Priča o Bruceu Dickinsonu - Vođa koji bi svaki bend napravio boljim (drugi dio)
Roditi se kao lider – dar dobiven ’od neba’[
Po završetku turneje koja je u 331 dan obuhvatila čak 187 koncerata i iznjedrila ponajbolji koncertni heavy metal album „Live After Death“ (1985), fizički i psihički iscijeđena ekipa uzela je šestomjesečni odmor, nakon čega slijedi pisanje pjesama za album „Somewhere in Time“ (1986). I tu se našlo štogod problema jer je ’svojeglavi’ Bruce imao ideju pisati pjesme s više akustika, čak ići i tragom albuma Led Zeppelina „III“, „IV“ i „Physical Graffiti“. S druge strane, Harris je imao druge namjere, recimo, prvi puta odlučio koristiti sintesajzere i na taj način soundu dodati ’space’ karakteristike. Veću kompozitorsku ulogu dao je Adrianu Smithu koji je napisao čak tri pjesme (”Wasted Years”, ”Sea of Madness” i ”Stranger In A Strange Land”), a Dickinsonove zajedno s kolegama procijenio nedovoljno dobrim za album.
To je bilo vrijeme u kojem je Bruce razmišljao ne samo da ode iz Iron Maidena već i da u potpunosti odustane od glazbe. ”Mislim da je to bilo prvi put da sam stvarno mislio o odlasku. Ne mislim samo iz Iron Maiden, mislim i o odvikavanju, o odmicanju od glazbe. Ništa nije bilo vrijedno onakvog osjećaja. Počeo sam se osjećati kao da sam dio stroja, kao da sam dio light-showa”, prenio je svoje dojmove iz tog perioda Bruce Dickinson.
Ipak, nastavilo se dalje, krenula je turneja tijekom koje je Iron Maiden prvi puta nastupio u Hrvatskoj, točnije u Zagrebu, a amortizacija negativnih misli i osjećaja uzrokovanih i problemima na privatnom planu akumulirala se kroz radu na knjizi naziva „The Adventures of Lord Iffy Boatrace“ nastaloj pod utjecajima novela Toma Sharpea, a izašle 1990. godine.
Idući album „Seventh Son of A Seventh Son“ vraća Dickinsonu jednu od ključnih kompozitorskih uloga, a koji progresivnim rock konceptom, snažnim udjelom akustika i uvođenjem klavijatura donosi novu dimenziju Iron Maidena. Mnogi taj album smatraju vrhuncem karijere no s druge strane, ako i jeste tako, činjenica je da je ujedno označio i kraj (još) jedne ere banda.
Naime, poslije turneje Bruce je sve ozbiljnije razmišljao o samostalnoj karijeri u kojoj će ponovno biti slobodan da radi što, kada, kako i na koji način želi. Mini koračić k tome bilo je pisanje pjesme ”Bring Your Daughter To The Slaughter“ za peti nastavak „Strave u ulici brijestova“ po narudžbi iz Zombe, koja je radila taj film. Tu surađuje s Janickom Gersom, bivšim gitaristom Gillana, kojeg nakon odlaska Adriana Smitha dovodi u Iron Maiden na snimanje albuma „No Prayer For The Dying“.
On izlazi nakon Bruceovog solo debija „Tattooed Millionaire“ kojeg je popratila i kratka turneja. Iz tog perioda, točnije 1989. godine datira i nadasve zanimljiv podatak koji opetovano potvrđuje koliko je Bruce raznovrsna i u svemu čega se prihvati uspješna osoba. Naime, kao strastveni mačevalac još od rane mladosti, na natjecanju je osvojio sedmo mesto i bio pozvan da se pridruži britanskom olimpijskom mačevalačkom timu. To je ipak morao odbiti zbog obaveza na turneji sa Iron Maiden.
Kraj jedne i početak nove ere
Narušeni odnosi u Iron Maidenu iznjedrili su jedan, već spomenuti „No Prayer For The Dying“, a dvije godine kasnije i još jedan prosječan album „Fear Of The Dark“, oba s velikim Dickinsonovim kompozitorskim udjelom. Kako na koncertima tako i na spomenutim albumima, usprkos nekim bljeskovima, bilo je posve jasno da se Bruce odlučio fokusirati na solo karijeru, a band mu je trenutno bio nešto kao ’nužno dobro’. Da ne kažemo baš ’zlo’. Upravo mu je to Steve i najviše predbacivao, odnosno nešto kao da pjeva bez volje, a da to nije daleko od istine može se, uz ostalo, čuti i na ’serijskim’ koncertnim izdanjima „A Real Live One“, „A Real Dead One“, „Live At Donington“ objavljenim 1993. godine. Posebice na „Raising Hell“ koncertu snimljenom 28. kolovoza 1993. u Pinewood Studiju u Londonu u kombinaciji sa horror točkama čarobnjaka Simona Drakea. To je bio oproštajni nastup Brucea Dickinsona, a može ga se pogledati na video izdanju iz 1994. godine.
S druge strane, Bruceu je u privatnom životu ’išlo’ sve bolje i bolje, sa drugom suprugom Paddy između 1990. i 1994. dobio je troje djece, Austina, Griffina i Kiu što se pozitivno odrazilo i na njegovu glazbenu karijeru. I ne samo glazbenu. Naime, nakon što je 1990. godine rekreativno vozio avion na Floridi to mu se toliko dopalo da še školovao i narednih godina postao profesionalni pilot raznih kompanija i u ovim godinama raritetni glazbenik koji već jedno vrijeme svoj bend vozi po turnejama. Devedesete bi mogao zato komotno doživjeti nauspješnijima u svom životu jer na svim mu je ’frontovima’ išlo i više nego dobro, pa je tako intenzivirao svoje aktivnosti kao humanitarac, gdje je, uz ostalo, s glumcem Rowanom Atkinsonom snimio i pjesmu (I Wanna Be) Elected.
K tome, za razliku od dva Iron Maidenova, njegovi albumi klasici su tog perioda heavy metala. Drugi album „Balls To Picasso“ (1994), „Skunkworks“ (1996), „Accident of Birth“ (1997) i „The Chemical Wedding (1998)“, ’začinjeni’ koncertnim izdanjima „Alive in Studio A: Alive In Studio A: Live At Marquee“ (1995) i „Scream For Me Brazil“ (1999) donijeli su mu potpunu kreativnu slobodu, heavy metal kombinirali sa hard, progressive i classic rockom, power popom i to je bilo to. To je bio Bruce Dickinson. Vrijedno spomena u kontekstu ovog dijela priče je i činjenica da se u našim krajevima, pogotovo kod susjeda, rado pamti njegov dolazak u napaćeno, ali hrabro i ponosno Sarajevo koji se ’dogodio’ krajem 1994. godine. A super rijetki su se to tada usudili napraviti.
S druge strane, Iron Maidenu baš i nije nešto išlo iako je „The X Factor“ (1995) kvalitetan album, a i u slučaju „Virtual XI“ (1998) našlo bi se razloga da ga se ne proglasi totalnom katastrofom. Iako je dobar pjevač Blaze Bayleyu je nedostajalo širine, rutine i moćnine. I karizme. Svega što, pa i više od toga, u izobilju ima Bruce Dickinson. Vidjevši da tako dalje ne ide, Rod Smalwood je nagovorao Stevea da nazove Brucea i popriča s njima o mogućnosti povratka u band. Nakon skoro šest godina njih su dvojica ponovno kontaktirali i dogovorili Bruceov povratak u Iron Maiden. Dogodilo se to u siječnju 1999. godine u Smallwoodovoj kući u Brightonu, gdje su se oboje složili da se Dickinson treba vratiti u grupu.
Eksplozija oduševljenja – Bruce Disckinson se vraća u Iron Maiden
Kad se vijest proširila, akumulirala je do tada neviđenu euforiju među fanovima banda, a činjenica da se vraća i Adrian Smith koji je sa Bruceom surađivao tijekom solo karijere bacila je heavy metal svijet u trans. Priča govori da ovaj dvojac nije želio da njihov, odnosno Adrianov povratak uzrokuje odlazak Janicka, pa je tako band na „The Ed Hunter Tour“ krenuo kao sekstet sa tri gitarista uključujući i ’dobrog duha’ Dave Murraya. Album „Brave New World“ izazvao je pravu histeriju, čekalo se u redu za njegovu prodaju na dan mu izlaska 29. svibnja 2000. (Dallas Shop u Tkalčićevoj). Dobar album bio je još bolji i zato što je opet pjevao Bruce Dickinson. Pobogu, pa tko bi se i usudio pomisliti, a kamoli reći da na njemu nešto ne valja. No da, bilo je i takvih, ali ne bijaše baš preglasni, a i argumenti o nevalajlosti im baš i nisu bili uvjerljivi.
Desetljeće koje slijedi izmjenjivalo je turneje, koncertne i studijske albume, a Bruce je u ulozi frontmana band naprosto blistao. Možda čak više i bolje nego u osamdesetima. Zrelije svakako. Ako je Steve Harris šef, onda je Bruce Dickinson nedvojbeno istinski vođa ne samo Iron Maidena već i cijele njegove mega-vojske. U kompozitorskom dijelu osjeća se upravo ono što Bruce jeste, slobodarska osoba praktičkih neograničenih intelektualnih mogućnosti koje svako malo pa odu u neko novo, neistraženo područje. Koliko god mislimo da smo od njega sve čuli, uvijek dođe nešto barem malo drukčije. Upravo je to ključni razlog, stalna potraga za nečim novim, njemu neistraženim i drukčijim, što ga je Intelligent Life nazvao živim primjerom polihistora.
Jači i od bolesti
Dakako, osim što je napisao neke od najboljih pjesama na „Dance of Death“ (2003), „A Matter of Life and Death“ (2006), „The Final Frontier“ (2010) i „The Book of Souls“ (2015), pa „Tyranny of Souls“ solo album, proteklo desetljeće i pol prezentiralo je još neke njegove interese i vještine pa se tako dekadu zadržao na BBC radiju kao voditelj glazbenog showa kojeg će se rado prisjetiti naši momci iz riječke skupine Father. Jedno od najdražih priznanja, počasni doktorat zbog zasluga u glazbi dodijelilo mu je 2011. godine Sveučilište Queen Mary u Londonu na kojem je 1979. godine diplomirao povijest. Još jedan dokaz da se cijeni ono što radi.
A kada se činilo da je u životu sve probao i prošao, dogodilo se ono na što, na žalost, nitko nije imun – teška bolest. Krajem 2014. godne na rutinskom mu je pregledu dijagnosticiran rak na dnu jezika. Uslijedili su mjeseci liječenja, neophodan mir u krugu prijatelja i obitelji i nakon toga sjajna vijest za sve – Bruce je pobijedio rak. Nekako pritajeno, ali i sa strahom, svi su se tome nadali uzdajući se i u liječnike, ali i u njegovu neograničenu unutarnju snagu. Prkos i inat prema svemu što treba mijenjati, detronizacija lošeg, stalna potraga za boljim i jačim, karakter koji se ne miri sa postojećim stanjem i ovdje su iznijeli pobjedu.
Stigao je nakon toga i dvostruki album „The Book of Souls“, a na njemu još jedan dokaz Bruceove inteligencije – epsko remek djelo „Empire of The Clouds“, priča o tragediji cepelina modela R101 koji se srušio 5. listopada 1930. na svom prvom prekomorskom putu prema Francuskoj i sa sobom odnio 48 života. Nešto najbolje što je napravio. Do sada.
I poslije Spaladiuma -„He will back“
U budućnosti očekujemo još. I još. Jednako kao što očekujemo da krajem srpnja u Splitu kaže „You are phantastic audience, we love you - will be back“. Znajući da je čovjek od formata i čovjek od riječi, nećemo sumnjati da to neće napraviti. U konačnici, obećao je tako nešto i 1986. u Domu Sportova, zatim 2003. u Velikoj Gorici, pa 2008. na Poljudu i u konačnici 2013. u Areni Zagreb. I svaki puta ispunio obećanja.
Kao što ih ispunjava na Discovery chanelu gdje snima dokumentarne filmove ”Flying Heavy Metal”, testira sve vrste aviona, u vodstvu humanitarne organizacije, na scenarijima, kad vozi tenk, gostuje u serijama i TV emisijama, pravi pivo i tko zna što sve još ne. Svugdje je predan do kraja. Ono što radi želi da ispadne najbolje moguće.
Dio toga čitat ćemo možda u 2017. godini kada je najavio izlazak biografije u kojoj sigurno neće sebe pretpostaviti drugima. Iako bi to i mogao i trebao jer on je - Bruce Dickinson. Kralj heavy metala.
”Bio sam u svakom školskom bandu u koji sam mogao upasti, u jazz bandu i limenoj glazbi. Tamo sam zapravo i naučio osnove čitanja glazbe, od osnovne pa sve kroz srednju školu. Uzimao sam i privatne satove, ali nije išlo pa sam se vratio sviranju uz snimke. To me navelo da puno sviram - bio sam uzbuđen zbog sviranja s meni najdražim grupama kao što su Led Zeppelin i Black Sabbath. Chad Smith (Red Hot Chili Peppers)