Dallas Records, 26. veljače, točno u podne
- Što se ovdje događa? – upitao je simpatični čičica prolazeći pored prodavaonice Dallas Recordsa. Protrčavao je pogledom kroz gužvu što se stvorila pred otvorenim vratima u Splitskoj 2. Bio je 26. veljače, koja minuta poslije 12 sati. Možda i točno u podne, satovima u pravilu ne vjerujem, svi pokazuju različito vrijeme.
– Neki stari rockeri došli piti i gledati cure – odgovorio sam s poštovanjem prema potpuno bijeloj glavi što se našla preda mnom, u sebi se mrvu radujući što postoje glave s više sijedih od moje. – Ekipa iz šezdesetih. Možda ste i Vi bili na njihovim koncertima, pridružite se – dodao sam.
Čiča je raširio osmijeh od uha do uha. Što se zakotrljalo njegovom glavom, tko će ga znati. Još jednom je prebrao pogledom društvo koje je zakrčilo pločnik pred prodavaonicom, pa se otputio dalje, prema obližnjem raskrižju.
- Kako možeš zezati čovjeka? – prigovorio je ženski glas kraj mene, uvijek željan pravde. – Ma u redu je, ovdje je najviše generacije šezdesetih – uzvratih.
- Ali on misli na rockere koji su svirali šezdesetih, a ne na one koji su rođeni šezdesetih – neumoljiv je glas pravdoljubiteljice.
- Ma vidiš da je to postalo gotovo isto. Samo mi znamo razliku, današnji klinci je ne vide – zaključih gerontološku raspravu, a potom odlučih osnažiti stav medicom za koju se šuškalo da čeka u prodavaonici.
Iskreno rečeno, nisam znao što bih uopće mogao odgovoriti ne samo simpatičnom starčiću, nego bilo kome da me ozbiljno upitao što se tu događa. Izgledalo je kao nešto važno. Televizijske kamere Kanala Ri i Ri TV-a zujale su uokolo i privodile manje ili više blagoglagoljive mikrofonu. Danijela iz lokalne gazete marno je prikupljala informacije za nov članak u slavu riječke rock-scene. Obersnel je gradonačelničkom nazočnošću potvrđivao kako je na djelu doista nešto značajno, jer da nije, on valjda ne bi bio tu. I zvijezde su blještale u gužvi: Urban, Mrle, Enice, Zoff.
Vidio sam ja svih njih, ali na neki način nisam vidio ništa. Reklama s izloga prodavaonice objašnjavala je kako, počevši od tog, pa sljedećih 14 dana, svi ljubitelji riječkog zvuka mogu kupiti albume riječkih glazbenika uz 10 posto popusta. S obzirom na Dallasove cijene, ne’š ti uštede, mislim u sebi. Letak na vratima upozoravao me kako je to što vidim i čujem proslava prve godišnjice objavljivanja box-seta Riječki novi val, ujedno prethodne, vrlo plodne riječke diskografske godine. Box bio, box ostao, što ga imamo slaviti nakon jedne godine, opet iznutra potiho njurgam. Dobro, barem me Dallas boy Sanjin ne čuje. A on trči uokolo i stiže u gužvi biti na sto mjesta u isto vrijeme. Fascinantan lik, živa negacija fizike.
- Velide, kućo stara, evo ti još jedna medica – zaronda mi netko iza leđa i odnekud doplovi čaša, žuta i mirisna. Uzimam čašu, ne opraštam joj, pa vraćam otkud je stigla. Prlja s ekrana dere se u mikrofon, ponovo me suočavajući s koncertom u Dvorani mladosti u slavu riječkog novog vala otprije godinu dana. Pet minuta gledam ga, slušam, pa kažem sebi da sasvim pouzdano nisam došao zbog ekrana i izlazim opet van.
Stanem na pločnik, a Lea se iza nečijih leđa smiješi i pokazuje otkud može doći ideja da su nečije oči ocean. OK, nisu samo njezine, ali ipak. Ulica je okupana suncem. Odnekud se izmili ženski pank-trio Larva i prelazi prometnicu ne hajući za vozila u žurbi, čije kočnice škripe. Zašto Larva kad se trojac već pretvorio u leptire? Diego Mrtvokanalni pruža ruku, stisak je čvrst. Stipe dizajner čudi se koliko ću ga još gnjaviti „emajliranim“ fotkama što mu ih šaljem za knjigu. Dallas girl Đozi je dobre volje, pitam se je li ona ikad ljuta. Možda sam samo imao sreće da ne znam? Tu su dva Vrkića, Bajo, Prlja, Vava, Tibljaš, Srle…
I sve mi postaje jasno. Tko treba biti, tu je, a sve što se treba dogoditi, događa se. CD-ovi su samo komad plastike s bukom, sve drugo je izvan njih, digitalno ili na koji drugi način neupisivo u bilo što. Netko je to nazvao druženje? Neka mu bude.
- Hej, čiča, generacijo, moja ili tuđa, vrati se! Ovdje je jedno od rijetkih mjesta na kojem se ništa ne mora, zato je i važno! Jedino si na takvim mjestima doista živ! Ostalo su pauze!
Nitko me ne čuje jer ništa naglas nisam ni rekao, samo mi semafor na raskrižju s razumijevanjem namiguje.
Velid Đekić
Objavljeno 27.02.2009.