitatelja?

Pa upravo to, jedan supersonični dojam, dojam probijanja zvučnog zida od strane nekog mlažnjaka (danas samo NATO jer su nam oni dragi MIG-ovi iz Varšavskog pakta prestali biti relevantni samom rasformacijom te institucije ili očajnim stanjem u hrvatskoj zračnoj mornarici, eto).

Album nam otvara kompozicija ”Year of the pig”, jedna od kraćih i konkretnijih na albumu. Tu imamo odmah naznake njihova nasljeđa, čvrsta ritam sekcija ala Jesus Lizard, ali i prateće gitare koje idu uz to. Samo što vokal nema one lizardovske krikove, no možda je to i bolje.
Inače prvu stvar bi mogli okarakterizirati kao konkretni komad rocka obojan s nojz elementima, ali s ciljem da se u prvi plan iskaže energija, a ne ekspeimentalnost. I to funkcionira. Stvar vas lupa kao ”Bullet in the Header”.

Slijedi nam ”Buttend”, s novovalnim intorom, dok ne uslijedi opet agresivan napad bas gitare. Tu se malo odmičemo od poetike Lizarda, iako i dalje možemo osjetiti utjecaje, no više mi tu uleću Sonic Youth. Ipak, važno je napomenuti kako mi se sam bend ispovjedio tvrdnjom da su oni sinteza Misfitsa i Floyda, a i zbilja album odražava to i s takvom primisli čitajte ostatak recenzije.
Posebice na svemirski rep pjesme, a tako trtica, kao i ime grupe u svojoj mikro pojavi zapravo sadržava cijeli makro svijet u sebi ili da citiram Leibniza: ”Svaki dio materije može biti shvaćen kao vrt pun biljaka i kao ribnjak pun riba . Ali svaka grančica biljke, svaki ud životinje, svaka kapljica njihovih sokova još je jedan takav vrt ili jedan takav ribnjak.”
No taj spejsi dio nije fluidan kao neka maglica, već više žestok poput polja asteroida.

Nakon toga pjesma ”In Absentia” koja počinje disonancom, malo čak i vuče na Tom Waitsa, koji se toliko napio da je izgubio blues utjecaje i samo je odlučio gruvati po instrumentima.

No nakon tog introa ulazimo u stil Mandelbrota, što bi po meni bio kombinacija Sonic Youtha i Jesus Lizarda i tako se vozimo. Znači tu su i žestoki dijelovi, izbrejkani, ali i oni svemirsko fluidni. Ipak, bas gitara poput nekog motora cijelo vrijeme diktira vožnju. I onda se uključuju distorzija pedale, naglašavanje i ponovni raspad i disonancu. Prikaz spoja suprotnosti absoluta svemira, harmonija vs. disonanca. I tako oni vrte i igraju se sa kozmičkim zakonitostima kroz muziku.

Pjesma ”Temple of Faces” kreće samplom ili slično, gdje se ironično osvrće na kapitalističko društvo. Onda kreća riff ala Jon Spencer Blues Explosion, koji se obogaćuje samim stilom benda (naime previše sam nabacio referenci na bendova, a važno je napomenuti kako Mandelbrot set ne zvuči kao bilo koji navedeni bend, već je sublimacija cijelog alternativnog, nojz i psihodeličnog rocka, time su zbilja jedinstveni i zbilja je izvrsno što takav kreativan bend postoji u našem susjedstvu).

Onda imamo pržilicu ”Boy from the land of none”, koja najbolje prikazuje tvrdnju benda da su oni kombinacija Misfitsa i Pink Floyda. To mi je najbolja pjesma na albumu, svaka čast!

I album zaključuje pjesma ”Dingo”. Nojz rocker koji ima dugačak rep, valjda zato Dingo (ako sam u krivu...). Naime, do nekih osam minuta imamo konkretnu pjesmu i onda se ostatak razvija u psiho nojz improvizaciju. Tko je vidio bend uživo i njihovih skoro pa stotinu efekt pedala shvatit će o čemu se radi. Svemirska vožnja u brodu kojemu čak niti Milleium Falcon nije dorastao.
I takav je album, brži od Millenium Falcona.

Prava uživancija za sve koji se žele osloboditi lanaca žanrova muzike i plutati, bolje reći ŠIBATI kroz beskonačnost svemira.

Anamarija Simčić Paulić / Marin Tomić

Objavljeno 11.08.2009.

Vremeplov

Glazba je za mene samo glazba. Možeš otići u bilo koji dio svijeta i čuti lijepu glazbu karakterističnu za to područje.
Etienne M’bappe