Svi osim mene (in memoriam Robert Paulić)

Sandi je svirao Ocean, a ja sam se tiho skutrio iza Zorana i Claudie i plakao. Mali gad ju je otpjevao bolje od ćelavog, znam da bi se ti složio sa mnom, i zbog toga ga još više volim.

Svi su bili gore. Naš bubnjar Tomi i visoki Marin kojeg nisam vidio sto godina. Ana kojoj sam u jednoj dugoj sekundi bez riječi sve rekao. Leo kojem smo ispred antikvarijata priredili open air za rođendan, dečki iz bendova, prijatelji iz Palaha, kolege s posla, Anamarija, Zoran, roditelji...

Svi osim mene.

Ja sam bio na Mlaki i polijevao te vodom iz hidranta dok si se blesavo cerio i uzvraćao istom mjerom. Nakon toga smo se mokri do kože sakrili u park i gledali radnike iz Čistoće koji peru cestu i smijali se njihovom čuđenju što je raskrižje netko prije njih već oprao. Bio sam pred tvojom zgradom šokiran otkrićem da se Floydi mogu svirati na akustari. Bio sam zabrinut što malom bratu daješ da sluša Bowieja i Stone Roses (daj ne seri, pa neće mi valjda slušat New Kidse). U Palachu sam lagano drhtao jer je publika otkačila na nas. I pred školom sam bio i dijelio tvoj bijes prema profesorima i učenju. I ljubav prema curama. Bio sam oduzet kad sam vidio novine, a čuli smo se dan ranije, toliko u nevjerici da sam zakasnio na posao...

Frende, svima nam nedostaješ.

Krešo Mihelec (grupa Geto)

Objavljeno 07.11.2008.