Neil Young - Znate li što je prava strast?

Čovjek koji nas je u 60-ima upozorio, u 70-ima pokazao raskoš svog talenta, u 80-ima nam jasno dao do znanja da nikad ne možemo predvidjeti slijedeći potez, u 90-ima zbunjivao silnim koncertnim albumima, došao je u 21. stoljeće i poigrao se našim emocijama. Mi ga zapravo jako volimo i spremni smo mu oprostiti osrednje albume, a i kakvih je bilo u impresivnoj 38 godina dugoj karijeri ovog vrlo živahnog 57-godišnjaka. Bilo je tu i krasnih albuma, pjesama koje su mnogima ostale u dragoj uspomeni, a koje su zavoljeli raznorazni tipovi, od Joni Mitchell (kanadska veza, ali sjećate li se još hipi-plavuše?) preko hard-rock frajera Lynyrd Skynyrd (koji su snimili najveći hit ”Sweet Home Alabama” kao odgovor na Youngov ”Southern Man”) pa sve do jednih Sonic Youth ili Pixies.

Zanimljiv i nemiran životni put Neil Younga počinje 1945. u Kanadi, i to Torontu.

Kada mu se razvode roditelji i on odlazi od oca, poznatog sportskog novinara, u Winnepeg k majci te u srednjoj školi, kako je i običaj tih godina, potpisuje prve autorske skladbe, od kojih je najzanimljivija prva verzija kasnijeg velikog akustičnog hita ”Sugar Mountain” sa grupom Squires. U tim silnim promjenama i traganjima, susret sa Stephen Stillsom i Bruce Palmerom postaje presudan za nastanak Buffalo Springfield, jedne od onih-west-coast grupa koje su nicale kao poslije kiše, a ušli su u povijest sa svoja solidna 3 albuma i hitovima ”Broken Arrow”, ”For What It’s Worth” i ”Mr.Soul”. Možda na trenutke preorkestriran zvuk, ali za ono vrijeme sasvim pristojni i solidni pokušaji da se zabilježi atmosfera vremena bez patetike. Ostali su i zapamćeni kao ”grupa iz koje su došli Young i Stills”, odnosno ”grupa koja prethodi CSN&Y”. Česti koncerti i slava koje komadić su ugrabili, ohrabrili su Neil Younga da te 1969. objavi svoj debut, album jednostavno nazvan ”Neil Young”. U suradnji sa Jack Nietzcheom, kasnijim dragim suradnikom, uvrstio je par instrumentala i svoje dilaneskne priče ”Loner” ili ”Old Laughing Lady” i tako se predstavio svijetu, završivši album sa dosadnom ”Last Trip To Tulsa”. Ne pretjerano oduševljen reakcijom na Prvi Pravi album, nalazi si prateći bend, naziva ga Crazy Horse što se pokazalo kao pun pogodak. Imajući pored sebe Danny Whittena, Billy Talbota i Ralpha Molinu, iste godine snimaju izvrstan ”Everybody Knows This Is Nowhere”, za dvotjednog boravka u studiju. ”Cinammon Girl”, ”Down By The River” i prekrasna ”Cowgirl In The Sand” danas su podsjetnik na Youngovo Prvo Pravo remek-djelo, album kojim je postavio standarde i dokazao da svojim osjećajem da folk/country rock ugođaj podcrta karakterističnim, vrlo emotivnim gitarskim solom nema premca u povijesti rock glazbe. Ljubavna pjesma više nikad nije bila ista.

Međutim, 1970. privlače ga David Crosby, Stephen Stills i Graham Nash u višeglasnu akustičnu avanturu, koja počinje sa ”Deja Vu”, vrlo dobrim albumom, sa kojeg nam je ostala otužna ”Helpless” i prkosna ”Ohio”, a CSN&Y nastupaju i na Woodstocku. Vrijedni Neil se brzo vraća matičnom bendu, prima kao gitarista 17-godišnjeg Nils Lofgrena i zajedno objavljuju ”Afer The Goldrush”, sada već očekivano kvalitetan, istina, ne tako dobar kao prethodnik, ali album na kojem je prekrasna naslovna i Meni Najdraža ”Don’t Let It Bring You Down”, sasvim dovoljni razlozi za uživanje. Sve to skupa označilo je Neil Younga kao vrlo veliku zvijezdu i kompletnog autora, klasičnog kantautora od kojeg i kritika i publika s pravom očekuju Još. A to se dogodilo 1972. kada je objavljivanjem albuma ”Harvest” dobio i Br.1 hit ”Heart Of Gold” koji i dan-danas mnogi radijski urednik rado pusti u eter. Od ovog albuma i počinju sranja: album je uglavnom snimljen iz invalidskih kolica u kojima je završio poslije prometne nezgode. Paralelni akustični CSN&Y svemir gasi se krasnim uživo ”Four-way Street” i već u ljeto 1972. odlaze u ropotarnicu povijesti, a Neil Young ne naročito uspješno pokušava održati zanimanje publike i učiniti svoj žiro-račun višeznamenkastim live albumom ”Time Fades Away” te dokumentarnim filmom ”Journey Through The Past”. Ali zato 1974. vraća sve kredite remek-djelom ”On The Beach”, introvertiranom kritikom Nixonove Amerike na kojoj gitarski solo u naslovnoj skladbi i dan-danas zvuči nestvarno i tajanstveno. I godinu dana poslije, ”Tonight’s The Night”, album čiji emocionalni intenzitet duguje osobnim nesrećama uzrokovanim drogama (overdose Danny Whittena i roadiea Bruce Berryja) i šteta što je tajanstvenu mračnu melankoličnost morao postići takvim egzorcističkim postupcima, ali album je vrijedan višestrukog preslušavanja i teško ponovljiv. Zlokobna naslovna, pa ”Borrowed Tune” ili pijana ”Roll Another Number” pravi su mali biseri američkog rocka koji ovaj album stavljaju uz bok ”Exila” ili Parsonsovih country-rock uspješnica. Slijedi ga malo čvršći ”Zuma”, koji pamtimo po gitarskom remek-djelu, čak zabranjenom u Španjolskoj, ”Cortez The Killer”. Naravno, Neil ne zaboravlja stare znance i kratko druženje sa Stephen Stillsom rezultira krasnim ”Long May You Run” čiju naslovnu stvar i danas izvodi. Crazy Horse dobiva novog jahača, imenom Frank Sampedro i ta se postava održala do danas. Sam Neil, bolestan i emotivan kakav već je, proživljavao je sve nesreće iz svog mikro i makrosvijeta kao događaje koji su jačali njegovo uvjerenje da je usamljen, negdje na pučini i on je to vrlo jasno i uvjerljivo iskazivao u svojim pjesmama. U drugu polovicu 70-ih ulaze albumom ”American stars’n’bars”, koji je kupljen u priličnoj tiraži uglavnom zbog veličanstvene ”Like A Hurricane”, a na albumu je pjevala i Linda Ronstadt, podatak koji je razveselio mnoge country-zaljubljenike. A nas veseli što su svi skupa snimili odličan album, koji ubrajamo u Gornji Dom Youngovog opusa. Uslijedio ga je solidan, mirniji ”Comes A Time” a u Godinu Punka Neil Young ulazi mega-uspješnom turnejom koja je zabilježena na fantastičnom ”Rust Never Sleeps”, albumu o čijoj se bipolarnosti ispisalo tisuće stranica i ako vam se ikad pruži MP-3 prilika, obavezno potražite taj album, najbolju ulaznicu u Prekrasan Svijet Neil Younga&Prijatelja. Teško se odlučiti koja strana je bolja, ali ”Hey, Hey, My, My” (sa punkerski jasnim ”it’s better to burn out than to fade away”) i to električna verzija, zvuči kao pobjednik, teško ponovljiva Oda Rock’nRollu i koja je pokazala koliko se svježine i spremnosti za nove izazove krije u Neil Youngu.

E, a onda dolaze Osamdesete, u koje Young ulazi opterećen privatnim nesrećama (teške bolesti sinova) i pokušava izaći iz njih katastrofalnim albumima ”Trans”, ”Hawks And Doves”, ”Re-a-ctor”, pa vrlo osrednjim čupanjem korijenja u ”This Note’s For You” (taj spot je čak bio zabranjen na MTV-ju), ”Old Ways”, ”Life”, ”Everybody’s Rockin”, ”Landing On Water” koji su pokazali da je Neil stvarno u kurcu, a mi smo počeli polako gubiti nadu. Prvih 10 godina svog autorstva pokazao je da je u stanju prikazati dotada nezamislivu lepezu osjećaja, njegove ljubavne pjesme i osjećaji o kojima je pjevao jedan su od najzanimljivijih ”emotivnih dokumenata svog vremena”. Plus sposobnost prepoznavanja okvira u kojem će postaviti sliku na zid: gotovo svi žanrovi američke rock povijesti zastupljeni su na vrlo kvalitetan način. Neil Young postao je Najbolji Američki Individualac, o čijem unutarnjem svijetu znamo jako puno i kojeg baš zbog toga jako cijenimo. Tokom 80-ih pojavljivao se na raznim dobrotvornim koncertima, objavljen je i zanimljiv tribute album u korist fondacije za koju već tradicionalno održava koncerte. Jači nego ikad pojavljuje se 1989. kada, izgleda, pronalazi dodatne motive i objavljuje krasan, emocijama prepun album, na kojem je dobro znana ”Rockin’ In The Free World” ali koji zapravo služi da u Predvečerje Grungea pokaže kako se to radi. Zato što on to zna. Riječ je o izvrsnom ”Ragged Glory” čiju je elektrificiranost i distorziranost teško ponoviti i od tog albuma na Neila gledamo kao na Djeda Grungea, čovjeka koji je u tim godinama uspio pokazati klincima zašto služe pojačala i postao omiljeni gitarista proizvođača žica za gitaru. Album koji i danas zvuči podjednako zanimljivo i snažno. A album promovira zajedno sa Sonic Youth, koji mu daju kredibilitet kod mlađe publike i dokazuju da je buka zaista u modi. Te 1991. dokumentirali su nam svoje brijačine na odličnom live-albumu ”Weld”.

U 90-te ulazi sa mirnim retro-albumom ”Harvest Moon”, samo da pokaže da se u tim vodama najbolje snalazi. Album je dokaz Youngovog talenta za prekrasne akustične, vrlo sentimentalne pjesme, za kakve bi mnogi dali dušu za male novce, a Neil ih fascinantnom lakoćom stvara zaista dugi niz godina. Sumnje o maloj kreativnoj krizi potvrđuju brojne kompilacije i pomalo bootleg snimci koje nećemo ni spominjati, naš je savjet da ih zaobiđete u velikom luku. Ovo se, naravno, ne odnosi na odličan ”Unplugged”. Slijede solidni ”Sleeps With Angels”, ”Mirror Ball” (gdje ugošćuje u ulozi Crazy Horsea unuke Pearl Jam), ”Silver And Gold”, zanimljiv soundtrack za Jarmuschov ”Dead Man” i ne naročito uzbudljiv (iako uz primjetnu pomoć izvrsnih Booker T. & MG’s, ali kao da im je nedostajalo inspiracije) ”Are You Passionate?”.

Mnogo se toga dogodilo od zadnjeg Neil Youngovog studijskog albuma ”Greendale”. Amerika je snagom pomahnitalog stroja uzburkala svijet, Neil je zamalo stradao od za dlaku izbjegnutog moždanog udara, a njegov otac, poznati kanadski sportski novinar i veliki štovatelj Crazy Horse, preminuo je. Kao i uvijek, Neil je i na ovom albumu svoje ideje crpio iz vrijednosti što ih svaki normalan čovjek treba imati (obitelj, ljubav, prijatelji, male stvari što život čine ljepšim).

Neil Young je 2005. snimio album ”Prairie Wind” u mitskom Nashvilleu kojim zatvara trilogiju započetu s ”Harvestom” i nikako nije ”podgrijavanje stare juhe”. U društvu provjerenih suradnika poput Bena Keithana steel-gitari i orguljaša Spoonera Oldhama, povratnicom Emmylou Harris, duhačima i gospel zborom Fisk University Jubilee Singers, Young prolazi po temama obitelji, ljubavi, prošlosti i neizvjesne budućnosti, s samo njemu svojstvenim osjećajem za fino orkestrirani akustični pristup temama.

Tek sedam mjeseci nakon objave gore navedene hvaljene laid-back country ploče, Neil Young je zgotovio novi album ”Living With War”. Koji je u potpunosti posvetio kritici Georgea W. Busha i njegovoj agresivnoj politici. Album je opisao kao ”metal folk protest”, a u intervju za CNN, Neil Young je izjavio: Ovaj album je razmjenjivanje ideja. Izbacivanje poruka na svjetlo dana. On je ohrabrivanje ljudi. Znam da svi ne vjeruju da ono što ja kažem oni misle, ali crveno-plavo nije crno-bijelo. Svi smo zajedno. Ovo je ploča o ujedinjenju.

Što reći na kraju? Za vas koji ste došli do njega, vjerujem da ste ipak čuli neki od albuma, a ako ipak niste, iskoristite MP3 blagodati i pokušajte otkriti jeste li strastveni. Ipak je to Neil Young.

Diskografija:

1967 Buffalo Springfield [Buffalo Springfield] (Atlantic)
1967 Buffalo Springfield Again [Buffalo Springfield] (Atlantic)
1968 Last Time Around [Buffalo Springfield] (Atlantic)
1969 Neil Young [Neil Young] (Reprise)
1969 Everybody Knows This Is Nowhere [NY & Crazy Horse)
1970 Deja Vu [C, S, N, & Y] (Atlantic)
1970 After The Gold Rush [Neil Young] (Reprise)
1971 4 Way Street [C, S, N, & Y] (Atlantic)
1972 Harvest [Neil Young] (Reprise)
1972 Journey Through The Past [Neil Young] (Reprise)
1973 Time Fades Away [Neil Young] (Reprise)
1974 So Far [C, S, N, & Y] (Atlantic)
1974 On The Beach [Neil Young] (Reprise)
1975 Tonight’s The Night [Neil Young] (Reprise)
1975 Zuma [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1976 Long May You Run [Stills/Young Band] (Reprise)
1976 Decade [Neil Young] (Reprise)
1977 Greatest Hits [Buffalo Springfield] (Atlantic)
1977 American Stars & Bars [Neil Young] (Reprise)
1978 Comes A Time [Neil Young] (Reprise)
1979 Rust Never Sleeps [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1979 Live Rust [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1980 Hawks And Doves [Neil Young] (Reprise)
1981 Re-ac-tor [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1982 Trans [Neil Young] (Geffen)
1983 Everybody’s Rockin’ [NY & Shocking Pinks] (Geffen)
1985 Old Ways [Neil Young] (Geffen)
1986 Landing On Water [Neil Young] (Geffen)
1987 Life [NY & Crazy Horse] (Geffen)
1988 American Dream [C, S, N, & Y] (Atlantic)
1988 This Note’s For You [Neil Young] (Reprise)
1989 Eldorado [NY & The Restless] (Reprise)
1989 Freedom [Neil Young] (Reprise)
1990 Ragged Glory [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1991 Weld [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1991 Arc-Weld [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1991 Arc [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1992 Harvest Moon [Neil Young] (Reprise)
1993 Lucky Thirteen [Neil Young] (Geffen)
1993 Unplugged [Neil Young] (Reprise)
1994 Sleeps With Angels [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1995 Mirror Ball [NY & Pearl Jam] (Reprise)
1996 Dead Man (Soundtrack) [Neil Young] (Vapor)
1996 Broken Arrow [NY & Crazy Horse] (Reprise)
1997 Year of the Horse [NY & Crazy Horse] (Reprise)
2000 Silver & Gold [Neil Young] (Reprise)
2002 Are You Passionate? [Neil Young] (Reprise)
2003 Greendale [Neil Young] (Reprise)
2005 Prairie Wind [Neil Young] (Reprise)
2006 Living With War [Neil Young] (Reprise)

Toni Šarić / N/A / obrada: Ri-rock.com

Objavljeno 28.04.2006.