Blackmore’s Night - Dancer and the Moon ( Frontier Records, 2013)
Muzika koju radi bračni par Blackmore - Night nije namjenjena najširem krugu slušatelja. Njihova muzika zahtjeva jednu drugačiju koncentraciju i jedan drugi pogled na muziku ako ste svijesni postojanosti boja kroz istu. Novi album je jako ozbiljan materijal koji je namijenjen njihovim fanovima i onima koji mogu to postati. Kako se to postaje fan njihove muzike?
U vrijeme kada je Evropa ‘bačva baruta’ a pop pjesme predstavljaju talog mulja koji se nudi od MTV-ja do danas, Blackmore’S Night umjesto monotonije i uz korištenje nasljeđenih kalupa, tj. opusa Ritchieve zaostavštine ali i klasičnog obrazovanja stečenog učenjem i predanim radom, nude 50-ak minuta snažnih muzičkih razmišljanja predstavljenih kroz emociju ovo dvoje umjetnika koji vole i osjećaju to što rade.
Vizija koju Blackmore’s Night kroz kolaž harmonijskih rješenja nude je prisutno samo pod nazivom renesansna muzika. Sadržaj njihov muzičkog izražavanja je prije svega likovni – erupcija emocija potpomognuta muzičkom vodiljom muzike stare Engleske i moderne produkcije dočarava sliku ljubavi, dramatiku života kakvu moderan čovjek odavno ne poznaje, razdore i tugu kakva polako počinje živjeti u starim romanima. A sve to da li je danas prisutno - ne treba mnogo razmišljati već se treba saživjeti sa tonovima i na trenutak pobjeći iz stvarnosti koja nudi tehnička rješenja, jake producente i sumnjivu kvalitetu izvođača.
Na albumu se izmijenjuju napetost i melodijsko smirenje koje opet nestaje u plamenu napetosti – ali napetost muzičkog smjera kakav njeguju Blackmore’s Night. Ne morate sve razumijeti što se na ovom albumu nalazi. Njihova muzika je jedna složena simfonija koja je u svakom koncertnom predstavljanju uvijek malo drugačija.
Što je bolji uređaj na kojem slušate ovaj album to je i bolji ugođaj, doživljaj je potpuniji jer ovaj cd traži zvučnu snagu. I mali savijet: ne prekidajte slušanje, jer Blackmore’s Night nude muzičko putovanje na koje ako se otisnete vraćati ćete se ponovno i ponovno.
Muzički gledano - briljantno dobar album za ljude koji znaju šta hoće napraviti od svog umjetničkog izraza i ostaviti u nasleđe ljudima koji znaju sanjati. Vokal je jasan, ritam i gitara su precizni, klavijature i ostali instrumenti zvuče slobodno i nesputano. Teško je dostići savršenstvo sa ovakvom muzikom ali i ako nađete primijedbu zapamtite: kada se netko otisne u ovakve muzičke vode nakon karijere kakvu je imao Ritchie Blackmore za sve ostale smrtnike i loš album ovog umjetnika je nedostižno ostvarenje.
Ritchieva upornost da ovakvu muziku dotjera do savršenstva je za priznanje jer nema mu ravnog – svi ostali njegovi suvremenici prave reminiscenciju događaja inih (prošlih) vremena i povampireno žive lažne živote umjetnika koji daju nešto novo. Ako i ne primjetite da je ovaj album remek djelo znajte da živite u uvjetima života koji su vam društvo, intenet I televizija nametnuli. Ovaj album je jedinstveno dostignuće upornosti i usavršavanja.
Umjesto P.S.-a: ako niste generacija koja je podijeljena između Gillana i Ronnie James Dioa, a vezujete se za internet revoluciju nemojte slušati ovaj album. Ako pripadate prvo spomenutoj grupaciji, a znate da je internet prisutan dio svakodenevnice života u 21. Stoljeću preslušajte album neobavezno, čitajte wikipediju ili provjerite kurs valute i vremensku prognozu za naredni tjedan dok traju kompozicije . Ako u tonovima osjećate boje, ako ste iskreno zaljubljeni ili znate da u vama živi ljubav, ona iskonska i iskrena, neuprljana današnjicom, onda je ovo album za Vas. Prijatno slušanje.
