Jon Lord - Umjetnik i njegovo djelo
Govoreći o dijelu tj.. glazbenom nasljeđu Jona Lorda trebalo bi krenuti od pojma Hard Rock Glazba. U ovoj skici o radu i dijelu umjetnika o kojem je riječ treba dotaći i riječ umjetnost.
Možda hard rock glazba nije dovoljno univerzalna i možda ne nudi dovoljno sadržaja da bi se mogla nazvati umjetnošću ali je ipak zaokupila pozornost fanova čitavog svijeta - ta pažnja se mjeri milijunima ljudi diljem svijeta. Iako u izvjesnom smislu u toj glazbi postoje konstruktori, građevinari, a cigle su samo djelo stotina predanih fanova, kolekcionara, kojih ima već 40-ak godina i koji pažljivo istražuju i čuvaju pojedinosti o ovoj glazbenoj pojavi - Jon Lord je definitivno jedan od najznačajnijih i najvažnija ličnost ovog smjera ...
Jon Lord u hard rocku je prepoznatljiv po tonu svog instrumenta - kao virtuoz prepoznatljiv je u granicama dozvoljenih varijacija. Iako je boja tona krajnje osobna stvar i razlikuje se od glazbenika do glazbenika svrha izdvajanja Jona Lorda je u ”razlozima” izražajnosti, jačini tona (Bach On To This) ...Težeći da spoji funkcionalnost Bacha kroz hard rock izražavanje i liriku Tchaikovskog, fleksibilnost Lordovih tona u solo izražaju je primjer svjesnog i namjerno lijepog i ugodnog. Sve to opet pomiješano s blues i Jazzom - dobiva se građevni materijal koji ga je odvajao od ostalih svojih kolega (Lazy - Deep Purple).
Ritmički puls njegovih tema kroz solo dionice, intonativna visina (varijacije koje su dozvoljene samo kada je u pitanju pentatonska ljestvica i blue note, osnovni ritam), donijeli su melodijske fragmente koje je lako zapamtiti i pjevušiti. U pjesmama koje su zaostavština Deep Purple ako se sagledava visina tona kojom se izražavao Jon Lord - konkretno zvučanje tonova tj.. dinamika - mijenjaju se za vrijeme njihovog trajanja tako da nema dislociranost nego se po školskim pravilima ide od piano do forte - sve to ukazuje na Lordovu vještinu i umijeće kao improvizatora (Wring That Neck-Live - Deep Purple). Definitivno jedno je prisutno u muziciranju Jona Lorda - nije najvažnija stvar koje će tonove odsvirati već kako će ih odsvirati (Speed King-Live - Deep Purple).
Instrumentacija tj.. instrumentalna glazba i njena osnovna harmonska načela i formalne strukture kod Jona Lorda su spoj klasičnog obrazovanja i bluesa. Povezano kao spoj ti glazbeni kombinirani elementi i princip varijacije nisu podlegli dokazivanju samosvojnog šematizma da se ide ispred drugih već je došla do izražaja vezanost za grupu (Paice Ashton Lord) tj.. identifikacija s idejom i ostalim članovima. Ovaj osjećaj poistovjećivanja će se osjećati i na solo radovima gdje je ”podređen” gostima (Anni-Frid Lyngstad / Sissel Kyrkjebø / Sam Brown ...)
Ali da se vratimo prethodno napisanom: solistički prostor ovog umjetnika je definitivno primjer podređenosti glazbenom tekstu. I kada ideju predstavlja kao ritmičku predstavu tonova, kontrola nad svakom frazom, munjevita izražajnost koja ni u jednom taktu ne prelazi u tehnički egzibicionizam (Bouree - Jon Lord solo), predivne glazbene ideje i zaobljenost (a ne prostranstvo inspiracije) - to je Jon Lord!
Kada je u solo radovima (ili kao) gost imao pjevačice pored sebe, do izražaja je dolazila lepršavost tonova i radzragane igre tonovima, neobavezne ali prisutne u glavi slušatelja za dalje pjevušenje (Stop - Sam Brown). Široki i prijatni tonovi kojima se Jon Lord uvijek vraćao (Pictured Within ’ – Jon Lord solo) ili kompozicija koja melodičnim tempom označava skretanja ka klasičnom obrazovanju (Gigue – Jon Lord solo) su nezaobilane dio njegove glazbene osobnosti. Kako god - Lordova smirena elegancija nikada nije zasmetala razuzdanoj agresivnosti Lord hard rock orguljaša i obrnuto - naprotiv, taj kontrast predstavlja ovog glazbenika umjetnikom.
A opet (Hoochie Coochie Men) blues kao ogoljena suština ili povratak korijenima (Artwoods) s glazbenicima sličnim sebi i nikako autoritativno muziciranje nego s bendom - i opet s podjednako razvijenim osjećajem za ritam i melodiju i aranžmane - je još jedna stepenica u skici predstavljanja Lorda kao umjetnika.
Ukratko, tehničko majstorstvo i način glazbenog izražavanja su Lorda dovele u red rock velikana koji je posjedovao najveći talent - da iza sebe ostavi glazbu - glazbu punu slobode potkrijepljenu klasičnim harmonskim, ritmičkim i melodijskim rješenjima - koji su zapravo slikanje tonovima - a ne glazbena slika. Drugim riječima, Lord je jedan veliki romantičar u duši koji se odlično snašao u punoj slobodi svoje maštovitosti. Kako god - moderna rock glazba ima sreću da poznaje rad i djelo Jon Lorda - ako je dovoljno za definiciju o njegovom umijeću i glazbenoj ostavštini.
Ivica Edge Stanković
Objavljeno 21.07.2013.
