Gismonti - Dobar koncert bez reakcije publike

Ako netko u danima neimaštine i gladovanja ponudi mrvice sa stola one svakako izgledaju kao brdo hrane. Ako bi trebalo recenzirati ovogodišnji Guitar Art Festival onda bi svakako rečenica s početka teksta mogla biti šlagvort za dalje objašnjenje o čemu se tu radi.

Jos uvijek aktivna gitara u srpskom medijskom svijetu gdje dominiraju turbo folk vedete s raznim neukusima (kič je preslaba riječ) poštenom čovjeku s ukusom ostane nešto kao što je manifestacija GAF.

I ako niste laik onda počinjete gledati na sve to malo drugačijim očima. Ako ste novinar prvo dođete u situaciju da se za sve informirate preko kolega o press konferencijama jer PR služba GAF-a o tome ne vodi računa. Daleko je zanimljivije predstaviti sebe mjesečniku koji izlazi u Engleskoj nego novinarima iz okruženja. Ali to je njihova nekulutra.

Drugo, u programu koji se nudio bilo je premalo gitare. Čak se i pojava Marize, Edina Karamazova nametnula kao logičan slijed da nastupi i Tommy Emmanuel pa da bude svake godine u Srbiji ponovo i ponovo: Mariza, ponovo Tommy…

Jedno je očito, jasna je ambalaža, progurati nešto što se našlo tu nadohvat ruke a sve pod geslom “daj da ljudima prodamo što više nečega” (stara priča: zgrabi novac i bježi).

Očigledno je da nije bilo dovoljno atraktivnih gitarskih sadržaja koji mogu popuniti program pa je onda rađeno na principu “daj što daš ali ipak uzti ćemo neku paru”.

Uzbuđenje, koje nisu krili predstavnici GAF-a u javnosti zbog nastupa Egberto Gismontija pokazalo se lažnim. Objašnjenje: u toku samog nastupa već poslije treće pjesme narod u bundama od tko zna koje ubijene životinje (čitaj: sa skupom odjećom na sebi) i smokinzima počinje napuštati prostorije Kolarca.

Mnogi ljudi su se tu našli greškom. Možete pomisliti da se tu radi o dezinformaciji. Ali definitivno taj svijet koji je sablaznut izlazio, (a opet tako karakteristično za Srbiju), bio je mješavina neodmjerenog snobizma i pretencioznosti.

Dobiva se dojam da je netko tko se nalazi u organizaciji GAF-a a na mjestu moći dijelio blokove karata osobama bliskim njemu kojima je inače takva muzika strana. “Riba od glave smrdi”.

Da li na sve to gledati sa žaljenjem… ili gledati sa žaljenjem na te osobe jer je njima očigledno bilo dosadno tamo, … sarkastično u tekstu ali činjenično tako je bilo: ipak je mučenje slušati Gismontija tri pjesme, pa još uživo.

Sama pojava Guitar Art-a je, bez lažnog osmjeha, da se gitara postavi na jedan komercijalni nivo. Profesori koji se tu pojavljuju sa svojim učenicima nadmeću se da li je njihov učenik bolje odsvirao Alhambru ili Asturias.

Liječenje svojih kompleksa ispoljavaju preko djece koja hermetično, čak zastrašeno sviraju djela bez predstave u kojoj su harmoniji ili kako bi svojim znanjem napravili neku novu Alhambru.

Tko od toga ima koristi: možda nastavnici nekom svojom povišicom u školi gdje rade (kao doprinos požrtvovanom radu) ili učenici kojima se podijeli gitara Yamaha C40 (čitaj najjeftinija u trgovinama gitare).

Upravo je koncert Egberta Gismontija potvrdio to: avangardna muzika 20. vijeka i porijeklo Gismontija nameću njegovu muziku kao jako zahtjevnu. To je muzika koja nije školska. Njegova muzika je “teška”. U koncertu koji je bio i pored “incidenata” odličan vi niste mogli čuti “normalno” odsviran takt, harmonijski prijelazi oko nekih uobičajenih rješenja su ipak “natopljeni” nekakvim Mesijanovim shvačanjem muzike…

I da se ne ode previše u analizu, vjerovatno je sve to bilo zbunjujuće, onespokojavajuće i razočaravajuće za publiku koja je došla s kartama u koverti.

Publika vjerovatno nije bila spremna za to. U krajnjem slučaju, pretpostavka za taj pseudograđanskointeligencijski svijet koji je dobio karte: očekivali su, zbog brazilskog imena, neku Bossa Novu, nešto da mogu zanjihati kukovima (kao kada se za Novu godinu pleše uz trubače u ponoć).

Pitanje je jedno: kakav je status stvaralačke muzike u nečemu što je zapadni kulturni prostor? Mislim na Gismontija! To nije world music (ili o onome što se kroz to nudi – muzika iz pećine, muzika s drveta ili muzika nesvrstanih).

World Music je previše nategnuta stvar, previše u njoj ima egocentričnog čak kvazirasističkog koketiranja s egzotikom. Tu nema pravog razmišljanja o korjenima. I dalje je ono drugo margina.

Margina je samo relativno margina jer to su ipak jako ozbiljne kulture koje se nude u pakiranju World Music. To su ozbiljne muzikološke tradicije koje se smještaju u okvire egzotičnog i koje se mjere na osnovu onoga što je u centru a najčešće je u centru zapadna ideologija.

Gismonti ne spada u to. Njegova je muzika muzika koja sublimira tradiciju neoklasične i klasične muzike ali opet muzike koja na specifičan način njeguje svoj vlastiti izraz (spoj avangarde zapada i njegove tradicije a tu ima Italije, Bliskog Istoka i Brazila). Zato je to toliko zahtjevno i zato se dogodilo to sa zabunom između Beograda i Gismontija.

Previše je bilo publike (u ne baš popunjenoj sali Kolarca) tj. Bilo bi idealno kada bi Beograd imao dovoljno ljudi da komunicira s takvom muzikom. Bolje da je bilo manje publike jer bi zvuk, tj. ideja Gismontijeve muzike bio autentičniji. Jako dobro odsviran koncert bez povratne reakcije. Ljudi su tu bili da bi bili viđeni ali se primjećuje da je malo ljudi moglo percipirati ono o čemu se tu radi. Bojim se i da je mnogima bilo dosadno (komentar iz publike: ovo je nešto kao Pink Floyd?!).

Gitara, nekad prepoznatljiva kao sredstvo bunta, danas je istrošena relikvija. Ljudi koji iskreno vole gitaru (a ne prave kvazi guitar festivale) mnogo više slušaju pokojnike nego današnju gitaru.

Beograd je ugostio gitarista koji je imao što kazati i pokazati ali je sve ostalo krajnje neprijatno. Status gitare u imaginaciji suvremenog svijeta je daleko ispod onog nivoa koji je bio 70-ih godina.

Beograd se malo kasno sjetio s Guitar Art Festivalom. Ne postoje toliki interesi, ne postoji tolika snaga izraza, mnogo je, čak i previše reciklaže, mnogo je nasilne akademštine. Malo je onog pravog izraza, umjetničkog, originalnog…

Opet se vraćam na Gismontija: došao je čovjek s pravim izrazom, akademski potkovan i tužno je reći “prošao je mimo nas” “koji to shvaćamo”. Svaka njegova harmonija je bila promišljena, ništa nije bilo slučajno… ali da završim ovaj tekst: to je kao kada bi pravili razliku u čitanju Harry Potera i čitanju Joycea. Došla je publika koja obožava Harry Potera na javno čitanje Joycea i naravno svi su izašli.

Bilo bi smiješno da nije istina.

Šteta za takav gaf jer je pitanje da li će on opet doći. Opet, dobro je i ovako jer je to realna projekcija nas štovatelja i onih satelita oko nas. Nije toliko strašno ali je indikativno da se na takav način GAF kao festival i Beograd kao sredina pokazala nespremnom da percipira tako nešto.

Ivica Stanković

Objavljeno 19.02.2011.