VALTER KOCIJANČIĆ, PARAF - Svirali smo iz muda i sa srcem!

Eto, pala je prva klapa. Nastavak dokumentarnog filma «Od Uragana od Urbana», mjesto snimanja Područna škola «Pašac». Razred pun klinaca u dobi od 8-9 godina, srednjovječni profesor sjedi na katedri i energično priča u kameru. Klinci u nevjerici gledaju čas u njega, čas u ekipu koja snima film. Iznad njihovih glava upitnici. Zar su došli snimat’ nas u školu?!
Čini mi se da je to generacija koje ne pamti Branka Kockicu. Nikako im nije jasno zašto snimaju njihovog profesora, niti po čemu je on tako bitan da su baš radi njega kamermani došli u njihovu malu školu. Ovi uče pisati i čitati, otkrivaju svijet uz čovjeka koji je u svojoj glazbi zapisao sve ono što se dalo zabilježiti o onom vremenu, koji je vodeći svoj bend postavio potpuno novi pristup u stvaranju glazbe, te postavio temelj punka i novog vala u Jugoslaviji. Sada još nisu niti svjesni koliku sreću imaju da je baš njihov profesor jedan od onih ključnih ljudi koji su promjenili glazbu i utjecao na kulturu i život mnogim generacijama bivše države i bio vođa prvog punk benda Jugoslavije!

Dragi klinci, prijatelji, čitatelji i surferi čast mi je predstaviti Vam - Valter Kocijančić, Paraf.

RI-ROCK.COM: Eto, Valtere. Niti nakon 20 i nekoliko godina nakon što si prestao svirati ne prestaje jagma oko «tvojih», uvjetno rečeno, prvih Parafa?
VALTER: Ma, da. Pazi to su jedini Parafi koje ja priznajem. Ovo što su radili poslije mene nema veze s mojom furkom u glavi, niti s prvom pločom. Pretpostavljam da je takva situacija zbog nedostataka materijala, tj. ploče i singla koji su se rasprodali u cijeloj tiraži, pa postoji određeno zanimanje za naš rad. Tu i tamo smo se pojavili u javnosti i vjerojatno je to bilo klincima super pa su osjetili želju da imaju naš kompletan materijal.

RI-ROCK.COM: Velikom dijelu mlađe publike bili ste predstavljeni na kompilaciji «Zvuk 80-ih» s pjesmom «Moj život je novi val»?
VALTER: Da, to je jedini naš zapis koji se pojavio u regularnoj distribuciji u neovisnoj Hrvatskoj, a da je bila dostupna svima. Dobro postoji i snimka «Rijeke» s Blagdan bendom ali na njoj samo ja gostujem, a ne kompletni Parafi. Onaj tko je našu prvu ploču kupio ima je kući, no većinom su to stariji ljudi koji se više ne bave glazbom niti iz hobija. Zbog nemogućnosti nabavljanja klincima je kompilacija «Zvuk osamdesetih» bila jedina prilika da čuju šta su «Parafi» radili.

RI-ROCK.COM: Na «Fiju briju» i na «Ri-rocku» ’96 pojavili ste se u originalnoj postavi, kakav je bio feeling?
VALTER: Ma da, za nastup na «Fiju briju» smo se okupili i otprašili k’o nekada, kao Ramonesi sve u šutu s dva bisa. Ma bilo je super, čuj, ipak smo ozbiljniji, stariji i iskusniji. To je potpuno drugačiji feeling nego kad si mulac. Kad smo počeli svirati npr. u Mostama na festivalu trijeznio sam Zdraveta, uranjao sam mu glavu u bačvu s vodom, da bi uopće mogao svirati. Danas nam se te stvari ne događaju. Čudan je feeling kad vidiš klince koji su tri put mlađi od tebe da pjevaju tvoje stvari i u prvom redu plešu pogo na njih...

RI-ROCK.COM: «Komisija za šund» vam je udarila dodatni porez na ploču, bili ste prisiljeni promijeniti omot, tekstove ste autocenzurirali i opet ste uspjeli prodati cijelu tiražu?
VALTER: Ploča je otišla u nevjerojatnih 25 000 primjeraka. Čuj to je za ondašnje pojmove ogromna tiraža. Svejedno, nisu više doštampavali bez obzira na potražnju tržišta. Bili smo im preopasni. Bili smo prvi, zajedno uz Pankrte.

RI-ROCK.COM: Čemu promjena omota?
VALTER: Omot smo bili prisiljeni promijeniti jer je bio previše ortodoksan za to vrijeme, tako da smo originalni omot stavili unutar košuljice od ploče. Ma, to je bio naš san. Dobili smo poziv od RTV Ljubljane, i to kakav poziv - telegram. Prve demo snimke smo snimili u prostoriji Buldožera. Tu smo snimili «Otok Goli» i «Narodnu pjesmu» koje smo onda poslali u RTV Ljubljanu.Na njihov zahtjev tekstove smo cenzurirali, urednik nam je poručio da ne misli robijat’ radi naših tekstova. Oko tih stvari i «peglanja» tekstova nam je Fox (Goran Lisica op.a.) dosta pomogao. Pa, bili smo mulci i sve smo pisali po sistemu «drito u glavu», a on bi to upakirao i s istom idejom, ali u drugačijem, zakukuljenom formatu... Pa nismo bili idioti da zbog dvije pjesme izgubimo ploču...

RI-ROCK.COM: Za Vas se priča da ste jedan od prvih punk bendova ex-Jugoslavije, pa koji su vam bili prvi glazbeni utjecaji i koji su to bendovi?
VALTER: Ha, ha... Ma, stari moj, nikakvi bendovi. ja nisam pojma imao šta je to punk. Ja sam ti punk skužio preko fotografija. Imao sam sreće da mi je stari razvozio strane novine pa sam cijelo vrijeme bio na izvoru informacija šta se vani dešava. Prvi uzori bili su mi «Melody Maker», «Bravo» i «New Musical Express». K’o klinac sam furao onu mapu iz likovnog cijelu izljepljenu malim sličicama iz novina. Cijela mi je mapa bila puna Iggy Popa, Alica Coopera, Sladea...
Svi klinci u razredu su bili ljubomorni na tu moju mapu.
Što se tiče punka nije bilo nikakvih glazbenih uzora. Pazi, u to vrijeme smo slušali Smak, Yu grupu, Grupu 220. Cijela mjuza za moje pjesme izašla mi je iz glave. Imao sam «Eco» gitaru, nažicao sam staru kintu za muzičku školu u ondašnjem Radničkom sveučilištu i s tom kintom sam umjesto na satove gitare, išao kupiti svoj prvi pick up. Uštekao bi se u stari radio i peri. Čovječe, to je bila ludnica.

RI-ROCK.COM: To su tvoji osobni glazbeni počeci, no kako je počela priča s prvim bendom, kakvi su bili počeci?
VALTER: Najprije da ti kažem jednu stvar. Moj nadimak je Fanatik. Čega se ja ulovim nema šanse da to ne isfuram do kraja. Sviruckao sam gitaru i pala mi je ideja da složim band. Moj prvi bend se je zvao Unikat i to je bila jezgra kasnijih Parafa. Cijeli bend je bio iz iste ulice na Belvederu, a počeli smo svirajući obrade ondašnjih grupa iz Juge. Svirali smo Smak, Yu grupu, Parni valjak i slične bendove. Ma koja su to vremena bila. Zdrave (Zdravko Čabrijan, basista) je imao napravljen bas od akustične gitare. Skinuo je dvije donje žice, stavio pick up i deri. Pjer (Dušan Ladavac, bubnjar) je skrpao nekakve stare «Amati» bubnjeve i deri... U bendu je još bio i naš frend Franjo Mikić koji je inače svirao harmoniku, ali bio mu je totalni neugodnjak pojaviti se s harmonikom na svirci pa smo mu nabavili male orgulje...

RI-ROCK.COM: Gdje ste održali svoje prve svirke?
VALTER: Naše prve svirke su bile plesnjaci po školama...
A čuj ovo. Između naših peterokatnica bila je livada na kojoj smo mi održali jedan od naših prvih koncerata. Mi smo to zamislili kao probu u javnosti. Pazi, to ti je bilo ’76, to je bio totalni šok. Ljudi su nas gledali s prozora, skupila se cijela hrpa klinaca iz ulice koji su odgledali naš koncert, tj. probu. Pa znaš šta je to bilo, za taj nastup smo napravili i osvjetljenje...
Uzeli smo iz «Doma milicije» stare limenke od krastavaca, ona velika pakiranja od 5 kila, probušili dna od tih limenki i stavili žarulje. I takva 3 komada... To ti je bio naš prvi «light»... A razglas, san snova, svi bi se uštekali u jedno pojačalo i deri. Eto, tako ti se stvarao riječki punk...

RI-ROCK.COM: Počeci su vrlo dojmljivi, kada nastaju Parafi?
VALTER: Parafi su nastali nedugo nakon toga. Negdje oko Stare godine, 1976. Odlučili smo svirati vlastite stvari. Ma, bili smo totalni mulci. Prva svirka Parafa bila je u «Circollu», u klubu talijanske manjine. Nastupili smo s nekoliko bendova. Opet drito u glavu i to s 3 autorske pjesme koje smo imali, ludnica, okrenuli smo dvoranu naopako.

RI-ROCK.COM: Kada počinje znatnija afirmacija Parafa na ex-jugoslavenskim prostorima?
VALTER: Dobili smo poziv da nastupimo na «Poletovu» koncertu u Zagrebu. Taj festival se održavao u Novom Zagrebu na stepenicama neke osnovne škole. Ma, nikad nisam volio svirat’ u Zagrebu, nemam pojma, taj grad mi je bio totalno u klincu.
Na tom koncertu smo svirali s Pankrtima, Prljavim kazalištem i Azrom. Ma to je bio totalni šok za sve. Čim smo se pojavili, a Prljavci nas vidjeli kako izgledamo, odmah su otrčali kući da se presvuku... Vratili su se nazad potpuno razderane odjeće, ofucani. Samo da budu poput nas... Mi smo bili totalni šok svima tamo...
Ja sam znao izać van u bijeloj košulji, tankoj kravati, radničkim hlačama (koje su inače plave boje) ofarbanima u crno, bijelim čarapama i tenisicama s debelim đonom. Znaš ti šta je to bilo u ono vrijeme!? Totalni šok... Kad sam se prošetao po Korzu ljudi nisu mogli vjerovati... Danas je normalno da klinci imaju irokeze opiturane u kričavu boju ili rasparane hlače....

RI-ROCK.COM: Dobro, već kad pričaš o oblačenju, a ne o afirmaciji benda kaži mi kako ste nabavljali robu za nastupe?
VALTER: Nabavljali smo kožu u komadima i onda bi ju nosili frendu koji nam je šivao kožne jakne. Da samo znaš koji je to onda bio problem. Trebao si okrenuti cijelu Rijeku za nabaviti jedan niklovani patent. Totalni problem... Na hlače smo šivali te niklovane patente, nosili bedževe, ma bili smo totalno drugačiji i iskreni u svemu što radimo... Prije desetak godina sam po prvi put vidio live svirku Pistolsa... Čovječe, pa to je bio totalni boy band... Njima je svaki pokret bio programiran, svaka rupa na hlačama, posjekotina na licu ili razbijanje basa po bini... To je već onda u Britaniji bio industrijski proizvod, tj. proizvod njihovog managera koji je nanjušio veliku lovu. Nama se to nije moglo dogoditi.... Bili smo mulci, početnici u svemu....

RI-ROCK.COM: Dužan si mi odgovor otprije, pa hajde sad nastavi o afirmaciji benda?
VALTER: Počeli smo s tim «Poletovim» koncertima (izvan lokalnih okvira), te «Boom festivalom» u Novome Sadu. Čuj, nama je bilo teže, nismo bili na simetrali Ljubljana – Zagreb - Beograd. Vjerojatno je to jedan od razloga da smo ostali dosljedni sami sebi i svojim idealima. Pogledaj samo Prljavo kazalište... Pogledaj u šta su se pretvorili... Postali su totalno režimski bend, s tamburama u pjesmama...
Postupno smo gradili status, ma ustvari bolio je nas k**** za sve... Bilo nam je bitno samo popest’ se na stage i otprašit koncert.

RI-ROCK.COM: Kako ste vi ostali dosljedni sebi?
VALTER: Kad smo svirali u Mostama (mjesto pored Ljubljane), napravili smo totalni kaos. Svirali smo negdje oko 8 sati navečer, taman se zaškurilo. Bio je festival i svirala je hrpa bendova... Prije nas su svirali sve neki «doktori solaža», nekakvi dosadni bendovi koji su se ufurali u veliku glazbenu filozofiju. Njima smo tu večer dokazali da su prošlost. Popeli smo se na binu, pijani k’o letve. Uštekao sam se u pojačalo i sve potenciometre odvrtio do kraja. Ma, bolio me đon za zvuk. Samo da to zvuči glasno, moćno i iskreno... Nakon 2 pjesme raja je poludjela... Kao da je prošao stampedo. Odjedanput su svi bili na nogama i plesali... Vidio si samo hrpu glava koje skaču i oblak prašine iznad njih... I frikovi i hipici.... Odjedanput je murija počela pendrekat’ ljude, bilo je strašno... Zdrave je poludio i kabelom od bas gitare počeo lupati pandura po glavi... A ja sam poludio na Zdraveta! Čuj mi smo bili trojka i čim netko ne svira to zvuči užasno tanko...

RI-ROCK.COM: A murija i reakcija na kabel?
VALTER: Murija je otkačila... Kad smo se vraćali za Rijeku murija je zaustavila bus i svi su bili privedeni u stanicu osim mene... Nemam pojma zašto, valjda sam im izgledao pristojno sa svojom tankom kravatom na bijeloj košulji...
Ma to je bila još jedna super anegdota... S nama je bio i naš frend Damir Šepac. Kad je murija potjerala svih iz busa on je izašao van i flegma se popišao drotu drito na auto... Pazi murija ga gleda iz auta i ne može vjerovati da se to događa... Znaš koja su to onda vremena bila, gubio se pojam uzornih omladinaca pred najezdom tzv. imperijalističkih sila Zapada. To ti je bilo početak afirmacije punka... a usput i banda... ipak smo bili prvi....

RI-ROCK.COM: Znači Parafi prvi, Pankrti drugi?
VALTER: Gledaj, to su bili počeci, a za Pankrte nisam imao pojma dok se nismo sreli na svirci... Kao ni oni za nas... Onda je medijima bilo bitno s kim je Tito večerao, koju je nesvrstanu zemlju posjetio, a ne punk. Ja sam u ono vrijeme vidio možda dva tekstića o punku... Niti na jedan način nismo mogli znat da oni postoje, sve dok se nismo sreli....

RI-ROCK.COM: Prva zajednička svirka Parafa i Pankrta bila je na Poletovom koncertu u Novom Zagrebu?
VALTER: Da, Pankrti su mi bili iskreni. Svirali su s jajima i to se osjetilo. Prljavci su uvijek bili šminkeri. Pa to se vidi i u glazbi koju danas sviraju... Ma, nikad nisam volio taj Zagreb... Prije nekoliko godina smo svirali na «Fiju briju»... I opet ništa... Loša mi je gore vibra… Neusporedivo s bilo kojom svirkom drugdje u Jugi...
Mi smo u Požegi bili totalni bogovi, ljudi su nas čekali na željezničkoj stanici. Nisu nas dočekivali kao zvijezde, nego kao istomišljenike. Nisu nas pustili tri dana da odemo kući. To je bio totalni lom...
Jednom nas je neki idiot od managera stavio da sviramo s bendom «Leb i sol». To ti je kao da su nas stavili da sviramo s filharmonijom! Čovječe, bilo mi je slabo čim sam vidio onog prepotentnog Stefanovskog. Bez daljnjega, on je super gitarist, ali senzibiliteti su bili totalno različiti.

RI-ROCK.COM: Dobro, sve su to bile svirke koje je organizirao «Polet», no kako je došlo do nastupa na «Boom festivalu» u Novome sadu 1978.g.?
VALTER: Tamo smo pozvani od strane organizatora festivala. Nešto kao novi bend, svježa krv. To je bilo genijalno... Baš smo ih razvalili... To ti je naš prvi dodir s nepravdom... U sljedećem broju «Poleta» novinar nas je nahvalio da smo bili najbolji, da smo sve razvalili, a u drugom broju nas ispljuvao, kao, jedini smo bili loši, publika nam je bila mrtva i slično... Sreo sam ga poslije nekog vremena i pitam ga. »Stari, kako si mogao onako drobit’?», a on mi kaže da je to napravio jer je morao čuvati stolicu. Dobio je nalog da nas oplete, jer, kao, mi smo bili državni neprijatelji… Možeš mislit’ prijetnje.

RI-ROCK.COM: Nastupali ste tada i kao predgrupa poznatom punk bendu Rats? Kakva su iskustva?
VALTER: To je bilo genijalno. Ljudi su bili prva liga... Čuj, oni su u odnosu na nas bili veliki band, mi smo za njih bili nitko i ništa. Ali, svejedno, na svirkama smo imali isti tretman, nije bilo ono da te na miks pultu spusti da zvučiš tanje, šta je bila praksa da se kod nas radi kad si predgrupa nekom našem bendu. Imali smo iste uvjete kao i oni. Gledaj ti ovo. Počinje svirka u Beogradu, krene prva stvar, a meni rikne žica na gitari. Nakon nekoliko trenutaka kužim da mi netko skida gitaru i stavlja drugu. Okrenem se i skužim gitaristu Rats-a da mi stavlja njegovu gitaru i daje mot da nastavim svirat dalje... Nema šanse da bi ti to napravio netko od naših bendova... Svima bi bilo drago da ti se nastup izjalovi i da kasnije mogu pljuvat’ po tebi....

RI-ROCK.COM: Ploča vam izlazi 1980. g. Nedugo nakon toga ti napuštaš bend. Koji su bili razlozi tomu? Pa taman vam je počela stizati lova!
VALTER: Ha, ha... Ma kakva lova... Ploča je prodana u 25 000 primjeraka, a ja sam od toga dobio love taman da si platim polovicu vozačkog ispita....Ma nije tu bilo nikakve love... Imali smo nekakve dnevnice i sitnu lovu za troškove. Pa ionako smo putovali s vlakom, to je bilo najjeftinije. Kakvi auti. Ni sanjati nismo mogli o tome... Ma jednostavno mi je dojadilo, nisam imao više volje za putovati u trećem razredu vlaka i slično. Pazi, sviralo se oko 100 koncerata na godinu i to po cijeloj Jugi... Ma, uz to i nisam bio mulac koji ima nekoliko rudara u džepu i da ga za sve ostalo boli briga... Krenule su nekakve druge obaveze...

RI-ROCK.COM: Znamo da nisi pustio mjuzu preko noći, svirao si neko kratko vrijeme s Ogledalima?
VALTER: Ma da, nakon Parafa sam počeo sviruckati s Ogledalima, ništa posebno... Ma nisam mogao pustit’ mjuzu samo tako, preko noći... Zatvoriti kofer od gitare i spremiti ga na šufit... Čini mi se da sam odsvirao dvije svirke. Jedna, koju neću zaboravit’ do kraja života, bila je u Gospiću... Ma možeš mislit punk i novi val u Gospiću. Očekivao sam da će se pojavit’ i pokoji medvjed u publici... Sve je bilo super, dvorana krcata, kad odjedanput počne tuča... Pazi, to se tukla cijela dvorana. To je bila ludnica, jedva smo zbrisali iz te dvorane.

RI-ROCK.COM: Nakon toga napuštaš mjuzu definitivno. Kada si gledao Parafe prvi put nakon odlaska iz benda? Kakav ti je bio feeling?
VALTER: Gledao sam ih u «Dvorani Mladosti», čini mi se da je bila promocija «Izleta». Mene je u bendu zamjenio Klaudio Žic. Tehnički, sto koplja bolji gitarist od mene... Ali, nije to bilo to... Super svirka, ali fali srca... Mislim, meni tehnika nije bila bitna, bolio me klinac za duge solaže... Svirao sam iz jaja i sa srcem. Čuj, tek kad je pokojni Tica (Robert Tičić) došao u bend, Zdrave je izjavio «napokon da netko svira k’o Valter». Jednostavan je odgovor. Ja sam ga učio svirati. I prenio sam mu stvari koje su meni bile bitne - da svira sa srcem i mudima...

RI-ROCK.COM: Šta misliš o ondašnjoj sceni? Mislim na scenu koju si ti skupa s Pankrtima inicirao i pokrenuo? Novi val?
VALTER: Ma bili smo odlična scena. Parafi su se kasnije profilirali u novovalni bend. Samo da nas se je malo podržalo. Nije bila potrebna velika lova, toliko da možemo stvarati. Bili smo toliko ortodoksni da su nas zabranjivali, stavljali su nam etiketu šund proizvoda. Samo da što manje utječemo na javnost. Naša scena je bila iskrenija, valjda zato šta nije bilo love.

RI-ROCK.COM: Pa dobro, koje si bendove kasnije slušao?
VALTER: Nikakve. Nemoj me krivo shvatiti, ali ja i dok sam svirao nisam slušao ništa. Ma, slušao sam ful malo, ali ništa naše. Samo strano, super su mi bili Vibratorsi i Ramonesi.

RI-ROCK.COM: A, Valter danas?
VALTER: Evo, danas radim kao učitelj u Područnoj školi «Pašac». Roditelji znaju da sam nekad bio panker, pa uostalom i Čonta iz «Pekinške patke» je bio panker i šljakao u školi. Ma rutina, tu i tamo kad me zovu kao gosta odsviram nešto.

RI-ROCK.COM: A kakva je situacija danas. Koji ti je bend zapeo za uho?
VALTER: Ma, ja ti danas ne stignem uopće slušati mjuzu. Posljednji bend koji je napravio nešto novo i veliko bila je Nirvana. U svjetskoj glazbenoj žabokrečini uspjeli su isfurati svoj stil. Nešto poput punka i Ramonesa na čelu cijele priče. I oni i Nirvana su svirali s mudima i sa srcem. Pazi, Ramonesi - oni su doktori za tri akorda, kratki solo i hrpu energije. Ljudi to osjećaju. Pa pogledaj samo one dečke iz Pule.

RI-ROCK.COM: Misliš na Kud Idijote?
VALTER: Da, oni... Pa ljudi imaj svoj stil, sviraju iz srca i s mudima... Njihovi koncerti su totalna ludnica...

RI-ROCK.COM: A današnja scena i glazbeni kurenti, mislim na konkretnu pojavu narodnjaka?
VALTER: Ma, po meni nema šund glazbe. Svaka glazba je prilagođena konzumentu... I ti narodnjaci su prilagođeni ekipi koja ih sluša... Pa to valjda jedino i razumiju. Neka druga glazba je za njih «science fiction».... Prekomplicirana im je da bi shvatili. Ma, oduvijek je bilo loše mjuze, ništa se tu nije promjenilo.
Samo se je nekad više pazilo na kulturu, ali uvijek smo (pankeri, rockeri) bili u manjini...
Nekad se je glazba drugačije reflektirala na ljude... Danas nema nikakvih problema. Po Korzu možeš proć’ kakav hoćeš... Nitko te ni ne pogleda... A nekad je to bilo drugačije. Ljudi iz sistema su gledali na to kao šamar sistemu u kojem živiš... Naravno oni koji su to kužili...
Na jednom koncertu dok smo svirali našu «Narodnu pjesmu», dva su drota komentirala da smo super, jer, kao sviramo o njima. Po prepričavanju frenda koji je slušao razgovor ispali smo režimski bend. Ma zamisli konje! (smijeh)

RI-ROCK.COM: Kakav je bio odnos kritičara prema vama?
VALTER: Kakav, pa nisu oni to kužili. Cijelo vrijeme su pisali o Bijelom dugmetu, čak sam mislio da im oni daju kintu za to što pišu... Ma, oni su totalni idioti. Cijelo vrijeme su govorili da nemamo pjesme i jedan dan smo se odlučili obraditi stvar od Heartbreakersa u koju sam ja uvalio svoj tekst. Nakon nekoliko godina Ramonesi obrade istu stvar i konj napiše da smo je uzeli Ramonesima, a Ramonesi su objavili tu istu stvar nekoliko godina poslije nas... Ma ti kritičari su totalno u banani, prepisivali su strane recenzije i pravili su se pametni. Nisam ni ja neki muzičar, ali ipak sam nešto svirao, a oni ništa nisu mogli odsvirati pa su samo piskarali.

RI-ROCK.COM: Pa dobro, kako se familijaran čovjek osjećao na jubilarnom «Ri-rock» koncertu u «Dvorani Mladosti»?
VALTER: Joj, bilo je super... Dvorana krcata, pol klinaca nije još bilo ni živo kada sam svirao s Parafima. Pazi, na koncertu mi je bila i mlađa kćer, 11 godina ima. Totalni gušt. Bilo je brdo ljudi, starih frendova, poznanika koje nisam vidio godinama. Za taj nastup sam si čak kupio novu gitaru, malo sam doma sviruckao i vježbao. Čisto da se upucam u svirku. Zaboravio sam neke stvari... Ipak je prošlo dosta vremena od zadnje svirke.

RI-ROCK.COM: Doduše možda jesi obiteljski čovjek, uzoran profesor, ali tvoja zadnja izvedba pjesme «Rijeka» odaje da se još uvijek negdje u tebi skriva «nabrijani punker»? Tu konkretno mislim na promjenjeni stih? Pa nema neke rime sa te dvije riječi?
(Pardon, za one koji ne znaju: te dvije riječi su «divno» i «crveno»)
VALTER: Pazi, morao sam... Čisto iz fore... Pa, ipak smo oduvjek bili dosljedni sami sebi...
Čak i posljednjih 15 godina nastavljamo tu tradiciju... Neka se zna od kuda smo... I kakve nam boje prevladavaju...

RI-ROCK.COM: I kako se danas to uklapa u obiteljski život. Gitara stoji u kutu i skuplja prašinu ili uveseljavaš ukućane svirkom?
VALTER: Uopće ne sviram, obaveze su non-stop na vratu. Nemam vremena.
Kupio sam preko oglasa novi «Epiphone», super gitara. Uvijek sam volio svirati na «Gibsonu», ta gitara mi ima safta... Išao sam u Karlovac po nju. Neki dečko ju je prodavao, situacija je loša, pa je bio prisiljen prodat’ gitaru. Šteta, do kuda je to došlo. Slušaj sad, super je anegdota. Nazovem tog dečka koji živi u Zagrebu i pitam kakva je gitara, dobijem odgovor da je u besprijekornom stanju. Ali da se baš ne zeznem, dogovorim se s njim da se nađemo na pola puta. I tako ti se mi dogovorimo na autobusnoj stanici u Karlovcu. Dođem gore, nađem se s dečkima, pogledam gitaru i sve super. Pitaju me za šta mi treba gitara i ja im kažem da ću svirat na jednom koncertu u Rijeci. Kažem im da sviram na 25-tom «Ri-rocku». Bili su uporni s pitanjima i ja im objasnim da sviram u Parafima. Čovječe, oni nisu mogli vjerovat’! Objasnili su mi da su slušali Parafe i da im je to bilo super, ali da će vidjeti mene i prodati mi gitaru na autobusnoj stanici u Karlovcu, nisu mogli vjerovat’. Ma, to je bilo super.

RI-ROCK.COM: Pa ipak imaš kultni status u rockersko-punkerskoj bratiji, ima li šanse da se nešto opet objavi? A ne da moram cijelom naselju i frendovima pržiti prvi album, koji je još uvijek jako tražen!
VALTER: Bila je neka Foxova ideja da se napravi reizdanje, ali meni je to bezveze. Ja bi rado ušao u studio i ponovo to odsvirao. Uzeo bi Vavu (Vlado Simčić-Vava, op.a) da mi svira drugu gitaru i skupio bi bend da me prati. Ma, čovječe, to bi bila ludnica. Kad smo snimali ploču, prije nas su snimali neki narodnjaci (i onda ih je bilo masu), produkciju su nam ful uništili, ploča je izgubila cijelu energiju, to loše zvuči. Dođe mi slabo kada je preslušavam... A danas, kad bih snimao, mi bi to odsvirali i sami producirali - to bi bila totalna ludnica.
Znači, pržiš mi ploču i dijeliš okolo!?

RI-ROCK.COM: Ma da, klincima je to totalno interesantno. Kako komentiraš to da u second hand dućanima tvoja prva ploča ima cijenu oko 500 kuna?
VALTER: Bili smo im preopasni, pa nas nisu doštampavali. Žao mi je šta ih ja sad nemam 20 pa da okrenem neku lovu. Ma, šalim se. Super mi je to da ju klinci uopće traže, samo neka slušaju. To je ionako bio moj cilj bavljenja mjuzom.

RI-ROCK.COM: Zagrebačka novovalna scena dobila je svoj epitaf u obliku filma «Sretno dijete», a ti si dobio knjigu koja nosi ime po tvojoj pjesmi?
VALTER: Da, knjiga «Moj život je novi val» je sastavljena od intervju-a s glavnim akterima punk i novovalne scene. Super inicijativa, svi akteri na jednome mjestu. Povijest ispričana iz prve ruke... Ma tek sad kužim koliko je prošlo vremena... Pa pogledaj samo slike... Totalni smo mulci...

RI-ROCK.COM: Pa i predgovor je naslovljen s imenom tvoje prve ploče «A dan je tako lijepo počeo»?
VALTER: Vidiš, to nisam znao. Knjigu nisam dobio, a niti pročitao. Evo da mi je nisi sad pokazao ne bi imao pojma niti kako izgleda. U zadnje vrijeme svim tim izdavačima je postao običaj da ti ne pošalju knjigu ili CD na kojem si zastupljen. I posljednji live CD s 25-tog «Ri-rocka» sam kupio, nitko se nije sjetio pokloniti nam ga. Pa, ipak smo svirali i dali dio sebe u to, no očito odgovorni ne drže do toga.

RI-ROCK.COM: Nažalost, u posljednje vrijeme je postala praksa da se Vas prvoboraca u glazbi i općenito na subkulturnoj sceni sjete tek na nekakvim obljetnicama? A neki put i na tribini na kojoj se raspravlja o prošlosti?
VALTER: To su sve gluposti, mi smo svoje dali. Postoji hrpa mlađih bendova koji zaslužuju svoje mjesto u medijima, a ne rasprave o tome kako je to nekad bilo. Ove naše strukture uopće ne drže do mlađih naraštaja, do njihovog napretka. Cijelo vrijeme žive u prošlosti, a trebali bi se okrenuti budućnosti. Tu bi napravili pravi zaokret i kvalitetnu stvar. Dosta je bilo s tribinama o prošlosti, dajte klincima minimalne uvjete i sve će vam se vratiti i to višestruko.
Budućnost je u njima, a ne u nama.

Obzirom na moje fanatično obožavanje Parafa, a i Valterovu susretljivost, razgovor je mogao trajati u beskonačnosti. No svemu dođe kraj pa tako i ovom razgovoru. A ako Vam ni ovaj tekst nije dovoljno približio Valtera i Parafe najbolje je da stavite njegovu ploču na gramofon i prepustite se filmu legendarnog pankerskog uma. Slušati glasno!

Nikola Cvjetović Ri-rock.com 12.2004.

Objavljeno 29.12.2004.