Top singlovi

  1. Foo Fighters - The Sky Is A Neighborhood
  2. Thirty Seconds To Mars - Walk On Water in the Live Lounge
  3. Sting – I Can't Stop Thinking About You
  4. Radiohead - Lift
  5. David Bowie - I Can't Give Everything Away
  6. Prophets Of Rage – Living On The 110
  7. Nine Inch Nails – Less Than
  8. Queens Of The Stone Age – The Way You Used To Do
  9. U2 - You’re The Best Thing About Me
  10. Starsailor - All This Life

Top album

Neil Young - Hitchhiker

dvd preporuka

David Gilmour – Live At Pompeii

Najava koncerata

Ključne riječi

Sve ključne riječi

THREE DOGS FUCKING - Tko su aktualni čuvari pečata riječkog novog vala?

THREE DOGS FUCKING - Tko su aktualni čuvari pečata riječkog novog vala?»Punk is not dead« poručuje grafit, tvrdoglav i crn, s jedne od riječkih fasada. Godina je Gospodnja 2002., i on zbunjuje prolaznike. Ne toliko dvojbom oko nakane njegovog autora u vezi s fasadom što ju je izabrao za mjesto testiranja svoga komunikacijskog umijeća (poružnjena ili uljepšana, pitanje je sad?), koliko očuvanošću nanesene boje koja svjedoči da je napisan ne tako davnim zamasima ruke. Napisan u najgorem slučaju prije godinu-dvije, unatoč tomu što je vlastitom porukom izravna poveznica s vremenskim odsječkom od kojeg je njegov aktualni čitatelj udaljen ništa manje nego dvadesetak godina.

Takav kakav jest, s dubokim nesuglasjem između trenutka u kojem je napisan i doba koje eksplicitno priziva, grafit se, naime, u očima prolaznika čita kao problem, budući da potiče na barem dvije oprečne reakcije. Moguće ga je kao tvrdnju odbaciti, uz komentar koji, možda i s pokojim zrnom zloće, aludira na izgubljenost tvorca grafita u vremenu i prostoru. No, moguće ga je i primiti s blagonaklonošću, pogotovo čita li ga se u medijskom okruženju koje, pored ostalih informacija, nudi i onu o 25. obljetnici stilskoglazbene formacije imenovane novim valom. Dakle, doživljavajući ga (s onu stranu pristajanja ili nepristajanja na grafitom iskazan stav) poticajem za nostalgično prizivanje u misli potkulturne formacije koja je prije četvrt stoljeća nazivana »buntovnicima s razlogom«, »simboličnim kamenom bačenim prema institucijama sustava«, ako ne i »urbanom gerilom«.

Što je preživjelo?

Kojem će se čitateljskom rakursu prolaznici prikloniti, individualna je odluka. Odustajanje od prvog ne mora apriorno značiti i priklanjanje drugom, pogotovo ne u obljetničkim prigodama, u pravilu impregniranima nostalgičarskim reminiscencijama na bolju (najčešće čitaj: redizajniranu) prošlost, uključujući prizivanje u spomen jučerašnjih antologijskih trenutaka. Ne zato što u slučaju uličnim napisom neupokojenog potkulturnog pokreta takvih trenutaka ne bi bilo. Svakako bi elaboriranje riječke inačice punkersko-novovalnog udara s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih, primjerice, doista antologijskim okvalificiralo zajednički diskografski istup riječkih autorsko-izvođačkih snaga na LP-ju »Rijeka-Paris-Texas«, Grčovu kazetu »Sloboda narodu«, Parafov album »Zastave«, zasigurno nešto od živih nastupa Termita (npr. nastup u Kristalnoj dvorani opatijskog hotela Kvarner), album »Two Dogs Fucking« Leta 3, zatim izvanvremenske skladbe kao što su »Vjeran pas« Termita, »Ima li nešto« Grada, »Ogledala« istoimene skupine, »Bombe i bomboni« Idejnih nemira etc.
U raskoraku između dvije mogućnosti čitanja grafita »Punk is dead«, možda je ipak najuputnijim prikloniti se – trećoj. Umjesto ultimativnosti tvrdnje koja vuče u prošlost, prepoznavajući u grafitu poticajnost pitanja koje propituje sadašnjost. Pitanje koje glasi: ako se već tvrdi da nije mrtav, što je to zapravo preživjelo od riječkog punka / novog vala? Pokazuje li ono što se nazivalo riječkom alternativnom scenom još uvijek znakove života? Ako možda ne u obličju izravno djelatnih protagonista svojedobnoga gradskog potkulturnog pokreta, a ono – što je podjednako važno, možda i važnije – kroz uvažavanje iskustava stvorenih gibanjem mladih na glazbenoj i društvenoj pozornici otprije četvrt stoljeća, prihvaćanjem punkerskih / novovalnih iskustava kao punovrijedne baštine, kojom je scena na ovaj ili onaj način i danas prepoznatljivo inficirana?
Ili, jednostavnije – tko su čuvari pečata riječkog novog vala? Pod uvjetom da ih uopće ima.
Na svu sreću, više je uporišta što otvaraju prostor da se na posljednje pitanje ponudi odgovor koji je pozitivan. Čuvara pečata doista ima, i možda nije pogrešnim među njima upozoriti na nekoliko imena koja svojim djelovanjem ne prestaju svjedočiti o protežnosti svojedobne riječke scene i u naše dane, čineći to implicite i eksplicite. Neka to budu tri imena kao na svoj način tri ključne točke riječkoga punkersko / novovalnog (nimalo bermudskog) trokuta.

Prvoborac Leta 3

Ime kojemu nedvojbeno pripada počasno, prvo mjesto, jest Damir Martinović Mrle. Moguće je da izraz počasno u njegovu slučaju i nije najsretniji, budući da su iznimna dugotrajnost, izniman kontinuitet, te podjednako iznimni današnji rezultati Martinovićeva rada, kojima posve jasno daje do znanja kako mu nikad na pamet nije padalo stavljanje punkersko-novovalne lopte na zemlju (čitaj: razblaživanje autorsko-izvođačkog rukopisa i rockersko ugodno starenje), svjetlosnim godinama daleko od počasti što se iskazuju isključivo zbog jučerašnjih zasluga. Martinović je prvoborac, ali od one vrste koja – nakon kapitalnih uspjeha u pionirskim danima scene – ne napušta najisturenije točke bojišnice koju je dobrim dijelom i sam stvorio.
Iako Let 3, pod neformalnom Mrletovom liderskom palicom, u svom dva desetljeća dugom radu nije objelodanio prevelik broj diskografskih izdanja (riječ je o šest albuma), urnebesne diverzije što prate ta izdanja, pa se redaju i mimo njih, nižu se zamalo ritmom tekuće vrpce. Vidljivo je to na svih nekoliko frontova što ih je svojim djelovanjem Martinović usporedno otvorio: glazbenom, scenskom, medijskom.
U segmentu zvanom glazbena proizvodnja Leta 3, kojemu najbitnije dionice nose Martinovićev potpis, posljednje je dugosvirajuće ostvarenje vrlo zornom potvrdom te tvrdnje. Album »Jedina« iz 2000. diskografski je istup koji superiorno potvrđuje nepresušnost autorske invencije Leta 3, ne ustručavajući se testirati je i izvan okvira što ih priziva temeljna formacija benda, u žanrovski rastresitu materijalu. Svi žanrovski crossoveri, međutim, tu se čitaju kao koraci na jasnu tragu davno definiranih poetičkih načela Leta 3, te kao dokaz njihove poticajnosti. Simbolički rečeno, intenzitet prezira prema konvencijama glazbenog mainstrema na »Jedinoj« je istovjetan intenzitetu kojim je taj isti mainstream odbacivala skladba »Ciklama« nekadašnjih Termita, nimalo začudo uvrštena i u Letov recentni studijski/koncertni repertoar.

Medijske diverzije

Dalje, i perje što leti na nastupima Leta 3 metaforički je iz istog jastuka što su ga kao scensko pomagalo učestalo koristili Termiti. Riječ je o nizu scenskih eskapada koje su u »izvedbi« Leta 3 (kostimi s »kosturima«, brnjice kao nakurnjaci, golemi sombreri) više nego izravnom inačicom istovrsnih »termitnih« teatarskih uprizorenja (vješala na pozornici, frontmanove genitalije kao scenski »rekvizit«, zahodska školjka na glavi). Nastavkom se te vrste aktivnosti mogu smatrati i Martinovićeve medijske diverzije, poput »Jedine« koja je neko vrijeme bila ploča koje nema, »strijeljanja« pod banovim monumentom u Zagrebu, akcije postavljanja spomenika »Babin kurac«, na takvu bi tragu lako mogla biti i nedavna »provjera« muškosti domaće policije u Palachu...
Svakodnevni ekscesi kao smišljena artistička strategija razlogom su što se »biti na svojoj strani« u Martinovićevu slučaju zapravo čita kao »biti na strani Termita«, odnosno na strani razrade davno zacrtanih idejnih polazišta. A otkud sve to? Jednostavno, Mrle je osoba s pedigreom člana legendarnih Termita, pa kroz njega njihov duh legitimno i neumorno nastavlja napajati pogonskom energijom njegov aktualni sastav. Je li Let 3 reinkarnacija Termita? Neke je odgovore nepotrebno ispisivati.

Art brut s potpisom Grča

Ima li koga tko bi s podjednako snažnim vjerodajnicama mogao stati uz Mrletov bok? Dakako da ima, a njegovo je ime – Zoran Štajduhar Zof. Je li lider Grča ovih dana na prikladan način obilježio rođendan vlastite skupine, nije poznato, ali je zato upućenima u Grčov rad i te kako dobro znano nešto drugo – da je riječ o jednom od najvećih datuma riječke i hrvatske alternativne scene.
Grč postoji od 29. studenoga 1982., i čitanja na prvu loptu taj bi podatak možda tijesno povezala s kretanjem unutar prostora omeđenog nekadašnjim državnim praznikom i današnjim Halloweenom. Ipak, nasuprot ideji o bilo kakvu kretanju, važnijim se čini primijetiti kako je Štajduharov kontinuitet bitno drukčije vrste od Martinovićevog. Ako se Mrletov kontinuitet neumorno hranio uvijek novim diverzijama, Zofov kontinuitet ne poznaje riječ novo, budući da je u njemu sve neprekidno – isto. Jednom postavljena priča nema poetičkih razvojnih linija, uključujući stilske presvlake i slične mijene, te bi se mogla opisati lapidarnim Grčevim rječnikom: to je to.
Ako je svojedobno bilo nemoguće zamisliti ime iz rockerskog kružoka (ne ograničavajući se pritom na domaće granice) koje bi bilo u stanju uglazbiti Goranovu »Jamu« sugestivnošću dostojnom čuvene poeme, ili biti njezinoj umjetničkoj razini barem do neke mjere sukladno (čitaj: ne oskrnaviti remek-djelo), nakon Grčeve interpretacije Goranova teksta pitanje nije je li taj ambiciozan zadatak ostvaren na adekvatan način. Nego – je li znameniti pjesnički zapis nastao možda u autorovoj nakani da napiše »komad« koji bi bio skrojen upravo prema Grčevoj mjeri, da bi ga se moglo ponuditi Zofu & društvu kao predložak za njegove glazbene zahvate?
Art brut u upečatljivoj inačici s potpisom Grča u svom je ishodištu svevremenska kategorija, kao što su svevremenskom kategorijom krv, tama, nesloboda i bol, pa bi svaka možebitna promjena takvih motiva i pristupa takvim motivima bila, iz Grčove perspektive, zatvaranje očiju pred istinom. Dosadašnje iskustvo pokazuje kako je išta slično tomu od Grča doista bedasto očekivati, možda i zato što je, u postojećem okruženju, istina jedino što je na Grčovoj strani. Pa makar je mnogi primali i s grčem na licu.
Cijena takva kontinuiteta? Družina čije ime izaziva bolne asocijacije potvrđuje vlastitu underground poziciju nadasve uspješno (sic!) već dvadeset zima, pri čemu se ta pozicija zrcali dvostruko – dojam mučnine kao slušateljskom posljedicom konzumiranja Grčova autorskog rukopisa i zabetoniranošću Grčova statusa neželjena glazbenog djeteta, odnosno djelovanjem kroz sve te godine bez ijednog oficijalno objelodanjenog albuma. Za temu našeg napisa podcrtavamo važnost sintagme »djelovanjem kroz sve te godine« (koja uključuje i današnje djelovanje, unatoč nešto prorjeđenijem ritmu recentnih Grčovih nastupa).

Inzistiranje na »svojoj stvari«

Treće ime? Treće ime je Damir Urban. Osim činjenice koja veli kako je Urban godinama, u okviru danas upokojenog Laufera, kalio zanat na mjestima gdje su to činila i ostala imena riječke scene (Palach, Ri Rock), također povrh podataka koji podsjeća kako je Urban znao dati i izravan koncertni hommage riječkoj sceni kroz pjevanje nekih njezinih evergreena (primjer koncertne izvedbe teme »Ogledala« u čitanju Laufera 1995.), taj skladateljsko-pjevački enfant terrible pokazuje priključenost na energetske kablove riječke scene još jednim vrlo tipičnim, reklo bi se »riječkim« načinom – tvrdoglavim opiranjem svođenju na stereotipe koji vladaju hrvatskim pop-miljeom i inzistiranjem »na svojoj stvari«. U tomu Urban možda katkad ne preza niti od verbalnog spaljivanja mostova koji ga vežu čak i s najbližim okruženjem, gradskom scenom, ali će istodobno – što je daleko važnije od verbalnog – ne samo prihvatiti svu njezinu infrastrukturu, kad god mu se ona učini pogodnom, već i tako tradicionalno obilježje dominatnog dijela te scene kao što je nepotkupljiv otklon od estradnih očekivanja okoline.
Naćule li se uši prema tonovima koji stižu s dosad objavljenih izdanja pod Urbanovim imenom, odmak od onoga što imperativno zahtijevaju zastupnici masovnih ukusa čitljiv je u činjenici da je riječ o albumima koji nude za taj ukus previše dugih instrumentalnih »brojeva«, u mnogim skladbama također i odviše za uspon na top-liste neproduktivnih sanjivih meandriranja. (Ovdašnje depandanse svjetskih diskografskih kompanija teško da bi prodajom izdanja Davida Sylviana pokrile barem troškove svoga »hladnog pogona«, ali Urbana za to nije briga).
Nepristajanje na uzuse diskografskog tržišta u njegovu se slučaju dodatno zrcali potpunim nehajem za načelo »jedna godina – jedan album«. Urban se, jednostavno, diskografski javlja isključivo onda kad procjeni da ima što reći, pa makar cijena takva stava bila i višegodišnji muk. Ako neodržavanje stalnog kontakta s publikom prijeti zaboravom, dosadašnje Urbanovo ponašanje upućuje da je lako zamisliti situaciju u kojoj on tvrdi kako je to problem publike, a ne njegov.

Prirodan izdanak rockerskog stabla

Na istovjetnu se fonu može primiti i dio promotivnih spotova za Urbanove albume. Više njih, naime, široku publiku prije odbija od njegova rada nego što privlači pozornost na nj, što bi im u uvriježenim okolnostima trebala biti osnovna zadaća. Ako se spot za temu »Nebo« s Urbanovog nastupnog solističkog albuma zamjerio HRT-ovoj uređivačkoj koncepciji zbog uporno opetovanog motiva pištolja prislonjenog na glavu (u doba velikog broja samoubojstava među braniteljima), što je bio tek jedan od razloga zbog kojeg si je priskrbio oznaku »nekomercijalan«, spot »Moja« s HRT-ova je stajališta na sličan način »uprskao« stvar. Žestoke scene muško-muškog nasilja u njemu su dobile kontrapunkt u izravnim prizorima žensko-ženske ljubavi, točnije rečeno u eksplicitnim scenama lezbijskog seksa. Posljedica? Urbanova svojeglavost ostavit će ovih dana očekivani album »Merkur« bez video potpore tog spota.
Takvim načinom razmišljanja i rada, unatoč tomu što se ne može pohvaliti osobnim prinosima u pionirskim danima riječke punkersko/novovalne scene (za razliku od Martinovića i Štajduhara), što znači da je sa stajališta koje uzima u obzir vertikalu te scene jedan od njezinih razmjerno novijih protagonista, i Damir Urban pokazuje se kao više nego prirodan izdanak uvrnutoga lokalnog rockerskog stabla.

Zaključimo.
Što tri poglavlja iz priče o riječkoj punkersko/novovalnoj sceni znače pri čitanju grafita »Punk is not dead«? Punk kao pokret možda i jest mrtav (entuzijazam autora grafita valja uvažiti, no teško je poreći da razum ipak upućuje na nešto drugo), ali neke ključne zasade tog pokreta, tako zorno prisutne na riječkoj sceni, zasigurno nisu. Jer bez tih zasada, uobličenih u glazbenom antikonformizmu, u nepristajanju na diktat industrije zabave, u naglašenoj individualizaciji autorskog rukopisa, sve pod cijenu svjesna pristajanja na status marginaliziranog, teško da bi te scene ikad bilo. Ni danas nije drukčije.

Velid Đekić

Objavljeno 01.08.2004.

Vremeplov

Ne plačite za Novim valom, danas je scena bogatija.
Ante Ljubičić (St!llness)