Blackmore’s Night - Dancer and the Moon ( Frontier Records, 2013)
Muzika koju radi bračni par Blackmore - Night nije namjenjena najširem krugu slušatelja. Njihova muzika zahtjeva jednu drugačiju koncentraciju i jedan drugi pogled na muziku ako ste svijesni postojanosti boja kroz istu. Novi album je jako ozbiljan materijal koji je namijenjen njihovim fanovima i onima koji mogu to postati. Kako se to postaje fan njihove muzike?
U vrijeme kada je Evropa ‘bačva baruta’ a pop pjesme predstavljaju talog mulja koji se nudi od MTV-ja do danas, Blackmore’S Night umjesto monotonije i uz korištenje nasljeđenih kalupa, tj. opusa Ritchieve zaostavštine ali i klasičnog obrazovanja stečenog učenjem i predanim radom, nude 50-ak minuta snažnih muzičkih razmišljanja predstavljenih kroz emociju ovo dvoje umjetnika koji vole i osjećaju to što rade.
Vizija koju Blackmore’s Night kroz kolaž harmonijskih rješenja nude je prisutno samo pod nazivom renesansna muzika. Sadržaj njihov muzičkog izražavanja je prije svega likovni – erupcija emocija potpomognuta muzičkom vodiljom muzike stare Engleske i moderne produkcije dočarava sliku ljubavi, dramatiku života kakvu moderan čovjek odavno ne poznaje, razdore i tugu kakva polako počinje živjeti u starim romanima. A sve to da li je danas prisutno - ne treba mnogo razmišljati već se treba saživjeti sa tonovima i na trenutak pobjeći iz stvarnosti koja nudi tehnička rješenja, jake producente i sumnjivu kvalitetu izvođača.
Na albumu se izmijenjuju napetost i melodijsko smirenje koje opet nestaje u plamenu napetosti – ali napetost muzičkog smjera kakav njeguju Blackmore’s Night. Ne morate sve razumijeti što se na ovom albumu nalazi. Njihova muzika je jedna složena simfonija koja je u svakom koncertnom predstavljanju uvijek malo drugačija.
Što je bolji uređaj na kojem slušate ovaj album to je i bolji ugođaj, doživljaj je potpuniji jer ovaj cd traži zvučnu snagu. I mali savijet: ne prekidajte slušanje, jer Blackmore’s Night nude muzičko putovanje na koje ako se otisnete vraćati ćete se ponovno i ponovno.
Muzički gledano - briljantno dobar album za ljude koji znaju šta hoće napraviti od svog umjetničkog izraza i ostaviti u nasleđe ljudima koji znaju sanjati. Vokal je jasan, ritam i gitara su precizni, klavijature i ostali instrumenti zvuče slobodno i nesputano. Teško je dostići savršenstvo sa ovakvom muzikom ali i ako nađete primijedbu zapamtite: kada se netko otisne u ovakve muzičke vode nakon karijere kakvu je imao Ritchie Blackmore za sve ostale smrtnike i loš album ovog umjetnika je nedostižno ostvarenje.
Ritchieva upornost da ovakvu muziku dotjera do savršenstva je za priznanje jer nema mu ravnog – svi ostali njegovi suvremenici prave reminiscenciju događaja inih (prošlih) vremena i povampireno žive lažne živote umjetnika koji daju nešto novo. Ako i ne primjetite da je ovaj album remek djelo znajte da živite u uvjetima života koji su vam društvo, intenet I televizija nametnuli. Ovaj album je jedinstveno dostignuće upornosti i usavršavanja.
Umjesto P.S.-a: ako niste generacija koja je podijeljena između Gillana i Ronnie James Dioa, a vezujete se za internet revoluciju nemojte slušati ovaj album. Ako pripadate prvo spomenutoj grupaciji, a znate da je internet prisutan dio svakodenevnice života u 21. Stoljeću preslušajte album neobavezno, čitajte wikipediju ili provjerite kurs valute i vremensku prognozu za naredni tjedan dok traju kompozicije . Ako u tonovima osjećate boje, ako ste iskreno zaljubljeni ili znate da u vama živi ljubav, ona iskonska i iskrena, neuprljana današnjicom, onda je ovo album za Vas. Prijatno slušanje.
”Nisam nikad bio član ikojeg benda ili nečiji menadžer, uvijek sam bio tek osoba iz publike, što će reći bez potrebe da bilo komu iz krivih razloga pridajem ili odričem važnost. OK, i iz publike se može pogriješiti, ali barem ne u lošoj namjeri. Velid Đekić (Riječki publicist), intervju za RiRock.com
