Klasičan paničar pri stajanju u redovima, odmah sam zaključila da nešto propuštam. Red nije baš davao mjesta za pomicanje a nikako ni guranje. U nevjerici objašnjavam sučekačima kako svirka mora početi bez nas. Objelodanjenje stiže pri puštanju na koncert i osvrt na šarenu procesiju. Bez ijednog izgubljenog člana. Paničar uviđa da je bio na početku a ne na kraju tisućama dugačkog repa kojeg je Boćarski dom zadobio četrnajstog gospodina Novembra povodom dolaska grupe The National.
Tko su svi ti ljudi i odakle im pravo da vole The National, ne znam, ali da su znali sve riječi, jesu, i da su napravili pljeskom to da je svaka pjesma bila mali koncert za sebe, daje im i integritet, a ne samo broj. Na Pictionaryju sam jednom izvukla karticu koja me tražila da nacrtam razdraganog medvjeda, a sada znam da bi svi pogodili kada bih nacrtala sinoć. A sinoć su prvi u šape bačeni Phosphorescent, projekt njujorčanina Matthewa Houcka sa novim albumom Here’s To Taking it Easy u džepu kojeg su tamo i pokazali i zamahnuli našu ljuljačku negdje na granicu countrija i dobro raspoloženog folka.
Oči koje su tek ugledale boćarski dom, a mnogo ih se tada još uvijek proguravalo na ulazu, nisu previše razumjele što se događa na pozornici, ali Love me Foolishly umirila je i posljednjeg paničara u meni te se nisam obazirala i potpuno sam uživala, što bih i još više da su svirali Hej, Me, I’m Light. Možda bi to izlječilo i nervoznjake koji su se grizli radi kašnjenja The Nationala što zbog Mađara na granici, a što zbog Jesseeja iz Phosphorescenta koji im je pio viski.
’I won’t run!’, objašnjavaju The National i pojavljuju se sa Runaway. ’Go ahead, throw your arms in the air tonight’. A zatim se odigrava gotovo cijeli High Violet; Anyone’s Ghost ugrijava, perfekcionistički Bloodbuzz Ohio briljira, Afraid of Everyone, Conversation 16, Sorrow, England i Terrible Love ugurana u jedan od biseva. Unutar toga uredile i uredale su se Mistaken for Strangers, Slow Show (wow!), Brainy, Squalor Victoria, Apartment Story, Available, Abel i neizostavna Fake Empire. Više od dva sata događa se manjih dvadesetak koncerata unutar koncerta i sve je pozdravljeno, sve je dočekano, sve je napravljeno (osim možda ozvučenja).
Svirači i oni kojima se svira kao da ne komuniciraju u tisućama nego jedan na jedan. Tako dobivamo i dva bisa te razdraganu braću Dressner koja nas i ovaj puta prozivaju najboljom publikom cijele turneje. Mr November donosi Matta u ruke zagrebačkih djevojaka, ’carried in the arms of cheerleaders’, a tada se svi ponovno smire, utišaju, bend se iskopča iz struje te se potpuno akustično i mazljivo nastavi na publiku i svi zajedno pjevamo potpuno besmislenu Vanderlyle CryBaby Geeks. ’It’s all been forgiving, swans are all swimming.’
The National - Akustični Vanderlyle Crybaby Geeks u Zagrebu
”Nikada se nisam osvrtala unatrag sa žaljenjem. Nikada nisam mislila zašto nisam postala glumica ili zašto sam samo veslala za Johnom? Uvijek sam hodala uz njega, a on je uvijek podržavao sve što sam radila. June Carter Cash
