’’...ti si meni po sredini srca kak v črleni jabuki koščica...’’
Ako Čakovec ima više biljarskih stolova nego Rijeka, više snježnih pahulja, bolje opremljene kineske shopove, daleko jeftinije kuglice sladoleda, kao što će vam rado ispričati neki od njegovih stanovnika koji studiraju u Rijeci, tada je logično zaključiti da ima i dobar bend.
Vrijeme i mjesto događanja su srijede u River Pubu kao jedna od, u posljednje vrijeme popularnijih, koncertnih ponuda u šporkom starom gradu. Glavni junaci su članovi etno benda Komedija: Igor Baksa na gitari, Neven Kolarić na basu i cimbalu, Miloš Rok na klarinetu i Filip Krznar na bubnjevima; a ne nedostaje ni romantički zaplet.
Naime, prošlog ljeta dvojcu gitare i cimbala, priključio se klarinetist kada je ’’gitarist naumio odabranici svog srca zasvirati pod prozor u 1 sat poslije ponoći’’, te se, kako se dalje nastavlja priča na MySpaceu, ’’nakon vrlo ugodnih reakcija njezinih roditelja i susjeda, bend odlučuje u istom sastavu nastaviti dalje’’.
Romantičnost je dakle, neosporiva ’međimurskim lepim dečkima (vu širokaj gačaj)’, no koliko je zaista lako opstati kvalitetom na čakovečkoj glazbenoj sceni, i to na etno sceni čija je popularnost vani obrnuto proporcionalna njenoj prihvaćenosti u vlastitom kraju. Ipak, dečki su preživljavali od glazbe kao ulični svirači, ali ne kao oni koji si dovuku stolicu ispred Robne kuće Ri i sviraju Romansu u daleko sporijem od predviđenog, tempu; već kao oni što (uzastopno?) pobjeđuju na Dori. Ipak, ovi za nagradu ne putuju na Euroviziju čak u Srbiju, nego su na vlastitoj mini turneji pod nazivom ’Tam i nazaj’, poslije koje će nastupati i u Makedoniji.
Ono što je bilo zanimljivo vidjeti u Riveru bile su one međimurske ’popevke’ kojih se svi jako dobro sjećamo iz osnovnoškolskih glazbenih udžbenika kao, recimo, ’Klinček stoji pod oblokom’, ’Mamica su štrukle pekli’, ’Protuletje se opira’ u novoj jazzy, blues, reggae, rockabilly verziji. Pored već spomenutih šarenih instrumenata, uz ponovni naglasak na klarinet i tradicionalni cimbal koji čine ovaj bend dosljedniji onomu što rade, posebnu boju daje i vokal koji je mješavina onog waitovskog ’umočenog u bourbon’ i Screamin Jay Hawkinsa. Natjerali su publiku na ples i pljesak, makar u konačnoj postavi sa bubnjarom, kao što poslije saznajemo, postoje tek puna četiri dana. Na stejdžu se našao čak i kontrabas, a onda su i prozvali iz publike ’Borisa iz Križevaca’ da ga dođe svirati. Preskupo točeno pivo lakše se ispijalo uz toliku raznovrsnost stilova te se do kraja večeri publika razbacala, neki su i na koljena padali, ili izvodili ples slobodnog stila ’sa rukama na bokovima (gazim po zelju)’. Izvedena je i hit pjesma ’Ljubav se ne trži’ koju svi bolje znamo u izvedbi Vještica, ali se kvalitetom ne bi međusobno zasjenile.
Konačno, osobno najljepša izvedba bila je one stvari za koju je promotivni singl snimljen u studiju, ’Daj mi, Bože, joči sokolove’, i lijepo je singlicu pokloniti novinaru jer će vas novinar onda i pohvaliti (imaju čak i omotić sa blatnom Starkom na željezničkoj prugi). Dakle, pohvaljujem Komeeeeediju, koju ipak samo sa dva ’e’ možete pronaći na MySpaceu - http://www.myspace.com/komeedija.
”Kad kažem ”Ri-rock”, ne mislim samo na glazbeni izričaj riječke scene osamdesetih (Termiti, Paraf, Let 2-3, Laufer, Grad, Grč, Fit... ), nego i na sve ono što je tomu prethodilo, išlo uz to i slijedilo. Mislim na hrpu jednokratnih bandova koji su vježbali u garažama i šupama od Kraljevice do Mošćenićke Drage i opijali se jeftinim vinom na nekom od lokalnih ”jogova”, mislim također na večernja okupljanja na Kontu i život oko Palacha. Mislim na iskrene i naivne mladenačke snove o demo-snimkama, albumima, samostalnim koncertima, svjetskim turnejama. Bekim Sejranović, književnik
