U crnom - Thompson, ja, i neki drugi lažni heroji

Zbog pedlja mora u Piranskom zaljevu naša je vlada već godinama pod povećalom javnosti, i u slučaju popuštanja nema te okolnosti koja bi ih opravdala u očima birača. Izgledna je šansa da bi u slučaju ustupka hrvatskog teritorija Slovencima, bili stigmatizirani kao veleizdajnici. S pravom. No gledamo li na ono što nas uči povijest, vjerojatnije je da bi na koncu bili slavljeni kao heroji.

’40. i neke hrvatska se vlada odrekla ne samo čaše mora u savudrijskoj vali, već čitave Istre, Primorja, Kvarnera, Dalmacije i otoka, a u korist Mussolinijeve Italije, da bi danas znatan broj ljudi Antu Pavelića veličao kao heroja i to da apsurd bude veći, ponajviše u krajevima koji su tim činom i sami bili odcijepljeni od svoje države. Ljudi u zanosu kliču ime čovjeka koji je napravio akt najveće izdaje u hrvatskoj povijesti. Ljudi u crnom.

* * *

1985. godine i ja sam obukao crno, i taj kolorit nisam presvlačio sljedećih 12 godina, a i dan danas mi se dobar dio garderobe bazira upravo na toj boji. No nema to veze s nikakvom ideologijom, crno je jednostavno moja boja. Slučaj je htio da se tada čitava moja generacija istodobno identificirala s crnim, čime je na sreću lako razgraničiti nošenje takve odjeće danas i nekad.

Upravo u doba najljuće alternative koja je sredinom ’80-tih dominirala Rijekom, počela je priča o kompaktnosti riječke rock scene. Mnogi mediji koji su pratili glazbena kretanja, uvidjeli su kako se u Rijeci bude neke nove snage, imenujući nova gibanja najjačom rock scenom u državi. Tad sam bio ponosan što sam dijelom te scene, no kasnije sam povlačeći paralele s ostalim domaćim rock centrima, došao do zaključka da je Rijeka nezasluženo nosila tu titulu. Budimo iskreni, Rijeka je u to doba imala izvrsnih bendova, no jedva ih je nekoliko sviralo rock o kojem su pisali mediji. S obzirom da su perjanice ondašnje rock scene činili Riblja Čorba, Bijelo Dugme, Atomsko sklonište i Azra, riječka je scena bila sve samo ne djelom toga. Bila je čisti opozit toj i takvoj glazbi zahvaljujući kojoj je i nastao taj toliko drugačiji i prepoznatljivi riječki zvuk. Bendovi iz Pule su uvijek bili bliži čistom rockerskom izričaju. Tamo rock nikad nije bio „zavijen u crno“, već je cijelo vrijeme bio konstantan. Nekoliko mi je rockera iz bivše Yuge znalo reći kako im je Pula najomraženiji grad za održavanje koncerata. Puležani su generacijski odgajani na bazičnom rocku i nisi im mogao mazati oči. Mada danas ostavština riječkog rocka ima kud i kamo širi i snažniji utjecaj na glazbu od pulskoga, pulska je scena tada nepošteno izgurana u drugi plan. Ukratko, točnije bi bilo da se Rijeku krstilo kao rasadnik altera, a rock prepustio gradu koji ga je uistinu izrodio. Ovako je Rijeka ispala lažni heroj, a moja samospoznaja o tome nije bila nimalo ugodna.

* * *

Taman u periodu kad sam sa sebe skinuo crnu odjeću, pričao sam s čovjekom iz ureda za obranu grada Rijeke. Rekao mi je kako je početkom Domovinskog rata Rijeka s okolicom, na terenu imala oko 25.000 ljudi, bilo da su djelovali u sastavu brigada, pričuve MUP-a, ili HOS-a. S obzirom na prethodni popis stanovništva koji je pokazao da u Rijeci živi 150.000 ljudi, Rijeka je na listi gradova bila pri samom vrhu po broju odaziva na mobilizaciju. Ta činjenica malo znači bilo kome izvan Rijeke. Zanemariva je ljudima koji politički razmišljaju drugačije od većinskog biračkog tijela grada na Rječini. Samim tim što je tu na vlasti ljevica, Rijeka je u procesu oslobađanja Hrvatske, marginalizirani grad. I to usprkos činjenici što je to bio grad koji nije direktno izlagan ratnim stradanjima, a u obrani zemlje je dao više vojnika nego li neki gradovi s prve crte bojišnice. Grad čiji građani nisu uzeli pušku u ruke kad im je „komšija“ stavio kokardu na čelo i ušao u dvorište kako bi im oteo traktor, već grad čiji su ljudi otišli na stotine kilometara udaljena bojišta napuštajući lagodan život. Konačno, grad koji je iznjedrio 111. Brigadu čiji je A bataljun sam predsjednik istaknuo kao najspremniju postrojbu hrvatske obrane. Sve je to nebitno. Heroji su neki drugi gradovi. I neki drugi ljudi.

* * *

Marko Perković danas je najkontroverznija osoba domaće glazbene scene. O njemu kao kolegi glazbeniku neću govoriti, jer bi se sve svelo na moj glazbeni ukus, što i nije neki temelj za raspravu. No Marko je čovjek koji kroz svoje pjesme i video spotove napućuje kako je njegovo ratovanje vrlo bitan čimbenik u širenju spoznaje o Domovinskom ratu u mladih ljudi, i onaj dio koji želim komentirati tiče ga se kao mog kolege ratnika.

Thompson je kao dragovoljac u postrojbi HOS proveo nekoliko mjeseci braneći svoj dom, da bi se nakon toga razvojačio i u sred rata kao civil boravio u Splitu. Od svog kratkog boravka na ratištu, mediji su stvorili famu zbog koje ga se danas slavi kao heroja. Ne vidim ništa herojskoga u tome da čovjek uzme oružje i brani svoju kuću. To mu je na koncu, i dužnost. No Thompsona danas neki novi klinci u crnome, percipiraju kao heroja koji je otišao u rat braniti tuđa ognjišta. Iako nije. Branio je svoje selo. Tuđe sam domove stotinjak kilometara od svojega, branio ja. No Thompson je heroj, ja nisam. Thompsona se slavi kao da je za domovinu podnio krvavu žrtvu, iako nije. Ratovao je tek par mjeseci da bi se nakon toga u jeku obrane povukao u civilstvo. Žrtvu sam podnio ja vrativši se kući s papirom na kojemu piše „RVI 100% II grupa.“ No Thompson je heroj, ja nisam.

Priznajem da me malo smeta to što Marko svako toliko od nekud iskoči, da bi me iznova gonio na intenzivno proživljavanje onoga što sam ostavio iza sebe. Ne smeta me to što ja, i mnogi koje znam, nismo heroji, ne smeta me čak ni to što je heroj čovjek koji to nije zaslužio. On je od svega toga napravio posao, a živjeti se mora. Smeta me najviše što je taj i takav čovjek idol mlađem naraštaju, što mladost koja o svemu tome nema pojma, pred sobom ima lažnog heroja.

Mogu razumjeti da se čovjeku u životu ne može desiti ništa uzbudljivije od rata i da se većina ljudi ne uspijeva tome oduprijeti, ili da neki u životu ne mogu pronaći druge vrijednosti kojima bi se okrenuli. No ne mogu prožvakati da mi lažni heroji uporno prodaju priču kojoj nisam bio tek svjedok, već akter. Da takvi od mene prave budalu spuštajući svetost obrane domovine na nivo prizemne desničarske endehazijske destrukcije i izdajničke politike prema vlastitoj domovini. Moja je generacija bolja od toga, i nije zaslužila poistovjećivanje s lažnim herojstvima uvjetovanim marketingom i samoniklim pijedestalima ega koji nekome služe da bi si napunio džep. Zbog takvih sam skinuo crninu, da me ne poistovjećuju s njima. Zbog takvih se sramim što sam ikad na sebe stavio komad crne tkanine, pa makar to bilo tek zbog identifikacije s alter scenom, onom istom, okrunjenom lažnim herojstvom rocka. Nadam se samo da će današnji klinci u crnom, jednog dana kad svjesno razmisle o svemu, imati manje bolnu spoznaju nego sam je imao ja.

Zoran Žmirić

Thompson - Zaustavi se vjetre (Live @ Maksimir, Zagreb)

Objavljeno 29.06.2007.